SKLAD ČOVJEKA I PRIRODE...

Kina i Kinezi me oduvijek oduševljavaju...
Trenutno ujutro uz kavu gledam dokumentarce o toj najmnogoljudnijoj državi na svijetu...
U Kini je gotovo sve fascinantno velebno, prostrano i jednako fascinantno organizirano.
Ta osobina uglavnom krasi sve narode Dalekog istoka, ali Kinezi su ipak nešto posebno...
Narod koji ne zna za globalnu recesiju, narod koji njeguje i poštuje svoju tradiciju, svoju drevnu kulturu i medicinu.
Nisu vjerski fanatici, ali poštuju svoju vjeru. Poštuju sklad duha i tijela. Skromni, otporni i dosljedni svojoj povijesti - onoj slavnoj iz doba carskih dinastija i onoj novijoj, malo manje sjajnoj.
Sjetimo se lani Olimpijade, digoše je na razinu savršenstva, što vjerojatno više nitko, nikad neće ponoviti.

Da se vratim na dokumentarce.
Jučer su prikazivali ljude koji žive i rade uz polja riže. Rižina polja kao rižina polja, ali ova su - nešto posebno. I danas se sade i obrađuju na isti način kao prije nekoliko tisuća godina.
Gledajući stepenastu, poljoprivrednu umotvorinu, koja ne samo da je sjajno izvedena, nego predstavlja i vizualni doživljaj.
Iznad polja, obitelji žive u skromnim i urednim kućama, čiji pogled puca na svu tu ljepotu. Spoj prirode i ljudskih ruku.

U rano proljeće, prozore na kućama ostavljaju širom otvorene i čekaju na povratak lastavičjih parova. Riža se ne sadi, sve dok lastavice ne stignu.
Gnijezda se ne diraju i ne uništavaju. Mali meteorolozi su sigurni u svoj smještaj...
U blizini je rijeka u kojoj ribari love ribu u skladnom partnerstvu s kormoranima, kojima vežu vratove, da ne progutaju ribu. Interesantno, kormoran zna izbrojati svoj ulov i ako ne dobije zasluženu nagradu - nakon sedme ribe neće više zaroniti. Ribar poštuje njegovu asistenciju i dijeli svoj ulov s pticom.

Gledam ja kineski način poljoprivrede i ne da mi vrag mira. Uspoređujem je s našom. Uspoređujem njihov i naš mentalitet.
I postajem svjesna istine - kad imaš previše mogućnosti, previše prirodne blagodati - ne znaš je iskoristiti, niti cijeniti.
Naša polja zjape zarasla. Ako se ljudi uhvate posla, ulože trud i novac (dignu kredite), nisu sigurni da će im se isplatiti...
Neorganizirani smo, gdje god pogledaš. Imamo sve, a ne znamo što bi s time.
I ne mogu a da se ne upitam, nije li nam ova krizna situacija - svojevrsna kazna. Kazna za neodgovornost, sulude odabire, svojevremenu bahatost, toleranciju onoga što ne treba tolerirati i - šutnju...




Što se mene tiće, navlaka je danas stavljena na svoje mjesto.
Vrijeme nas pili u zdrav mozak. Baš malo prije, jedva sam stigla pozatvarati prozore...

Juniorka je ljuta kao pas. Ove godine - nema tečaja za neplivače, nema škole plivanja, nema plivanja.Trenerima nije plaćen ni prošlogodišnji honorar. Klub se izgleda raspao.
Najvjerniji klinci obilazili su bazen svaku večer još od početka srpnja.
Jučer se skupili na bazenu. Nije bilo ljudi. Plivali oni - onako - za svoju dušu.
Priča juniorka - tužno joj bilo, bliži se sedam sati, nema složenih pruga uz rub živice, nema daski za plivanje uz rub bazena, nema galame i smijeha. Nema klinaca neplivača koji stižu s malenim ruksacima u pratnji ponosnih roditelja, nema reda do skakaonice - ,gdje malo veći klinci skaču u bazen, učeći tehniku plivanja, nema onih starijih koji čekaju s naočalama i kapicama, ili trče posljedni tren i skidaju se u trku.
Nema porazbacanih ručnika, torbi, tenisica i japanki.
Nema onog ugođaja koji je juniorku i njezine vršnjake pratio punih devet godina.
A eto, kao i mnoge druge stvari kod nas...

Budite mi dobro

&