VISCONTI - ŠEĆER NA KRAJU...

Kako sam već rekla, nedjelja mi bila super, onako spora i dugačka (vjerojatno i zbog sata unazat), baš sam se opustila. Predvečer smo bili kod Nosonje. On nas zabavljao sa starim pričama, koje izvlači iz rukava. Sad mu ništa drugo ne preostaje, nego da iz sjećanja vadi dogodovštine, kojih je fala bogu imao napretek. Dobro, neke čujem prvi put, a neke boga mi i po deseti, no ne prekidam ga, neka mu...
A onda navečer još jedno iznenađenje, kao šećer na kraju - "Smrt u Veneciji", Luchina Viscontija...
Pajo baš nije imao razumijevanja za film koji traje dva sata i u kojem se ništa ne događa. Nije mu se dalo premještati u dnevni boravak da gleda nešto drugo, pa mi je okrenuo dupe i zaspao.
Zato sam ja uživala. Volim Viscontijeve filmove, njegovo oko za estetiku i lijepo. Film je spoj vizualne ljepote, popračene predivnom Mahlerovom simfonijom. Sjećam se kad sam ga gledala prvi put u kinu. Išla sam s mamom i obje smo se "zaljubile" na prvi pogled.
Znam da tu vrstu filmova jednostavno moraš voljeti, da su dugački i razvučeni, ali baš ga zbog toga volim. Volim scene u kojima mladi Tadzio liči na priviđenje, u svojoj gotovo božanskoj ljepoti, blijedoj i eteričnoj, pa scene u kojima Silvana Mangano - vitka i elegantna, sa šeširom i tankim velom - šeće po Lidu...a sve uz veličanstvenog Mahlera...
Visconti suprostavlja ljepotu i savršenost - grotesknim likovima ružnih prostitutki i bezubih uličnih prosjaka, tako da je ljepota još savršenija, a ružnoća još ružnija. Mislim da više nema režisera koji će stvoriti film toliko pun ljepote, u kojem je svaki dio scene do kraja prostudiran.
Znam da se mnogi neće složiti sa mnom, no svatko ima svoj ukus.
Uz postić prilažem fotkice - Zmaja me uhvatila u poluležećem i stojećem stavu. Pozdrav!