LIMENI LJUBIMCI

Koliko smo vezani za stvari koje nam služe kao uporabne vrijednosti? Ili ih prihvačamo zdravo za gotovo, koristimo ih i promijenimo kad dotraju ili otkažu poslušnost.
Jedna od tih stvari su - limeni ljubimci.
Prvi automobil mojih roditelja, bio je, a što drugo nego - Fićo. Pa zatim petrolej zeleni s bijelim krovom - Fiat 1300, koji je već bio - prava "zvijer".
Tata je radio takav posao, da je morao stizati na vrijeme, stotinama kilometara daleko, a kako se uzdao najviše - u se i u svoje kljuse, imao je uvijek pouzdani automobil. Najviše je držao do održavanja motora i sigurnosti. Manje je sitničario oko pranja i glancanja, no u našem autu se držalo do higijene i urednosti, osim u iznimnim situacijama. Nakon "miletrećenta", došla su još dvije Alfe - jedna nas je služila 10 godina, druga 13. S time da je drugu posljednjih godina vozio više Pajo, nego on - dok mu u škare nije uletio pijani vozač. Iako je izbjegao direktni sudar, ipak je dobio postrance i auto je otišao - u povijest (tata još čuva sjedišta u podrumu, uredno prekrivena najlonom, jer - nikad se ne zna).
On sam, je svoju šezdesetogodišnju vozačku karijeru prekinuo s Renaultom 4, koji je održavao nježnije i pažljivije od svih do tada. Na kraju je izletio sa sporedne na glavnu i napravio totalku bez povreda, ali "četvorka" je otišla na groblje (gume se još čuvaju u podrumu, uredno pokrivene)...A tata je obećao sucu za prekršaje, da se više neće švercati bez vozačke (što je zadnju godinu i činio).
Kad sam upoznala Paju - počeli su moji susreti s limenim igračkama, svih marki i boja...
Počelo je sa zelenim Opelom Mantom, davne '85.
U slobodno vrijeme upotpunjavao je naš kućni budžet sa kupovinom automobila koji su udareni ili u kvaru, zreli za farbanje... Pa bi ih uredio, dotjerao, očistio (ponekad im je bilo dovoljno samo pošteno pranje i čišćenje i - sinuli bi) - te prodao.
U tom periodu nisam se ni mogla emotivno vezati, jer su prekratko bili s nama. Prošao je tako - Audi, Mini Morris, BMW, Golf, Buba, Ford, Mercedes, Alfa, Citroen, Peugeot, Volvo, nekoliko Četvorki i dva kombija...
A i naši odlasci na sajam u Jakuševcu i neponovljivi doživljaji vezani uz kupnju-prodaju, priča su za sebe. No, nikad nije bilo dosadno. U živom sjećanju mi je događaj - kad je pomahnitali frajer naganjao cigića po Jakuševcu, sa šrafcigerom, jer mu je prodao truli auto, sav zakrpan kitom i sviježe ofarban, pa mu se pri zapinjanju za stupčić odvalilo pola šasije. Pa brojni biseri koji su gubili tisuće maraka u onim brzopoteznim igrama s kuglicom - ispod kutije šibica. Jednom su nam otkazale četkice na elektropokretaču, pa nam se auto palio - na guranac. Pajo ga je namjeravao prodati, što mu je i uspjelo, za samo pola sata, s tim da ga je sam - kupac gurao.
Nakon 90-ih, biznis je zamro, zbog poznatih okolnosti.
Onda je Pajo otvorio taksi-obrt, '95-e.
To je bila posebna priča... U početku je dobro išlo, negdje do početka 2000-te. A onda stisla besparica, ljudi su sve manje koristili usluge taksija, vozio je sve više na veresiju, stigli su taksi-kombiji, koji su prevažali za cijenu autobusne karte... No u tih osam godina, imao je brojna iskustva - vozio je manijake, psihijatrijske slučajeve, pijance, odbjegle žene, ljubomorne žene, ljubavnice, ugledne odvjetnike (koji mu poslije nisu platili), zaglavio u snijegu, blatu, proveo po čitave noći na - 20 i dane na +35..., dok sam ja isto to vrijeme provodila kod kuće ili na poslu, nikad mirna i spokojna.
U tih osam godina, prošla su tri automobila - Mercedes 240 D, BMW 324 D i Volvo 244 D.
Od njih Mečka mi je bila - najdraža, BMW - najelegantniji, a Volvo - najsigurniji za sve vremenske uvjete.
Posljednji, koji je i danas kod nas je - Mercedes 230 E. Dočepali smo ga se po nevjerojatno smiješnoj cijeni, da ne biste vjerovali, u salonu automobila, gdje ga je prvi (i jedini) vlasnik mijenjao po sistemu staro-za novo. Uz to smo tek kasnije saznali da je unutra ugrađen motor petnaestak godina noviji, što ga na cesti pretvara u "zvijer". Pajo ga povremeno "ispuše" od posljedica gradske vožnje, kad prilika dopušta. Ali i toga je sve manje, jer otkako su presretači na autocesti, a kazne previsoke, nije vrijedno rizika. Ove godine postaje oldtimer. Elegantan je i pouzdan, nikad nije bilo -da nije upalio ili da je zakazao na cesti.
Moj tata još i danas, u garaži čuva terenca oldtimera, originalnog ruskog Gaza, koji je stariji od mene, a nekad smo ga koristili za vinograd, prevažanje grožđa, cementa, drva i za izlete u kojekakve nedođije s pesom ili jednostavno za landranja po "šumama i gorama". Još uvijek je u super stanju, odjavljen, tata ga tek povremeno glanca, napumpa gume, upali...Ima lim poput tenka, unutrašnjost mu je gruba i nedotjerana, ali originalna. Pali na - 25 i ima odlično grijanje. Dolaze kupci i nude mu - malo love, puno love, a on ga - ne da.
Inače što se mene osobno tiće, automobil koji je za mene, a i Paju, nedosanjani san je srebrnosivi Jaguar, kožnih sjedala, star barem petnaestak godina, iz one klasične serije. Krajnji domet elegancije, kvalitete, udobnosti i dugotrajnosti. No vjerojatno će i ostati samo san, no nikad ne reci nikad...
Na kraju nekoliko primjeraka naših ljubimaca, koji su mi dostupni na fotkama.

Alfa Romeo - Giulietta 1.6


Renault 4, s kojim smo od Korčule do Bj putovali dva dana
zbog smeća u rezervaru


Kombi u koji nas se jednom nakrcalo dvadesetak :)))


Naš je bio ovaj kabrio lijevo, a ovaj desno
je bio za fotkanje


Buba


Prvi taksi - najdraži


Drugi - najelegantniji


Treći - najsigurniji


Ruski Gaz - lijevo


Sadašnji ljubimac


Nedosanjani...