Fear of Flying

Već nekoliko dana razmišljam o tome kako napisati taj Prvi Post. Zaključila sam da prvi post može biti jedino...početnički.

Već se dva tjedna nalazim na Antigvi i Babudi (Antigua & Barbuda), jednoj od brojnih karipskih zemalja. Glavni razlog mog puta nije sunčani odmor usred zime, već posao, što cijeli put čini manje bezbrižnim, ali i zanimljivijim. Naime, radim za medijsku agenciju i priroda posla me slili na svakodnevne intezivne kontakte s lokalnim političarima, poslovnim ljudima, običnim ljudima...

Blog sam počela pisati jer je Antigua sedma država u kojoj živim i radim u posljednjih 3-4 godine, i zato što, osim hrpe lijepih fotografija, uspomena i ponekog suvenira, svoja prošla putovanja nisam zabilježila na način koji bi omogućio da ih uvijek iznova proživim - nisam ih zapisala.

Prije točno godinu dana radila sam u Bugarskoj i u jednoj prilično hladnoj i vjetrovitoj noći kolegica i ja smo letjele Hemus Airom u Varnu na Crnom moru. Pri pokušaju slijetanja, avion je udario bočni vjetar i nakon vrlo dugih 10 minuta backanja, turbulencija i propadanja, ponovno se dignuo u zrak i sletio u drugu zračnu luku. Zbog tih sam 10 minuta napustila posao koji sam tad radila i koji sam ponovno počela raditi prije dva tjedna. Tih je 10 minuta prouzrokovalo vrlo jak Strah od Letenja zbog kojeg sam se na godinu dana začahurila u Zagrebu i ozbiljno razmišljala o tome da više nikad nigdje ne letim, tj. više nikad ne vidim egzotična mjesta, ne upoznam nove ljude, ne doživim stvari koje mogu doživjeti samo kad iščupam većinu svojih korijena i nakratko ih presadim u neko novo nepoznato tlo.

Nakon nekoliko sati provedenih u fotelji vrlo dobre psihologinje, nakon bezbroj Fear of Flying online programa, puno puno "autosugestije" te "Pa dobro u čemu je problem, zar ti ne znaš da je to najsigurniji način putovanja?!" pitanja, prije dva tjedna našla sam se na Drniku u Ljubljani, s boarding kartom za London Gatwick i Antigua Bird International u jednoj ruci i pola Diapazema u drugoj. The rest is history....

A sad... Antigua. Sve su fotografije u headeru moje, što znači da ocean zaista jest tirkizne boje, nebo svjetloplave, a pijesak, kojeg ovdje zovu crystal powder sand zaista blještavo bijele boje. Antigua je bivša britanska kolonija koja se osamostalila 1981., ima oko 80,000 lokalnih stanovnika i oko 35,000 turista u svakom trenutku tijekom cijele godine. Stanovništo se sastoji uglavnom od potomaka afričkih doseljenika (čitaj: bivši robovi) i potomaka engleske aristokracije (čitaj: bivši kolonizatori) i premda je otok vrlo mali, i premda smo moj kolega i ja provozali barem polovicom otoka i jeli u većini lokalnih restorana, sinoć sam po prvi puta vidjela mulatkinju. What does that tell you?

Ne želim vam davati dosadne detalje koje možete naći na internetu, već dojmove i iskustva koja nemaju nikakve veze s brošurama o Karibima. Pričat ću vam o rupama u cestama, nedostatku prometnih znakova i signalizacije, nakošenim električnim vodovima, lokalnim stanovnicima, britanskim i talijanskim turistima, bolesno visokim cijenama, mojoj vožnji japanskog auta bez vozačke, lijevom stanom ceste po našem dijelu otoka, ali i o... predivnim plažama, duhovitim i srdačnim ljudima koje susrećemo svaki dan, povijesnim znamenitostima otoka, noćnom životu (ako postoji, nisam ga još otkrila) and dat Kareebean feeelin' I get svaki put kad čujem valove, cvrčke i zvukove calypso bendova u daljini.

A do drugog posta, pišite kako je doma.