Fear of Flying

Danas smo imali jedan od onih dana koji se mogu dogoditi samo u paralelnim svjetovima i koji ljudima doma mogu samo pokušati prepričati kao duhovitu anegdotu, jedan od onih dana koji me podsjeća na to zašto se ponekad, na neki perverzan način, volim naći u situacijama koje nemaju nikakve veze s mojom kulturom, odgojem, navikama i iskustvima.

Odsjeli smo u mjestu koje se zove Jolly Harbour Villas. Prilično funkcionalno and user-friendly: potpuno opremljene ville, supermarket, pošta, ljekarna, casino, disco, nekoliko restorana i fantastična Jolly plaža. Jedini problem je to što smo udaljeni pola sata vožnje od St. Johna u kojem se odvija većina naših intervjua s lokalnim facama. Danas smo imali dva intervjua, jedan s direktorom jedne od najvećih banaka, u 10 ujutro, a drugi s tipom koji je zadužen za proširenje Bird International aerodroma u 3 popodne. Od Jolly Harbour Villas do St Johna nam treba oko pola sata autom. Ceste su…. what's the word – očajne, da.. bloody očajne! Antigua je pokušala provesti „Adopt a Mile“ program kojim stanovnicima i firmama nudi mogućnost da „usvoje“ milju ceste i time održavaju njezino stanje i funkcionalnost. Jedini problem je to što su milje usvajane na divlji način pa nakon jedne milje savršene široke smooth ceste dolazi jedna milja siroče, izrovana, razjebana uska cestica s rupama u koje ako upadnete teško da ćete se izvući bez vučne službe, i kozicama i ovčicama koje mirno pasu sa strane i prelaze cestu kao da ljudi nikad nisu niti naselili otok. Ako te rupe vješto izbjegnete, opet vas za nagradu očekuje milja savršene glatke ceste. Ograničenja brzine variraju od 20 do 30 milja na sat duž cijelog puta do St. Johna. Needless to say da nitko od otočana ne poštuje nikakva pravila. Žmigavci su samo ukras na autu, a ograničenje brzine samo izazov. I dok se mi kao tetkice vučemo preko rupa, pored nas fijuču ludi landroveri i jeepovi iz kojih trešti „rasta man“ glazba. Ah što da vam kažem, it's a joy ride.

Nekako smo se uspjeli uvući u St. John i čak parkirati u centru.



Temperatura je danas bila oko 30 stupnjeva pa su moje Kente odijelce i još uvijek presvijetli ten bili tako out of place u centru uzavrelog grada, potpuno raskopanog usred priprema za nadolazeći Cricket Cup. I skakućem ja tako preko rupa, cigli i žica, na sveopće veselje lokalnog stanovništva i odjednom se pred nama ukaže blještavo bijela impozantna zgrada. Ušli smo unutra, rashladili se u ugodnim klimatiziranim prostorijama i obavili intervju s g. Bankom. Čim smo izašli s intervjua, nazvao me šef, i dok me pilio o tome koga još sve moramo vidjeti i intervjuirati, zašto je ovaj projekt tako važan i blah blah, već smo bili na putu za Jolly Harbour. Krajičkom sam lijevog oka uhvatila veliki plavi jeep parkiran usred ceste i vrata koja su se polako otvarala i kojima smo se približavali opasnom brzinom. Prije nego što sam se uspjela snaći, stajali smo nasred ceste s odvaljenim vanjskim retrovizorom. Ja sam ponavljala „Shit, oh shit…“ a moj je šef preko telefona ponavljao „but no K., you have to understand why this is important…“ .

Sad kad razmišljam o cijeloj toj situaciji, mislim da sam u tom trenutku ugledala priliku da istresem sve frustracije koje sam nakupila u proteklih dva tjedna vezane uz užasno loše stanje na cestama i ljude koji just don't give a damn.

Izletila sam iz auta i počela grabiti velikim koracima prema plavom jeepu. Iz suprotnog mi se smjera približavao ogromni Shaft-looking crnac u odjelu i sunčanim naočalama.
Ja sam počela prva: Who does this car belong to?
On: One of the Members of the Parliament!
Ja: Who opened the door of the car parked in the middle of the road, without all four blinkers on, without looking if there are any cars coming behind you?!?!
On: I opeeened the door, aaaaright Ms? Why yu hit my car Ms. why yu speedin'?!
Ja: Speeding, are you out of your mind?! We never drive over 40 in this country! Why are you parked in the middle of the road without any signal lights on??!!

U tom sam trenutku pogledala okolo i shvatila da se oko nas skupilo nekih dvadesetak-tridesetak ljudi, da je tip ispred mene barem triput veći od mene i da neko iz cijele te grupe govori :Yu white peopl' yu tink yu can come here tell us wat to dooo?!

I tako sam u tom trenutku skužila da, premda je on vrlo nemarno otvorio vrata usred ceste i odvalio naš retrovizor, ja nekako moram platiti za tu fucking britansku kolonizaciju…

Okrenula sam se prema njemu i rekla: I have a great idea, let's call the police! On se počeo meškoljiti, hodati od jedne prisutne osobe do druge govoreći: „She hit my car, yu seen this, right?“ U jednom sam trenutku sjedila na suvozačevom mjestu i pričala sa šefom, a u drugom stajala nasred ceste, na 30 stupnjeva, u odjelu i štiklama, okružena lokalcima, pored kolege koji je sporadično govorio, But it was not my fault, it was not my fault….

Okrenula sam se na peti i odmarširala prema našem autu, i rekla „Come on, I don't have time or energy for this shit“. Ludo, znam, ali to mi se činilo kao najbolje rješenje.

Odvezli smo se do vile, a popodne odradili i drugi intervju. Nakon što je sve bilo gotovo, uputila sam se u šetnju da malo razbistrim misli, i završila ovdje... Nemam se zapravo šta žaliti.