PELC I PERJE

Kopala sam danas po ormarima, tražila šaleve, kape, rukavice...
Iskopala jakne, skijaške hlače, skafandere, zimske dvodjele, sto čuda i čudesa. U tim rabotama uvijek nailazim na neke zaboravljene stvari, iako preko ljeta sve redovito operem, osušim i proluftam
I zavukla se ja danas - glavom u ormar, sama sebi ličila sam na krpelja kad se zavuče, a guza mu strši - prema gore
Kako već treću godinu zaredom - Novu dočekujemo u dvorištu Gradske uprave, uz zaglušujući lom petardi i vatromet, gdje susrećemo ljude od kojih neke ne vidimo preko cijele godine, došla sam na ideju da se ove godine obučem u nešto dugačko i - toplo.
Kapute već odavno ne nosim, a svoja dva sam odnijela u Caritas.
Osim montgomery balonera, nemam ništa dugačko
Ili sam u autu ili na biciklu, a Fanika na biciklu u kaputu je - nemoguća misija
I sjetih se ja svoja dva pelc kaputa... Stoje u platnenim vrećama zajedno s vrećicama lavande, složeni na podu ormara.
Jedan je naslijeđen od mame - crni perzijaner, a drugi sam dobila davnih dana, posljednje godine pred rat - od koga drugoga nego od svog Paje - prekrasan dugi, smeđi, širok, komotan, topao, elegantan
Nisam ga često nosila, za Božić, za Novu, za svadbe i za sprovode (zašto me ovo podsjeća na Gorana Bregovića?), na koncerte ili kod "finih" izlazaka. Sve u svemu, nekoliko puta godišnje.
Naravno uz to ide i sve ostalo - kožna torba, čizme, elegantne cipele i kožne rukavice, fina suknja, bluza ili haljina...
Posljednji puta sam se tako dotjerala za Novu, prije pet godina. Tada se tek počelo slaviti u parku. Bili mi na dočeku kod prijatelja i odlučili oko ponoći svi zajedno otići do parka. Em sam se smrzla u tankim čarapama, em su me boljele noge u petama, em mi je neki klinac zafitiljio petardu, točno iza leđa... Poskočila sam pola metra u zrak. I osjetila miris baruta i osmuđenog pelca
Od tada sam svog pelca navukla - možda jednom, dva puta.
I mislim si ja, ako ove godine idemo van, a izgleda da će biti hladno, zamotam se, samo da mi ne bu zima. Jest da ima kuhanog vina i da se pleše, ali meni je uvijek zima. A o nekom plesu u onoj gužvetini nema ni govora. Prošle godine su mi izgazili sve prste na nogama

No, Pajo mi je dao misliti, rekavši da me buju raščerečili borci za prava životinja. Veli on meni da me buju gađali z jajcima ili mi u najmanju ruku strgali rukave. A morti me i zapale
Nasmijali smo se do suza, Zmaja pogotovo. Zamislila si je mamu na Gecku, u bundi do peta, kako pedalira Od smijeha se valjala po podu. Luda familija. Sva sreća da nisam uvredljiva, smijala sam se i sama, no ipak ću im to vratiti - s kamatama.
I na kraju - ode sjajni pelc natrag u vreću i natrag u ormar - pajkiti zimski san koji traje već godinama

A ja ću u svoju kožnu jaknu, koja ima krzno s nutarnje strane (što bi rekao jedan naš poznati - prevrnuta jakna). Bu mi toplo, a krzno - pritajeno

Dosta o pelcu, prelazimo na - perje

Na ovo me podsjetio Teutin post o romskoj glazbi. Obožavam romsku glazbu, ali ne baš svaku. Na primjer onu iz ruskog filma "Cigani lete u nebo". Najljepša, najfinija, vizualno i glazbeno najbolja saga o Romima

Prije nekih dva mjeseca, tipkam ja programe i naletim na film "Sakupljači perja" . Bekim Fehmiu - legenda, Olivera Katarina sa svojim dubokim glasom, romsko naselje, blato, svađe i tučnjave. Pozovem Zmaju da gleda s nama. Jadno dijete se čudilo cijeli film Još kad sam joj rekla da je dobio Zlatnu palmu na filmskom festivalu u Cannesu, nije mogla vjerovati.
Interesantno kako čovjek drugačije doživljava neke filmove koje nije gledao godinama. Tako sam ja doživjela i ovaj. I čini mi se da se u tih skoro četrdeset godina, život u romskim naseljima nije mnogo promijenio.
No sad imaju svog zastupnika, imali su BB milijunaša, imaju cigana Bracu kod Malnara...

Dosta za večeras, svašta sam na*enjala, idem spat. Još me uvijek bole vilice od smijeha

Stavljam vam da guštate, naravno oni kojima se sviđa...

"Cigani lete u nebo" (1976.)...





"Sakupljači perja" (1967.) - na balkanski način...