PONOVO...

Nekako u posljednje vrijeme, kad god se osjetim malo sretnije i adrenalin mi poraste, istovremeno mi se negdje u mozgu - upali lampica upozorenja. Uvijek se poslije dogodi nešto što te baci - korak unazat.
Kad je počelo s bolešću moje seke, Zmaja me molila da hitno idem liječniku. Idem inače redovito i svake godine - obavezno. Neki dan sam se onako - u prolazu - upisala i danas - moj termin. Prošli nalaz je bio OK. Obavila sam papa-test i dugo razgovarala sa svojim ginekologom.
Taj čovjek je smiren i ugodan, dobar liječnik i spreman za svoje pacijentice učiniti sve. Razgovarali smo većinom o seki i njenoj bolesti, pa me upozorio da sa takovom obiteljskom anamnezom - moram barem ja biti oprezna i redovita na kontrolama, ali i Zmaja također. Toga sam i sama svjesna, iako je za Zmaju još rano. Onda mi je rekao nešto što me veoma uznemirilo. Iako nije upućen u sekine nalaze, čudno mu je što neće biti operirana, jer čim postoji tumor - operacija je neupitna. A onda me uputio da odem k njenom ginekologu da mi otvoreno kaže što možemo očekivati. Kad sam rekla da se radi o toj i toj liječnici, rekao mi je da to sad neće biti moguće tako skoro. Slijedeće što je rekao me doslovce - šokiralo. Najmlađe dijete te iste liječnice - jučer se objesilo.
Još uvijek ne mogu doći k sebi...
Poslijepodne mi je bila seka na kavi i rekla kako bi trebala ići na pogreb, ali da jednostavno - nema snage za to. Pa smo razgovarale o njoj, njenoj terapiji. Činila mi se nekako - umorna i malaksala...
Inače, već sam spomenula da je ta liječnica išla s njom u gimnaziju i da se znamo godinama. Relativno kasno se udala, u kasnim tridesetima i rodila zatim troje djece - jedno za drugim. Najstarija kćer ima 20 godina, mlađa godinu manje, a sin - tek u osamnaestoj.
Jučer je Zmaja stigla s treninga i pričala nam kako je mali Vedran bio sav u šoku zbog samoubojstva svog kolege iz razreda. Nije mi na kraj pameti bilo o kome se radi...
Što može biti uzrok i problem da dijete koje ni živjeti nije počelo - digne ruku na sebe. I koji je šok majci - kad ga pronađe. Ne mogu to ni zamisliti. Što se događa u glavama te djece...
I jučer smo svi troje razgovarali do kasno. Zmaja nam je pričala kako je njena kolegica iz klupe, puna ponosa izjavila da je u subotu bila u "Sedmici" (klub još iz mojih dana, koji je postao okupljalište svega i svačega, najviše problematičnih klinaca) i da se nacvrcala pive. Za drugu je rekla da puši marihuanu (!!), ima dečka koji se svugdje mlati, njoj prijeti da će je ubiti ako ga ikad ostavi (!!).
A ona klinka koju su prebacili iz druge škole u njihov razred - redovito uzima roditeljima novac, hoda po kladionici, pije i puši. Pao mi je mrak na oči kad sam čula da se radi o svotama od 5-6 tisuća kuna... Neki ljudi rade za dvije tisuće - cijeli mjesec.
Roditelji je voze - jednom tjedno u Zagreb k psihijatru.
Inače su puni love, naganjaju biznis, jure svatko po svojoj strani, djete filaju s lovom, jer nemaju vremena za nju, što ne dobije - uzme si sama...
Zmaja je bila jadna i žalosna, čak se i rasplakala. Još jučer su bile male curice, a sada tako...
Ja sam na to popizdila (oprostite što psujem, ali namjerno neću stavljati zvjezdicu) i pitam se gdje je policija i kako je moguće da se u kafiću prodaje alkohol djeci od 14 i manje godina. I prodaje marihuana i ostale "potrepštine". A roditelji, gdje su ti roditelji, što rade dok su im djeca subotom tamo? Znam ja - može dijete muljati i sakrivati, no koliko dugo? I da roditelj ne primjeti, unatoč poslu, brigama, borbi za materijalizam i egzistenciju...
Pričali smo tako duboko u noć, osjećala sam se strašno - ne mogu se sa svime time pomiriti i shvatiti.
Danas sam sva sažvakana, vrijeme je ubitačno i depresivno, neki put i ja sa svojom hiperaktivnošću i energijom - posustanem.
I osjećam se jadno, razočarano u sve što nas je snašlo, u državu i društvo koje ima debelu odgovornost za to što se događa. Svima su puna usta obitelji i djece - crkvi, političarima, socijali, prosvjeti - a djeca - propadaju.
Znam da su geni prvo, odgoj drugo, da je to temelj svega, ali i okolina ima svoj utjecaj. A okolina je - katastrofa.
Mjerila vrijednosti su se srozala, ljudi postali lovci u mutnom, borba za materijalno, tko će gdje što ušićariti i uhvatiti... Djeca se ponašaju onako kako vide od nas, još bolje - kako vide da se najbolje može prosperirati i domoći se kruha bez motike, što je sad "IN".
I što mi preostaje?
Da svakodnevno pričam jedno te isto, da u tu malu glavicu svoje tinejdžerice - usadim da je to sve "in" na kratke staze, da se isplati boriti u životu za prave vrijednosti, temelje koji će vrijediti i sutra. I to bez obzira na primjere koje vidi oko sebe. Čovjek mora vrtiti svoj film i nastojati da ostane na svom putu, koji je teži, ali vredniji i jedini ispravan.
Raspisala se ja, znam bit će toga još, tek je počelo.
Gledam je - molim i Boga i sve što se može moliti - da joj da snage i nama - roditeljima - da postane čovjek u punom smislu - cijepljen od ovih apokaliptičnih imperativa. Da shvati da su prave vrijednosti ono što je stoljećima isto i ne mijenja se nikada, uvijek i beskompromisno - "IN" za vjeke vjekova. Znam da sam zamorna, ali tako mi je danas u duši i nije to zadnji put, no morala sam se ispucati.
Pozdrav svima