HARRY

Otkako smo prešli na novi adsl paket od 10 GB, čini mi se da nećemo u potpunosti iskoristiti tu famoznu desetku.
Iako mojoj Zmaji, kad malo uđe u štos to ne bi trebalo predstavljati problem.
Dok juniorka ove dane malo više uči, ja sam češće na kompu i uživam u skidanju glazbe i gledanju - svega i svačega.

Između svega i svačega, sjetih se jednog predivnog koncerta od prije nekoliko godina. Doduše takovi koncerti predstavljaju raritet naših TV kuća, pa sam tu jedinstvenu priliku snimila na kasetu i mogla sam uživati kad god bi poželjela.

Svi mi imamo svoje omiljene glumce, omiljene pjevače, umjetnike...

Nikad nisam bila od onih koji ih obožavaju kao nedodirljive, nije me posebno zanimao njihov privatni život. Ako nekoga volim slušati, onda me uopće ne zanima s kim se oženio (udala), kako živi, koliko djece ima. Doduše oni koji drže do sebe, ne dozvoljavaju da ih razvlače po svim medijima, njihov privatni život je samo njihov. I pametnom - dosta.

Ide mi na živce što je danas ta osobna priča ponekad važnija od same profesije.
I što su mnogi nazovi celebrityji sumnjive kvalitete, sveprisutni u medijima.

Vrti se to svaki dan i već nam na uši i oči izlaze svi ti likovi. A kad malo bolje pogledaš, njihovi profi rezultati (ako ih i imaju), uopće nisu u prvom planu.

Sjećam se francuskih "Večeri s gostima" na HTV-u, još prije dvadesetak i nešto godina. Domaćin je uvijek bio jedan poznati umjetnik, koji je pozivao svoje goste, raznih zanimanja. Bio je to praznik za oči i uši. Redale su se istinske zvijezde, pokazivale i druge skrivene talente. Te večeri su trajale oko tri sata, a meni se činilo da su prošle u trenu. Charles Aznavour, Arthur Rubinstein, Catherine Deneuve, Yves Montand, samo su neki od onih kojih se sjećam.
Već godinama nemamo priliku vidjeti ništa slično. Često se toga sjetim, nedostaje mi takova vrsta programa.
Preplavile su nas zvijezdice koje zablistaju i nestaju, njihovi prazni pjesmuljci, razne sapunice u kojima scenarij u nedostatku ideja, prerasta u iritantnu katastrofu i isforsirane zaplete. A sad nam navodno dolazi i Pink-ova revija narodnjaka Grand show. Spašavaj se tko može.

Izgubih se ja u uvodu, zalutah - poput Malnarovog Ševe.

Počela sam s koncertom, kojeg povremeno poslušam i pogledam.
Koncert pjevača, nekadašnjeg kralja kalipsa, glumca, ali i velikog borca za ljudska prava, protiv rasne diskriminacije, UNICEF-ovog ambasadora dobre volje i čovjeka bez dlake na jeziku - Harry Belafontea.
Čovjek je početkom ožujka napunio 81. godinu, no još uvijek je neumoran i angažiran u humanitarnom radu.
On je jedan od rijetkih, koga ne cijenim samo kao pjevača i glumca, cijenim ga najviše kao osobu koja je svoju popularnost iskoristila za više ciljeve.

Sinoć sam malo poslušala njegovu glazbu, ali i intervjue, gostovanja kod legendarnog humanitarca CT Viviana i Larryja Kinga na CNN-u.
Koliko je jednostavnosti u njegovim riječima. U svemu tome, prepoznaje se mišljenje većine normalnih ljudi, koji znaju razmišljati vlastitom glavom.

Ali, pala mi na um jedna misao. Kad bi pitali prosječne tinejdžere - tko je Harry Belafonte, barem 80% njih bi - bijelo zinulo. Pitajte ih za Paris Hilton ili Britney Spears.

Na kraju stavljam dva filmića. Da osjetite karizmu tog izuzetnog čovjeka.
I treći - da čujete taj hrapavi glas u predivnom ljubavnom duetu sa Sharon Brooks.





"Skin to skin"



&