KONAČNO NA REDU...

U svojim postovima dotakla sam se raznih tema - tužnih, smiješnih, aktualnih, umjetničkih, ljudskih...Ali ima netko koga spominjem - nekako uvijek samo usput. Kad malo bolje pogledam svoje postove (malo sam brljala po arhivi), opisala sam nekoliko tuđih muževa - a svoga - nisam... Ispada da je nekakvi tihi, mirni dosadnjaković, koji čuči negdje u zapećku - u debelim krznenim papučama...
Prvo, ja ne bih mogla podnijeti nekakvog dosadnjakovića, iako nakon dvadeset godina - neki puta zna biti dosadan. Pa - tri, dva, jedan - kreni!!!!
Moj Pajo je bio veoma nestašno, da ne kažem zločesto dijete. To mi pri prvom susretu rekla - njegova mama, valjda u nadi da me više neće vidjeti.
Tako je mali Pajo svojim roditeljima svašta priuštio - tukao se s klincima iz susjedstva, Bogdanu Dikliću dva puta razbio naočale (!!), penjao se na svako drvo, jednom prilikom se objesio na granu i ona pukla i zajedno s njom je pao na zemlju, razbio je glavu igrajući lovača po cijevima, išao na šivanje glave, da bi je onda gurnuo onako zamotanu kroz ogradu bolničkog balkona i zaglavio se...Pa se nalukivao kroz ključanicu zatvorenih vrata razreda, a klinac s druge strane - nogom otvorio vrata, a moj Pajo završio s slomljenim nosom u bolnici. Od malena je pokazivao izraziti talenat za vožnju svega što ima kotače. Šuljao se u pidžami, bos iz kuće, uzimao očev motor i vozao se po gradu, dok je bilo goriva...tata ga je naučio voziti sa sedam godina, pa mu je za to zahvalio tako, da je s petnaest godina - uzeo njegov karavan, spustio stražnja sjedala, ugurao madrac i s kolegom - pobjegao na more...Vozački je položio tek iz trećeg puta, jer se zamjerio cijeloj saobraćajnoj policiji. Kasnije je na motoru polomio sve žive udove , autom isprobavao vožnju po svim mogućim uvjetima - snijegu, ledu, kiši, blatu. I tako je ispekao zanat dobrog vozača, što mu je kasnije postalo - zanimanje (a što bi nakon takovih iskustava drugo i mogao raditi). Vojsku je služio u bivšoj JNA - kao vozač tenka. Prvi vikend je zbrisao kući - odakle ga je nazat vratila vojna policija - na čast ocu i majci. Vojska mu je bila - najveće mučenje u životu. Više od pola vojnog roka proveo je na poštedi - čupali su mu udareni nokat na palcu noge (nogomet), vadili krajnike koji mu uopće nisu predstavljali problem, nekoliko sitnih povreda, a na kraju vojnog roka, tjedan dana prije otpusta su cijelu grupu poslali na vojnu vježbu...To mu se toliko zamjerilo da se cijela grupa na poligonu napila rakije, no samo je njemu palo na pamet da nekakvom živčanom kapetanu Trkulji - ruši na postrojavanju - sve po spisku. Trkulju je to toliko naživciralo da je - repetirao - pištolj u njega...No, srećom bilo je tamo i pametnih ljudi, pa je priča sretno završila.
Što se sporta tiće, probao je sve vrste sportova - nogomet, gimnastiku, streljaštvo, vaterpolo, skijanje, tenis, stolni tenis, karting, motociklizam, automobilizam i budokai...no u ni jednom se nije pronašao - za stalno.
I eto, na kraju je pronašao mene i nakon svih tih iskustava - ja dobila smirenog, stabilnog čovjeka, koji je sve probao i više mu nije bilo do divljanja...No ako mislite da je postao dosadan i miran lik - nije...Najsmješnije dogodovštine doživjela sam s njim na brojnim putovanjima, ali kud bi me dovelo da ih sve prepričavam, ograničiti ću se na par bisera, koji su mi trenutno pali na pamet...
Do prije nekoliko godina, šopinge pred Božićne blagdane smo obavljali u posljednji čas, naravno kad je nervoza i gužva u gradu - najveća. Tako je Pajo jednom parkirao sa strane uz pekaru, u špici najveće gužve, na Badnjak (dok sam ja zujala sa Zmajom po placu), u najprometnijoj ulici u gradu. Bila je sjećam se ciča zima, bljuzgavo, poledica, mokro...Upalio je grijanje svega živog u autu, ostavivši auto da radi, a on izišao obrisati stakla i usput stisnuo laktom automatsko zatvaranje svih brava. Auto radi, unutra se sve grije, a rezervni ključ - kod kuće... Ne bi još bio problem da auto nije radio i da nismo bili na najgorem mogućem mjestu u gradu. Pajo se razletio i srećom - pronašao poznatog u birtiji, koji ga je odvezao kući (8 km), po ključeve. Ja sam dotad dežurala kraj auta, ako naleti policija, jer se baš nije propisno parkirao. Slušala sam komentare neka dva tipa - "gle ovog kretena, parkirao se, auto mu radi, a njega nigdje"...Da ne govorim da je nekoliko puta naletio šleper, koji je morao napraviti cijeli zastoj, jer nije mogao obići naš auto.
Drugi Badnjak - normalno - nije bio ništa bolji. Ponovno smo zapeli u prometu iz kojeg se ne bi izvukli dva sata, da njemu nije sinula genijalna ideja - doslovce me potjerao iz auta, da maknem reklamu frizerskog salona - da on obiđe kolonu po nogostupu. Poklopila sam se ušima, došlo mi je da u zemlju propadnem. Dotle su se Zmaja i njezin dragi otac u autu dobro zabavljali. A ljudi me gledaju i ne vjeruju svojim očima. Kad smo se izvukli iz gužve, rekla sam mu bijesna (valjda je on krivac što mi se blog tako zove), da mi tako nešto nikad više ne učini. Njemu je to čudno, jer kaže da - ako ti mozak brzo ne radi i ne snađeš se - svugdje zaostaješ. Dobro, ima pravo, ali nikad neću zaboraviti one face iz auta - u provinciji gdje se svi uglavnom poznaju.
Eto tako, mislim da je dosta priče, post je cijela kobasa. Sad sam javno obznanila da mi u životu nikad nije dosadno uz Zmaju i Paju, mogu ga - pospremiti u ladicu.
Do slijedećeg posta - pozdrav!

Pajo nakon što ga je opalila metalna cijev na gradilištu. Sjećam se vraćala sam se s posla, a mala susjeda me dočekala na vratima zgrade - "sad je bila hitna i dovezla Paju. Dobioje kapicu u bolnici..."