Fantasy Dnevnik
petak, 27.07.2007.
Čudna nova žena
Već danima šečem sa onom poluvilenjakinjom i primječujem neke promjene na njoj, možda je to zbog promjene okline, ne znam.. stvarno ne znam... jučer mi je došla u poluprozirnoj bijeloj spavaćici i nastrano mi namignula zatim je legla i koprcala se po vreći za spavanje, jadna nije se mogla zavuć unutra pa sam ustao i pokrio ju. Dobacila mi je uvređen pogled i okrenula se na drugu stranu dopustivši da joj plahta sklizne s pozadine. Prokletstvo bilo ju je užitak gledati... udario sam glavom u drvo pod kojim sam sj4edio an te misli i otišao radit sklekove u oklopu, to me uvijek razbistri... šta je ovo, oklop cvili.. sa olakšanjem sam utvrdio da je to cviljenje onog malog psića koji nas prati već danima... pitam se otkud je on došao... A i ona poluvilenjakinja ga se uporno pokušava riješiti.. prišao mi je i poliznuo me po nosu.. ljusnuo sam na tlo , ljut na psića, no dok me pogledao onim svojim velikim očima nisam se mogao ljutit na njega pa sam ga povukao u krilo i češkao iza uha... činilo se da mu paše...
okrenuo sam ga na trbuh... i češkao po trbuhu..iapravljam se činilo se da joj paše... očito se radilo o kujici...
Letimično sam primjetio kako ona poluvilenjakinja zlobno promatra psića... mislim stvarno kako može mrzit nešto tako malo slatkog.. iz naprtnjače sam izvadio komad sušenog mesa i nahranio ga, mali ..khm mala je odmah to smazala... a onda se sklupčala u mom krilu i zaspala nakon što mi je dala tretman tužnog gledanja... agh, ni sljedeći dan nije bio puno bolji... kako su dani prolazili ona "žena" koju više uopće nisam prepoznavao nastavila se durit, dok ju jedne večeri nisam uhvatio i povukao u stranu da razgovaramo... prošlo je bolje nego sam mislio, suze su počele kapat iz njenih očiju i pustila je haljinu da padne.. nije imala ništa na sebi, prokletstvo što je toj ženi prehladit će se...
.. no očito joj niej smetalo te se privinula i približila usne blago ih rastvarajući, da bi u sljedećem trenutku vrisnula i odskočila... onaj mali psić ju je ugrizao za guzu..ugh to mora da boli... i zatim tužno promatrao njenu krvavu guzu...
Što je tom psu... no dobro, prebacio sam ženu preko koljena i položio ruke na njenu čvrstu, meku pozadinu... khm... uskoro sam osjetio poznato peckanje i energiju kako struji dlanovima te koža zacijeli i rane se povuku, na trenutak njene oči gledale su kao nekad, no to odmah nestane i ona se počen ponovo migoljit sa onim izrazom lica i onim čudnim pogledom... bacio sam juna tlo i otišao radit sklekove, ako ovo nastavi bit ću najsnažniji vitez u kraljevstvu pomislio sam mrko...
nedjelja, 15.07.2007.
Glad. Opet.
Bila sam presretna kad sam ga vidjela, činilo mi se da su prošle godine otkad sam upala u rupu.
I bilo mi je skroz super, onako dok smo pokušavali nać izlaz zajedno.
Mislim, jest da smo završili na kraju neke JAKO čudne rupe i nemamo blage kako ćemo i da li ćemo ikad nać izlaz van, al nekako mi je ljepše kad znam da je i on tu samnom.
I tako su mu se zacaklile oči kad sam otvorila kišoštit.
Tako mi je bio sladak s tim impresioniranim pogledom da uopće nisam primjetila dak je vjetar naglo zapuhao.
Skroz me iznenadilo, i otpuhalo.
I pala sam na pod.
I onda se blato ispuzalo po meni i skroz me prekrilo...
Osjetila sam kako se nekako razdvajam i smanjujem istovremeno, a pored mene ostajem ja.
Jako čudno iskustvo. Gledam sebe kako rastem, a ja ostajem dolje.
Onda je i Arathorn dotrčao zamnom, i dok je on došao blato je već bilo spuznulo s mene. S velike mene.
S mene koja je bila iste veličine kao i Arathorn.
Ali bila sam iza kišoštita, i dok je on došao, nije uopće primjetio da mi se nešto dogodilo.
Tad sam se počela pitati jesu li Velika Ja i Arathorn veliki, ili sam ja mala...
I pogledala sam u pod i vidjela par malih šapica kako mi stoji umjesto nogu. I imala sam snažnu potrebu ponjušiti Arathornovu nogu.
Gledala sam gore u njih, i čula sebe kako govorim:
"Vidi što sam našla ovdje, baš je maji sjatki..." unijela sam si se u lice i napravila neku stisnutu grimasu.
Nisam imala pojma da mogu tako odvratno izgledati.
No na stranu to.
Arathorn i Velika ja su me gledali odozgo, a ja sam htjela da me češkaju po guzi.
Nešto mi je tu smrdilo.
Ali doslovno, mogla sam jako dobro osjetit miris smeđe magije(uz to i miris njihovih spolnih organa, miris trave, miris nekog mesa vjerojatno veprovine koje netko peče uz vjetar, miris trulog lišća i izmeta,i još neke mirise za koje nisam bila sigurna koji su), onaj koji se jako slabo osjeti obično.
Nešto me ubolo i instinktno sam se počešala po bedru.
Sa zubima.
I onda mi je napokon svanulo.
Smeđe guzice su me pretvorile u psa!
Nikad nisam voljela smeđu magiju, samo petljaju sa blatom i ostalim smeđim gadostima koje neću ni spominjati.
Smeđi čarobnjaci smrde. A činjenica da su me pretvorili u psa, i to malog i slatkog, dokazuje da su gadovi. Mogli su me bar onda pretvorit u neku zastrašujuću džukelu. Sad ću svima bit slatka.
Pitam se zašto su to napravili.
Ah... valjda ću saznat. Sad moram pratit sebe i Arathorna. I gledat kako me gleda i gledat sebe kako ga gledam. Tako mi bogova, izgledam tako tupavo...
I moram uskoro pojest nešto, nikako da ulovim nešto fino...
subota, 07.07.2007.
Kišoštit
Pao sam dolje, do dna.. hmm uže baš i nije pomoglo previše..prokletstvo što ću sad... Našao sam se u nekakvoj pećini i smjesta otresao prašinu sa sebe... užas... kako netko može imat ovako prašnjavu pećinu... ugh, moja glava... primjetivši svijetlo odmah sam izašao sa sunčevo svijetlo sa osmjehom, možda ovo ipak nije tako loše i ostao širom otvorenih ustiju kad sam ugledao goleme tornjeve u daljini, dokle god se pogled prostirao... prokletstvo gdje sam to... mislio sam da je Ankh velik, ali ovo nije bilo normalno... Čučnuo sam uz rub pečine čuvši ljudske glasove. Prokletstvo kakvu to odjeću nose... ugh... žene u uskim hlačama, kako neprikladno... Sišao sam dolje kako bi ih pozdravio, isprva su me gledali začuđeno zatom su dječaci pobjegli .. dok me žena promatrala sa širom otvorenim očima, hmm neko vrijeme dok nije pala na tlo i zahrkala. Da, zahrkala je usred buljenja, nepristojno od nje. No bilo je nešto sumnjivog u tome, te sam joj prišao i opipao bilo, fakat en znam odakle mi ta riječ.. mora da nova oklina djeluje na mene... Hmmm... Tenallys, uspavala ju je. Podigao sam pogleda i ugledao mladu čarobnicu kako se ponosno ceri promatrajući svoje dijelo... Bolja sam ne go sam mislila, promrmljala je ponosno promatrajući svoje nokte.
Prokletstvo.. bio sam ljut na nju i sretan što sam ju konačno našao... Pa sam ju uhvatio i udario nekoliko puta po pozadini jer napastvuje ljude i onda ju zagrlio.
Prokletstvo... ni ona nije znala kud smo dospjeli... ipak, hmm djeluje mi sumnjiva, uvijek nešto skriva, doslovno. Mislim nisam odmah primjetio no imala je nekakav crni štap, dio je djelovao tkaneno, vjerojanto nekakva čarobnjačka smisalica. Čaroban štapić ili tako nešto, pokazali su mi u školi kako se koriste. Bolje je ne bit na mjestu u koje je uperen, loše stvari se događaju tada... Ah dobro izgrlili smo se i započeli put prema novom gradu... ili nečemu... bilo je ugodno, začuđujuće ugodno. Nije čak ni grebla ni grizla...
Pred nama se protezao red drveća na kraju kojeg je bila nekakva mreža koja je stajala uspravna poduprta čeličnim stupovima. Prokletstvo... kakve životinje žive ovdje kad moraju imat takvu mrežu, opipao sam ju, ćelik. Da ovo nije domena lovaca na zmajeve?
Mogla bi bit... isukao sam mač iz korica, ta gamad ne preza ni od čega.
I onda iz vedra neba počne padat kiša...prokletstvo... sljedeća scena me impresionirala, Tenallys je iszkala onaj crni štapić i aktivirala ga te se on rastvorio poput štita na štapu. Kišo štit, kako savršeno... Bilo bi još savršenije da vjetar nije zapuhnuo i otpuhnuo mladu čarobnicu koja je odbijala pustit kišoštit. Prokletstvo zarđat će mi oklop! Znao sam da mi neće zarđat jer magija koja je na njemu ga štiti od rđanja no svejedno bit ću mokar... Uspio sam ju dostić nakon tridesetak metara sprinta u oklopu... usljed kojih sam uspio zaronit u blato i nabit koljeno, ne znam kako sam uspio ipak mi je bilo zaštićeno u oklopu... Zgrabio sam ju čvrsto oko struka i uhvatio se za drvo kako nas vjetar nebi oboje otpuhao... rekao sam joj da pusti kišoštit no odbijala me poslušat te sam morao presjeć štap kišoštita... tvrdoglave poluvilenjakinje, dovraga kako sam umoran...
četvrtak, 05.07.2007.
Rupa bez dna
U trenutku kad sam napmjeravao skočit u rupu, na nso mi se zalijei papirić... da papirić... hmm odljepio sam ga i pogledao,hmm nekakva karta, zanimljivo... ah well slegnuo sam ramenima i tutnuo kartu u džep te skočio u rupu zakvačivši treći krak užeta kukom za rub rupe i široko se osmjehnuo svojoj genijalnosti... Letio sam sekundama koje su se pretvarale u minute, prokletstvo imao sam osjećaj kao da padam stoljećima ili tisućljećima... uže je jednostavno istrunulo i puklo.. just my luck srećom mač i oklop kao i ostali moji predmeti bili su nabijeni snažnom magijom te ih fluktacijsko temporalno polje nije uništilo.. ne pitajte kako znam kako se zove, jednostavno znam, bahamnut mi je stavio riječi u um.. to je jedino objašnjenje... Tenallys! Damn ako nisi poginula od pada, ja ću te ubiti... Počeo sam molitvu zbog laži koju sam upravo izrekao, ovo će uistinu biti dug pad!
utorak, 03.07.2007.
Nešto živo
Učinilo mi se da sam čuo svoju večeru kako dolazi i onda je upala u rupu..prokletstvo doslovno se rupa povečala pred mojim očima i Progutala zmotano stvorenje... možda nije u redu da ju tako zovem, ali koga dovraga guta pećina! Ustao sam i blago zateturao te krenuo prema pećini... ipak sam morao povratit svoju večeru ne radi se o tome da sam želio nać Tenallys, daleko od toga možda bi se malo odmorio daleko od nje... ali večera je bila unutra i trebala me...
Uzeo sam mač i zakoračio prema rupi, mrmljajući neke riječi i udario se drškom u čelo kad sam uočio magičnu auru oko pukotine u stijeni.. prokletstvo sigurno neka vrsta portala... damn!
Ali kamo vodi, zapitao sam se nakon što sam povratio svijest, koju sam izgubio od tupog udarca u čelo... da, nokautirao sam se , šta sad..kao da se nitko nikada nije nokautirao... No dobro... prišao sam pukotini i nacrtao krug srebrnom prašinom po tlu,i zakoračio u njega mrmljajući molitvu i otvarajući se nebeskim energijama i usmjeravajući ih u simbole na tlu... ni sekundu prerano, jer već sljedećeg trenutka rupa se otvorila i pokušala me uvuć srećom, moj krug zaštite je djelovao te je jedina enpogoda koju sam osjetio puhanje jakog vjetra, no nedovoljno jakog da me uvuče... Zaštita je držala... prokletstvo znači tamo je otišla... izvadio sam uže iz naprtnjače i vezao jedan kraj oko pojasa , a drugi kraj sam ubacio u rupu..prokletstvo nadam se da će 100 metara bit dovoljno... tko zna kako takva vrata mogu bit duboka... Zelene oči mi zalebde pred očima i spremim se za skok u rupu...
ponedjeljak, 02.07.2007.
Tako mi Bogova i Svih Onih Koji su Stvorili Svijet!
Dakle, moj prijatelj Arathorn je počeo raditi nekakve grimase, i trebalo mi je nekoliko sati da iz njega izvučem zašto.
Dakle, njemu se ne sviđa to što ja ne jedem meso, pa mu ni ne lovim meso uokolo.
A jel ja izgledam kao neki predator, da ubijam male jelene po šumi?
Onda smo se još par sati prepirali oko toga, pa sam na kraju pristala da ću ga nahranit mesom.
Pa sam otišla ulovit nešto.
I ulovila sam nešto. Bacila sam vreću na nešto što se micalo u travi i uhvatila neku mali živinu, koja je bila veličine zeca, ali nije bio zec.
Naravno da ju nisam ubila. Donjela sam ju u vreći do špilje pa nek si ju on sam kolje kad je tako krvoločan.
Kad sam došla tamo on je spavao, pa sam mislila, ajd nek se bar životinjica malo zabavi kad su joj to zadnji sati, pa sam ju pustila iz vreće u ograđeni dio špilje. Zapravo izgleda kao mala udubina, od oko metar i malo više od pola široka. Koristila sam ju kao krevet.
I onda sam ju malo zezala i davala joj neke biljke da jede...
Bilo je zabavno. Dok se odjednom nije zavukla u neku rupu, i ostavila mali papirić za sobom.
Kakva je to životinja koja ostavlja papiriće za sobom??
I uzela sam papirić, na njemu je pisalo 'dvosmjerna karta, vlasnik: nepoznat, vrijeme: neodređeno'
Stvarno čudno. Zavirila sam malo u tu rupu, da vidim dal se možda metamorfirala u mini čovjeka i sakrila da ju ne pojedem. Mislim, moram mu onda objasnit da nisam znala da je mini čovjek.
Ali ona nije bila tamo, ni mini čovjek.
Bila je samo rupa koja se činila bolesno duboko. Možda je propala?
Ušla sam u svoju udubinu i približila glavu, čudeći se zašto se rupa sve više povećava.
A onda me povukla.
Rupa.
U sebe.
Mislim, kakva je to rupa koja uvlači??
I taman kad sam se sjetila zavrištati "ARATHORN!!" u prolazu je proletjela još jedna onakva karta, i pored nje je pisalo 'ako očekujete posjetitelja pritisnite zid.' pa sam ga pritisnula, i karta je odletjela u suprotnom smjeru od onog u kojem sam ja išla. Prema van.
Poželjela sam biti karta.
Kad je uvlačenje napokon završilo, našla sam se u prostoriji napravljenoj od tamnog drveta, koja je bila zarasla s grmovima punim rascvjetanih crvenih ruža. Tko sadi cvijeće unutar kuće??
Ovo je tako čudno. Morat ću još malo pogledat uokolo prije nego još nešto napišem...
Nadam se da me onaj tamo bolesnik čuo...
nedjelja, 01.07.2007.
Gladan
Zanimljiva je stvar koliko čovjek može postat gladan kad povjeri svoju dobrobit poluvilenjakinji zadubljenoj u proučavanje magije... i onda mi kaže da ne odem u lov da ću se ozlijedit... yea right.. još uvijek osjećam posljedice onog otrova, mislim mogao bi se dovuć do nekog hrama...
Hmm ili ne , loše je prošao prošli pokušaj... mislim da ona uživa držati me ovdje "nemoćnog" , omogućuje joja se igra majke ili tako nešta. Iako to radi prokleto loše, dobro ugodno je kad se počne brinut , čak djeluje zabrinuto.. slatko.. nitko joj nije rekao da se takvi kao ja brzo oporavljamo pih.. prokletstvo kako bi se trebao oporavit bez hrane, a ona ne pokazuje nikakvu namjeru da me nahrani danas...
zapravo još nikad nisam vidio nekog da proučava magiju bez knjige... možda je ona jedna od onih "prirodno nadarenih" ... hmmm.. prokletstvo u tom slučaju ne bi mogla proučavat magiju.. vjerojatno se samo zabavlja gledajući me kako umirem od gladi... ili me stavlja na prisilnu dijetu...
hmm no dobro dosta o tome, vidio sam malog zmaja kako je preletio ... vjerojatno se vraća iz lova... fasciniraju me ta stvorenja, barem ukliko imaju metalan sjaj ljusaka.. ne volim kromatične zmajeve..previše su arogantni i misle da je sve što nije zmaj vrijedno jedino kao predjelo ili glavno jelo ukoliko se radi o primjerku veće mišične mase...
Zapravo me ovo podsjetilo na trenutak kad sam išao lovit Crnog Zubatog u močvaru Esgarotha... bilo je uistinu zanimljivo ali sam ostao bez oklopa... mrzim zmajeve koji bljuju kiselinu... stvarno unište sve do čega ti je stalo, srećom mi je mač bio u antikorozivnim koricama pa sam ga imao čime priklat... ugh...
Jesam li spomenuo koiko sam gladan?
Da, vjerujem da jesam... sumnjam da bi zaboravio obzirom da je to jedina stvar o kojoj mislim... dobro razmišljam ja i da bi trebao nauljit i nabrusit mač , ali dobro to je druga priča... Sad mroam razmislit kako da privučem njenu pažnju na svoju glad , a da joj to ne kažem... Dovraga nahrani me kujo!
Moram meditirat, počinjem imat zlobne misli...
