NAJDRAŽA NEĆAKINJA

Možda nije fer da izdvajam nekoga od mojih četvero nećaka, ali jednostavno, ne mogu si pomoći. Dva bratova sina i sestrina starija kćer, rođeni su jedan drugome do uha, a ja sam tada bila deset godina. Ali ovo četvrto derle, došlo je neplanski, kad sam bila dvadeset, pa sam je doživjela nekako zrelija i po prvi puta sam razmišljala o mogućnosti da i sama imam dijete.
Osvojila me odmah - onako sićušna i crnokosa, kosih očiju. Nikad nije plakala, bila je beba malih zahtjeva... Do devetog mjeseca, hranila se samo majčinim mlijekom (i to na jednu cicu), vjerovali ili ne.
Kad sam upoznala Paju, motala se stalno oko nas, vodeći brigu da li smo se taj dan vidjeli ili ne. Kad sam se udala i preselila, stotinu metara dalje, svakodnevno nas je zabavljala svojim prisustvom. Živa, vesela, interesantna, ali nikad nedokazana, puna energije... Kako je svugdje zujala s nama, nije nam se žurilo s vlastitim djetetom (!!)
Kad sam joj rekla da ću roditi bebu, ostala je nekako zatečena. Ništa nije rekla, ali znala sam što je muči. Zagrlila sam je i objasnila, da će u mom srcu uvijek zauzimati "posebno" mjesto.
Onda je došla Zmaja, nikad nisam osjetila ljubomoru kod nje, pomagala mi je oko djeteta, naročito kao psihološka podrška. Tata Pajo je samo mjesec i pol nakon Zmajina rođenja, otišao raditi u Njemačku. Dok je bio na ratištu, firma u kojoj je radio - bila je privatizirana i tko god nije bio blizu kazanu, ostao je bez posla.
U to vrijeme bila sam dobro "zdrmana" svime pomalo - postporođajnom depresijom, njegovim odlaskom i novom odgovornošću oko djeteta. Tu je moja Daša bila - divna potpora, sa svojih deset godina. Provodila je vrijeme s nama, dolazila k meni nakon škole i zadaća, često prespavala, šetala s nama...
Bilo mi je to tada potrebno, jer sam se ponekad osjećala - nemirnom i usamljenom. Zmaja je uglavnom jela i spavala, bila je tada premala da "komunicira", a ja sam toliko željela nečije društvo...
Pajo nam se vratio za šest mjeseci i ponovo smo bili svi zajedno. Odlučio je da nema te sile koja će ga natjerati da ponovno ode van i bude bez obitelji.
Daša je odrastala i uvijek bila blizu nas, postala je srednjoškolka, pa studentica...
Kroz cijelo to razdoblje, prolazila je sve probleme odrastanja - nekako s lakoćom (ili se to meni samo čini), bez ekscesa, ispada i napada...
Izrasla je u lijepu, visoku djevojku, s umjetničkom crtom, sama izrađuje nakit, sluša dobru, kvalitetnu glazbu, ima svoj stil oblačenja, frizure, svoju osobnost (što je jednom Nosonja prokomentirao - jest dobra, ali je malo mokrom krpom udarena)...
Danas sa 23, pred njom još jedan ispit i diplomski...uglavnom je u Zagrebu, živi sa dečkom koji već dvije godine radi, sad pomalo radi i sama...
No biti će uvijek (ne mogu si pomoći) - moja mala, najdraža nećakinja, živih, crnih očiju, sa jamicama na obrazima, koja je bila uz mene kad mi je bilo potrebno, moja mala prijateljica...
Zmaja kako odrasta, sve više u njoj na trenutke vidim sličnost s Dašom, uza to - mala tinejdžerica je oduševljena Dašinim stilom oblačenja i trudi se u svojim vlastitim lutanjima i traženju identiteta, da bude u svemu na nju nalik...
Drago mi je, što u njoj ima uzor...

Moja najdraža djeveruša...



Dašin treći rođendan...





Zmajina dadilja...



Snajka lijevo, sa nastupa s folklorom "Golub"...







Crvene termo čarape i - opančići...



Sa svojim nećakom...