JEDAN GERIJATRIJSKI

Danas sam ustala i razbacala se u svom stilu. Popila kavicu, rastvorila sve prozore, da razluftam sve proizvode ljudskog sagorijevanja
Nije da inače ne luftam, ali ovo zatopljenje je dušu dalo za to.
Stavila sam oprati zavjese, oprala prozore, i promijenila posteljinu.
Još sinoć sam vidjela da je dopodne na Nova TV daje film "Ljetnikovac na zlatnom jezeru", no gledati ga u 11 ujutro i raditi sve ovo što sam naumila, stvarno nije izvedivo. Zato, Bog blagoslovio video. Ubacila sam kazetu i dala se na posao.
Unaprijed sam se veselila trenutku kad ću ga s pažnjom pogledati i to po - enti put.
Priča je to o bračnom paru dvoje osamdesetogodišnjaka, koji provode svoj ljetni odmor u kući na jezeru. Bore se sa staračkim tegobama, senilnošću, aritmijom, ali i sa svojom žilavom hiperaktivnoišću. Kćer jedinica je daleko, vodi svoj život, od djetinjstva opterećena očevom željom da ima sina. Igrom slučaja, zaručuje se i dovodi im budućeg zeta, smotanog zubara i njegova sina. I tog istog klinca im ostavlja da s njima provede ljeto.
Topla ljudska priča o dvoje tvrdoglavnih staraca i tinejdžeru, jaz generacija koji i nije tako teško premostiti, ako popuste i jedni i drugi. Sve to je začinjeno s ljepotom prirode i majstorskom glumom Katherine Hepburn i Henryja Fonde. Iako mi se čini da nisu morali mnogo glumiti.
Na trenutke dijalozi postaju komični, zahvaljujući njegovoj senilnosti. Ona se trudi strpljivo mu po stoti puta objašnjavati neke općepoznate činjenice. Ponekad se čini da on ide šumom, a ona drumom.
Na trenutke pokazuje se neminovnost starosti. Bolest, usamljenost, posljedice gubitka kontakta s djecom, stari sukobi, tvrdoglavost i djetinjatost.
No zahvaljujući društvu klinca kojeg su tek upoznali i njegovim interesom za starčevim društvom, dokazuje se da razlika u godinama ne mora biti presudna za nešto samo na izgled nespojivo. I po tko zna koji puta dokazana je činjenica da se od stare generacije, koja se smatra teretom i pregaženom, može još mnogo toga - upiti i naučiti.
I bilo bi u najmanju ruku čudno da ovu temu nisam povezala sa svojim Noskom.
Nakon blagdana, rođendana i porodičnih okupljanja, Nosko se našao u situaciji da više nije u centru pažnje. K tome, njegovi posjeti doktoru, sveli su sa na kontrole i zamjene katetera, svaka tri tjedna. Obavio je ljetos i jesenas sve moguće preglede, koji su pokazali da osim sitnih problema, ima nalaze na kojima bi mu pozavidjeli i mnogo mlađi.
U ovih tjedan dana, Nosko se osjećao "odgurnutim" u stranu. I odlučio to promijeniti. Naglo mu je iskočio preponski bruh i napravio je cijelu paniku u - prošli petak. Ni manje, ni više. I to kad nisam mogla dići uputnicu. Ostala mu je mogućnost da ide na hitnu.
No, srećom - počele su prve sjednice Sabora, rasprava o programu Vlade i izglasavanje iste. Pa se Nosko primirio i bruh se povukao
Po neki puta moj Nosko, iako je mnogo toga pregrmio i nalazio se u teškim situacijama u životu, podsjeća me na dijete. Što i nije rijedak slučaj u tim godinama. Ima svoje omiljene kekse, koje mu nitko ne smije dirati, Bronhije, koje nosi u džepu i cucla, daljinski od TV-a koji nitko ne dira, kao ni njegov televizor (koji smo nastojali zamijeniti ali on svoju pretpotopnu Sabu ne da).
Kao što ne da, ni svoju lovačku maslinastozelenu jaknu, koju je seka već pokušala baciti, ali je morala odustati od te ideje
Čak i fizički, Nosko me podsjeća na dedu Normana iz "zlatnog jezera", samo što je njegov šešit - lovački, a Normanov - ribički.
I kad smo već kod šešira, nedugo smo bili na zamjeni katetera, i kako slabo vidi, odložio je šešir u široku posudu za odlaganje instrumenata, punu dezinfekcijske tekućine. A ja, s obzirom da imam izvježbane reflekse, gotovo sam istog trena reagirala i zgrabila ga. Čak se nije ni namočio.
Sestre ga dobro poznaju i već su navikle na njega, čak im postaje i zanimljiv, iako stalno nešto prigovara. Čak ih pokušava naučiti - njihovu poslu. Jedna se nasmijala, kad je vidjela da iz Noskova džepa viri - daljinac i pomično mjerilo. I nije to zato što je senilan, nego je usput kupovao - gumenu futrolu za daljinski i neke šerafe

Često smo skloni da starce doživljavamo kao smetala i dosadnjakoviće.
Znam, svašta ima. Najgore je kad se izgube u vremenu i prostoru ili legnu u krevet. Nagledala sam se toga još u Domu umirovljenika. Ali tamo sam počela posve drugačije gledati na tu generaciju. Počela sam shvačati da su oni ipak zaslužni za uglavnom sve što imamo. Bili su jednom puni snage i energije, usmjeravali su ih u stvaranje, stvorili su nas, odgajali nas i spremali za život. I znam da nekad i oni sami sebi idu na živce, a i svojoj okolini.
No, nije li dovoljno što su danas bačeni na marginu, što su poneki zaboravljeni od svojih vlastitih i od društva, što imaju malene mirovine, što su im zdravstvene usluge za koje su izdvajali godinama, a malo koristili, postale luksuz, smatraju ih za ishlapljele i više neupotrebljive...
A da li je stvarno tako i da li to zaslužuju? Zaboravljamo da se sve vraća. Jednom ćemo i sami biti - senilni, bolesni i ishlapjeli . Da li će nam se svidjeti kako će nas tretirati naša okolina...



&