PISMO...

Jučer je na našu adresu stigla podeblja omotnica... U gornjem lijevom uglu piše: "Izdavačka kuća umjetnika koji slikaju ustima i nogama"...

Prepisujem, pismo u cjelosti:

Poštovani ljubitelji umjetnosti!
Mi smo umjetnici kojima je bolest, ozljeda ili prirodna mana oduzela mogućnost uporabe ruku. Slikarstvo daje smisao našem životu. Slikanjem izražavamo svoja osjećanja i viđenja. Osoba s hendikepom zna zbilja cijeniti neovisnost i samostalnost. U većini slučajeva individualnost predstavlja gubitak osobne slobode i nemogućnost samostalnog življenja. Zbog toga smo ustanovili udrugu za samopomoć Prodajom svojih čestitki i kalendara, koji su reprodukcija naših originalnih djela, možemo zarađivati za život. Nadamo se da će Vam se svidjeti naš komplet u kojem se nalazi 6 božićnih ili novogodišnjih čestitki, 6 kuverti, džepni kalendar, te 6 privjesnica za poklone. Komplet nudimo za 49 KN (s PDV-om). Bilo bi nam jako drago kada biste se odlučili za kupnju i time podržali trud za naš samostalni put. Želimo Vam vesele božićne blagdane i puno zdravlja, sreće i uspjeha u novoj godini.
Uz srdačne pozdrave, Vaši umjetnici koji slikaju ustima i nogama
Goran Radić

O Goranu Radiću sam gledala reportažu na TV-u, prije godinu dana. Rođen je u Bjelovaru, bez obje ruke. Slika ustima i nogama i upotrebljava uglavnom sve crtačke i slikarske tehnike. Samo društvo - umjetnika invalida, ustanovio je Erich Stegmann - 1956. godine. Udruga mladim umjetnicima s invaliditetom pruža poticaj, stipendiju kako bi razvili svoj talenat i postigli viši stupanj samostalnosti u životu. Diljem svijeta održavaju izložbe svojih djela.
Kupnja čestitki nije obavezna.
Ostala sam zatečena radovima, po kojima se ne može naslutiti da su ih stvarali ustima i nogama. Danas živimo u doba kad smo zasipani molbama, brojevima žiro-računa, životnim pričama o bolesnima i siromašnima, gladnima i napuštenima. U tim pričama čak ima i onih koje su daleko od istine - na žalost.
No ovo pismo me nekako razvedrilo i natjeralo me na razmišljanje. A zašto baš ovo pismo?
Zato što od malih nogu crtam i slikam, iako sam u posljednjih desetak godina skoro potpuno zapostavila taj svoj hobi. Moje slike vise na mojim zidovima i zidovima meni dragih ljudi - i to samo onih koji su osjetili koliko ljubavi ima u tom slaganju boja i poteza - jer sa svojim radom daješ dio sebe, svoje mašte, raspoloženja...Ostaje i onda kad te više ne bude.
Na posljetku sam se ja osjećala nekako JADNO i INVALIDNO...Sad mi se čini da mnogo vremena provedem u gledanju glupavih TV programa, punih ljudskih gluposti, političkih prepucavanja, krvi, nasilja, bezdušnosti - a nemam vremena stvoriti nešto što je lijepo, što na kraju - veseli mene, a ostaje - zauvijek...Stvarno ne znamo cijeniti ono što imamo, a toga smo premalo i prerijetko svjesni...