PICOKI...

Jučer smo se kao i obično, potrpali u aute i put Đurđevca. Bio je lijep sunčan dan, ali toplo je bilo samo - na suncu. Dvorana je prostrana, parkiralište isto. Jedino su hodnici i vrata škrto tijesna, pa kad oni grmalji od ljudi ulaze s ogromnim torbama s opremom, to je vrlo smiješno za gledati.
Parkirali se mi na suncu, ja odmah suknula dva ogromna lisnata s čokoladom. Zmaja s družinom otišla na vagu. Onda smo potražili kafić gdje smo popili kavu.
Ždrijeb je lutrija, uglavnom...Neki puta ti ide na ruku, no mojoj Zmaji vrlo rijetko. U prvim eliminacijskim borbama dobila cure - starije, iskusnije i s crnim pojasom. No koliko sam vidjela i bilo mi je drago zbog toga, bilo joj nekako svejedno, hodala okolo sa curama iz kluba, cerekala se, gledala dečke...
Na terenu, sve po novim pravilima, četiri linijska suca, svaki u jednom kutu borilišta i trojica moraju stisnuti bod, da bi se priznao. Dva vide udarac, dva ne vide, dva čuju, dva ne čuju i tako to ide. Moraš odvaliti protivniku glavu da se čuje i vidi, a to je žalosno. Djeca jesu pod zaštitnom opremom, svaka čast, ali se ipak dogodi - noga u nos, udarac u kukove, cjevanice, stopala nadrapaju i crvena su od lupanja...Bilo je dosta povreda, jedna djevojčica završila u bolnici, s ovratnikom na vratu, zbog nedozvoljenog udarca protivnice, onda je njezin otac napao trenera ove koja ju udarila, a taj trener je ujedno i otac djevojčice koja ju je povrijedila. Inače je dobar trener i poznajem ga odmalena i znam da joj on nikad ne bi savjetovao nešto takovo. No, dogodilo se, mala se našla u situaciji da gubi i ova je pala, a ova je- nogom u glavu i vrat...Katastrofa...Povrijeđena je dobila borbu, ali nije mogla nastaviti, a ova druga je diskvalificirana.
Zmaja je prvu dobila, a druga je bila - pravi zalogaj. Cura, iskusnija, borbena, bori se na distanci, ne ulazi u klinč i prava sportašica. Na samom početku dala joj je - raspored sati, sa znakom kluba. Ova moja zbunjatorica blentavo zinula (možda je to taktika zbunjivanja protivnika). Naravno izgubila je, ali dobro se borila i ja sam bila zadovoljna. Bilo je stvarno lijepo gledati fer, poštenu borbu, bez prljavštine i kad se nakon toga cure rukuju i kasnije si izmjene brojeve mobitela i e-mail adresu, nekako mi je drago. No ima i onih cura koje izvrijeđaju jedna drugu, čak sam jučer čula jednu kako kaže Zmaji -"reci si onoj svojoj kučki iz kluba, da si je.. svoju mater". Zmaja je ostala bez teksta, odgovorila joj je samo neka joj to kaže sama, ako baš mora. Nisam mogla vjerovati da djevojčice od 13-14 godina tako komuniciraju.
Zmaja bila zadovoljna, otišla na gablec, koji su picoki stvarno super organizirali. Lani, na državnom u Rijeci, nije bilo ništa od toga, ganjali smo se po okolnim picerijama i pečenjarama, čekali po sat vremena (sorry Gogoo, ali stvarno je bilo tako). A ovdje picoki prostrli - švedski stol, pohano, pečeno, pomfrit, hrpa narezaka, sireva, kolača, sokovi, kava... Uostalom, za organizaciju državnog - Ministarstvo prosvjete i sporta, te Hrvatski TKD savez daje sredstva, da niš ne pofali. Naše cure su ako ništa drugo, potamanile hrpu hrane. Nek se zna. Ja sam opalila po kolačima.
Sinoć smo upalili grijanje. Bilo je tako hladno, da se stvarno nije vrijedilo patiti. Odmah imam volju za životom.
Još nešto - Ana i "mali" Vedran stigli iz Bangkoka, sa svjetskog prvenstva i dobili priznanja Bjelovarsko-Bilogorske županije.
Još jedan biser. Zmaja stigla iz škole, normalno njoj je vruće, skinula se u majicu s bretelama (blagi bože). I priča mi kako joj je sad, pred kućom, neki starček doslovce oteo - praznu bocu od soka, iz ruke. Ja se sjetila one reklame s čipsom. Nisam znala jel' da se smijem ili plačem. Koje je doba došlo da starčeki otimaju praznu ambalažu iz ruku - trebalo bi zapitati naše vrle političare.
Dragi moji, ugodan vam ostatak dana želim.