Fear of Flying

To all of you out there who are nervous about flying, evo taktika i manevara izbjegavanja napada tjeskobe i panike u avionu, courtesy of my psychologist, sedatives i vlastite unutarnje borbe misli… te dokaza da prevladavanje fobije traje i traje…

Kad sam 22.01. sletjela na Antigu, izašla sam iz aviona u svojoj crnoj zimskoj Puma jakni, zapuhnuo me topli tropski vjetar i hodajući od aviona kroz imigracijsku provjeru do prostora za istovar prtljage, pobjednički sam se cerila. Mislila sam: Eto, doletjela sam na Karibe (kao da sam sama vlastitim krilima prevalila tu udaljenost!), pobijedila sam, manje-više, svoj strah od letenja, ili barem nisam dozvolila da me zauvijek prikuje za tlo…


Antigu sam napustila 13.03. British Airways letom BA564483 u 21.20.



Dvadeset minuta prije ukrcaja, maznula sam pola Diapazema (letenje bez sedativa je nešto na čemu ću još dugo dugo raditi). Panic attack je zapravo čudna stvar, jer kao što ime govori, to jest napad, i to neočekivani napad, I might add, koji cijelo vrijeme nastojite izbjeći, ali za koji morate biti spremni kad vam se odjednom prišulja s leđa… Vrlo je tanka linija između ne-razmišljanja o onome što vas toliko plaši i pokušaja pripreme na panične, uznemirujuće misli koje vrebaju iz najzakučastijih dijelova svijesti i podsvijesti. S te me tanke linije vrlo lako može skrenuti i najmanji detalj koji uhvatim okom ili uhom, a koji se ne uklapa u moju ideju idealnog ukrcaja, polijetanja, letenja i slijetanja. Kod ukrcaja na Antigui, to je bio nesmotreni komentar nesmotrenog Engleza koji je stajao iza mene dok smo se stepenicama penjali u avion. Gledao je u krila i motore aviona i govorio svojoj suputnici:
"Makes one wonder how something as small and as thin as this pair of wings can carry such a huuuuuge plane and all of us in it…."
Istog mi je trena puls skočio na 220:
"Nooo… they are not thin and small, they are exactly as they should be (you ignorant moron…)" Niš' mi nije, niš' mi nije… smiri se, smiri se, gle koliko ljudi, i puno djece i beba, pogledaj lica stjuardesa, gle kako su mirne, smješkaju se, da da znaju oni svi šta rade…

Htjela sam se okrenuti i početi trčati u suprotnom smjeru. E da, i njega tresnuti u prolazu, ili mu reći da se sjedalo koje je njemu dodijeljeno nalazi na ispušnoj strani motora. Blesan, nek' aerodinamiku aviona proučava u slobodno vrijeme…

Moja mi je psihologinja objasnila da trebam dobro proučiti kako funkcionira avion, da me ne bi plašili zvukovi i pokreti, zatim sve o testiranjima aviona prije nego što ih se proda avio-tvrtkama, o provjerama osiguravajućih tvrtki koje strogo prate age and performance aviona, o obrazovanju koje piloti i stjuardese dobivaju te o provjerama kojima se podvrgavaju svakih nekoliko mjeseci. Sve te podatke koje prikupim trebam koristiti u svrhu smirivanja kad osjetim da nadolazi napad panike.
Nadalje, moja osobna taktika je prikupljanje iskustava ljudi koji puno lete i još uvijek su…živi! Prijatelji koji su prošli teške turbulencije, prisilna slijetanja i tzv. corkscrew ili screwdriver slijetanja u kojima se avion naglo obrušava u kružnim pokretima pri slijetanju (very common in Iraq and Afghanistan), podijelili su sa mnom svoja iskustva. Sve mi to pomaže da samu sebe uvjerim kako avionska industrija ništa ne prepušta slučaju, te kako usprkos turbulencijama i inim manjim problemima, velika većina uvijek sretno sleti i sve bude ok.

Ako svoj mozak zamislim kao computer, onda u slučajevima panike izazvane strahom od letenja, pola mog sustava panično izbacuje milijun nekoherentnih podataka na ekran, programi se sami otvaraju, stvaraju ili brišu, a druga polovica pokušava te podatke sistematizirati i vratiti ih natrag u njihove prvotne fajlove. Fizičke manifestacije: potpuno rastopljena twix čokoladica u vrelim znojnim dlanovima, grč u želucu, vrlo ubrzani puls, zgrčeno bolno tijelo.

Ključ je u zaboravljanju, for as long as you can, gdje se nalazite, u ne-osluškivanju svakog zvuka (a ima ih bogami mnogo) u razmišljanju o lijepim stvarima i ljudima prema kojima putujete. Za mene je to bila moja Škotlanđanka Nikky, s kojom sam prije točno godinu dana živjela i radila u Sofiji, i s kojom sam prošla kroz strašno iskustvo of aborted landing u Varni na Crnom moru. Nikky već šest mjeseci živi i radi u Londonu i budući da sam morala prenoćiti u Londonu prije leta za Zagreb, dogovorile smo se za dinner and drinks in London. Druga lijepa misao koja mi već danima daje dodatna krila je slika mog dragog pored mene u krevetu u rana karipska svitanja…O roditeljima i prijateljima nisam još htjela razmišljati, njih sam čuvala za let do Zagreba.

Let je bio dug, vrlo dug, vrlo dugih 7 sati. Na ekranu ispred sebe sam svako malo provjeravala kartu i uvijek se iznova čudila da je prošlo samo 15 minuta od zadnje provjere… Kroz glavu su mi prolazile sve moguće teorije vremena, relativnosti, vremenskih rupa, statistike letova etc etc. Iscrpljujuće… 2 sata prije slijetanja uletjeli smo vrlo turbulentno područje. Beeeeeeep.

Sletjela sam potpuno premorena, ali sretna… što sam sletjela. Pakistanac me oderao za dobrih 90 funti za prijevoz od Gatwicka do mog hotela na Heathrowu. Zaspala sam kao top, a onda se predvečer dugo guštala u kadi, napirlitala i sjela na underground da se nađem s dragom Nikky. Odvela me u restoran koje se zove Le Tour De La Pont, jele smo morske plodove, pile bijelo vino i uživale u magnificent view of Tower Bridge. Stvarno volim London, mogla bih tamo živjeti.



Sutradan sam se probudila potpuno spaced out. Boca vina noć prije, neispavanost, promjena klime i vremenske zone učinili su svoje. Wake up call s recepcije se nekako uklopio u štogod sam sanjala u tome trenutku pa je vjerojatno prošlo dobrih par minuta prije nego što sam podigla slušalicu. A onda, polagano bolno buđenje… "Gdje sam…? S kim sam? Koliko je sati? Zašto mi netko pušta glazbu na telefon?" I sva ina filozofska pitanja koja vam prolaze glavom kad ne znate gdje ste se probudili…

Otišla sam na Heathrow gdje su mi pregledali sve and my asshole… i sjela na Croatiu Airlines. Nakon dva mjeseca bez hrvatskog: «Poštovani putnici…blah blah», ta monotona pozdravna poruka uvijek izazove osjećaj da sam blizu doma. Uzela sam Jutarnji i počela listati: «Broj žena koje su ubili njihovi nevjenčani partneri popeo se na so and so. Uhitili Zagorca, platio milijun dolara da se brani sa slobode». Ah, same old same old. A onda… turbulencije… jer, kako je kapetan Strugar kasnije objasnio, u proljeće se miješaju tople i hladne struje zraka. Počela sam se grčiti i teško disati, na plavim ekranima iznad naših glava polako se vukla rečenica «Opustite se na vašem letu, Relax on your flight». Jebi ga, ne mogu, još uvijek ne mogu.

Na svakom projektu u jednom trenutku imam onaj filmski "freeze moment" kad skužim da sam postala lokalka, ili barem polu-lokalka. To se obično dogodi nakon drugog Smirnoff Icea u nekom lokalnom polumračnom biljar baru: dok pričam s konobarom ili vlasnikom kafića, kojem tad već znam više od imena, iz zvučnika trešti neki oblik glazbe koja mi se sviđa, prepoznajem više od pola ljudi u baru, jer smo već igrali biljar, ili popili piće zajedno, svi mirisi i zvukovi su familiar, a ja više nisam outside that circle. Tom trenutku prethodi mnogo istraživanja i stresa, mnogo loših barova, restorana, ulica i iskustava, dosadnih ili napasnih ljudi. Taj trenutak znači da sam, nesvjesno i nizom pukih slučajeva, pronašla svoj omiljeni restoran, plažu, vozača taxija, supermarket, stazu za šetnju, lokalne prijatelje itd itd. Taj trenutak znači da sam se prilagodila.

Prije točno dva tjedna svog sam nervoznog dramatičnog kolegu natjerala da uđe sa mnom u Dogwatch Tavern, mali bar-tavernu, i odigra partiju biljara. On je pristao iz čiste samilosti jer me je 6 tjedana koje smo proveli radeći zajedno gledao kako sama ispijam čaše i čaše Jacob's Creeck Chardonnaya na našoj terasi i usput gnojim o tome kako su Karibi čista varka i kako se nikom živom ovdje nikad ništa uzbudljivo ne može dogoditi. Tu sam večer bila odmorna, dobro raspoložena, preplanula i nosila sam svoju novu bijelu Caribbean haljinu. Ah, a winning combination. Prišao mi je manager Dogwatcha, 29-godišnji Darius s Dominice kojeg sam upoznala nekoliko dana prije i pitao želim li s njim igrati biljar. „Freeze moment“ mi se dogodio dok smo igrali biljar, pričali i šalili se. Pogledala sam oko sebe, and everything seemed familiar. Nakon što smo završili partiju, osvrnula sam se i shvatila da je kolega nestao. Budući da znam da je nedavno prestao pušiti i da zbog toga pati od kronične nervoze i uznemirenosti, nisam se previše uzrujavala. Pokupila sam svoj Smirnoff Ice i odšetala se do šanka, sjela na barsku stolicu i zainteresirano promatrala ljude oko sebe. Za točno 30 sekundi prišao mi je mladi Englez i rekao, Hello, are you alone…

Odmah me upoznao s mamom i bratom koji su stajali pored njega, rekao da je na Antigu došao prije nekoliko sati (to vam je prilagođavanje na engleski način, prvo nađi mjesto gdje toče pivo, a onda sve ostalo) i počeli smo čavrljati o svemu i svačemu, ja nacvrcana od sunca i votke, on sretan što ga je mama počastila dvotjednim odmorom na Karibima usred misreable engleske zime. Igrali smo biljar do kasno u noć, a onda sam nas ja odvezla u mom japanskom autu, prešućujući naravno da nemam vozačku, do najbliže plaže. Tu bi večer najljepše bilo završiti ponoćnim (ili u našem slučaju, kasnonoćnim) kupanjem, ali budući da je kupanje na Karibima noću zabranjeno jer morski psi prilaze jako blizu obali, a ja nikad nisam toliko pijana da se ne bojim morskih pasa, sjedili smo na plaži i gledali mjesec i zvijezde (još otrcanije znam) i odjednom su mi Karibi postali… super.

Protekla dva tjedna su bila, uh, exhilarating. Jedan sam ih dan odvela na Halfmoon Bay plažu, na kojoj smo otkrili lokve ljekovitog blata koje se sastojalo od gline, soli i algi. Dobro, izgledali smo kao zombiji, ali zato nam je koža poslije bila svilenkasta. U Zagrebu za to platim masne pare, a učinak nikad nije isti.



Jučer sam na Jolly plaži po prvi put u životu išla na jet ski. I screamed my head off. Jurili smo velikom brzinom po cijelom zaljevu i preskakali valove. Ja sam se grčevito držala za svog Engleza, a on se smijao 'ko lud.



Svaku smo večer jeli u drugom restoranu, a hrana je ovdje orgazmična. Pepercorn odrezak od tune na grilu, jastog sa žara, red snapper sa žara (pomagaj translatorice), argetinski odresci with jacket potatos, mahi mahi with fruit salsa, chicken in creole sauce, pa deserti, pa vina… Mmmmm.

Otkrili smo i jedan bar koji mi je cijelo vrijeme bio pod nosom, ali u koji nažalost nikad nisam ušla, ili rather, u koji nikad nisam zakoračila, jer je u potpunosti na otvorenom. Konobarice su dvije američke Playboy bunnies: velike sise, platinaste plave kose, uzak struk i uski bokovi, super uske traperice, tangice proviruju, kurvanjske štikle itd itd. Svakoj novoj mušteriji priđu vrlo blizu i kažu Hello… (pa jebački pogled) what can I get you, what would you like…. (pa drugi jebački pogled), a usamljeni brodovlasnici koji se tamo opijaju noć za noć svršavaju iz svojih usahlih bogatih mošnji… One of the regulars je sijedi proćelavi suhonjavi preplanuli Englez koji već nakon prve pive počne vrtjeti bokovima i cupkati i okretati se i pjevušiti Aha, aha, aha, yeah yeah yeah, a nakon druge se počne trljati o stolice svih žena u baru. Ludnica. Ja sam vrištala od smijeha. Glazba koju puštaju je fenomenalna. Otkrila sam novi album Nelly Furtado, Loose. Taj Timbaland ima odličan utjecaj na nju, koja transformacija. Eto dokaza da pravi muškarac može izvući prave stvari iz žene. „Promiscuous Girl“ će me zauvijek podsjećati na starog Engleza koji se trlja o stolicu jedne uštogljene Amerikanke, platinastu plavušu velikih sisa i uskih bokova kako na šanku pleše u stilu Coyote Girls i miris Hugo Boss aftershavea na Paul Smith košulji mog dragog.



Dragog sam teška srca ispratila prije nekoliko sati, a sutra se i sama počinjem lagano pakirati. Idem se sad slatko naspavati. Svima doma velika pusa, jedva čekam da vas vidim.