MISSSSSSSSSSSSSSSSSS

Dragi moji, evo mene...
Proteklih nekoliko dana izdogađalo mi se nekoliko stvari, koje su me malo pomakle iz centra. Što znači, doživjela sam nekoliko šokova, koji se ne tiču direktno mene i moje kože, ni moje uže obitelji. Ali kako nisam osoba koja se "hrani" tuđim problemima i tako se osjeća bolje - mene su te stvari doslovno iscijedile i osjećam se već tri dana kao istisnuti limun, stisnuti spirak, ne znam koji bi izraz upotrijebila da vam približim svoje stanje što bolje. Bole me mišići, kako me ne bole ni poslije dobrog treninga, dobrog znojenja i svih mogućih istezanja i rastezanja.
O svim tim stvarima neću napisati ni slova, jer i nisu za javno objavljivanje, samo ću reći da me razočarala jedna vrlo bliska osoba, za koju već izvjesno vrijeme imam osjećaj da nije iskrena i da mi glumata i moj me radar (nos), počeo lagano upozoravati poput Geigerova brojača.
Inače moj nos (već sam mu posvetila jedan post), posjeduje alarmne sposobnosti njušenja problema, njušenja ljudskih karaktera i stotinu puta me na vrijeme upozorio. No neki puta mi i taj moj Geiger ide na živce, postajem preoprezna i nepovjerljiva.
I tako, moj Geiger je i ovaj put počeo škrgljati s razlogom, a ja sam pripremljena riješila situaciju s bliskom osobom, dala joj na znanje da sam skužila igru (ne'š ti mene), bez mnogo riječi - kratko i jasno. Da to nije lako, svjedoče bolovi u mišićima i opća sjebanost (opa počela sam i psovati).
A onda danas, sasvim neočekivano, upoznah - bivšu miss lijepe nam naše, djevojku s Playboyeve duplerice, koja se trenutačno bavi manekenstvom i u posljednje vrijeme puni naslovnice novina. Prvi put sam, face to face vidjela manekenku. Cura ima lijepu kosu, egzotično lice i oči, ali...
Bože mili, neka mi samo još netko kaže da sam mršava. Sama sebi izgledala sam kao debeljuca (sa svojih 58 kg, na 166 cm). Još i danas sa četrdeset i kusurčić godina mogu se uvući u dječju 16-icu, svake kratke hlačice i traperice (osim minica, njih nisam nosila ni kao vrlo mlada).
Odmah sam se sjetila Đure iz "Večernje škole", koji je manekenke nazvao -"oglodanima". Ljudi moji, ona nema prsa, nema trbuha, nema guze, nema ništa osim rebaraca i karličnih kostiju koje strše iznad plitkih traperica. Poslije upoznavanja, naletjela i moja juniorka iz škole i ona ostala šokirana. Dok su stajale jedna do druge, imala sam priliku uspoređivati - klinka od 13 i pol godina, kraj žene od 26 godina...Mala je samo niža, u svemu ostalom je prestigla
Poslije toga su mi na pamet pale ambiciozne majke, koje guraju svoje kćeri u manekenske vode. Svaka čast ako su cure pametne, pa si karijeru iskoriste, jer ne traje dugo. Pa se kasnije malo uhrane i dođu k sebi. I kad si pomislim da takove djevojke pršte iz svih časopisa i postaju uzor našim naivnim i zelenim tinejdžericama, u njihovo najosjetljivije doba - pubertetu.
I onda se čudimo anoreksiji, bulimiji i svemu ostalom što prati nove zahtjeve ljepote. Nakon što smo ispratile goste, juniorka i ja smo provele dobra dva sata u "zrelom" razgovoru. I vjerujte, iznenadila sam se. Izjavila je da nikad ne bi mogla raditi manekenski posao, ako ništa drugo zbog toga što tada ne bi mogla - dobro jesti, morala bi hodati po zadimljenim partyjima i susretati se sa snobovima i slušati glupave razgovore. Neznam kako i kada, odmah sam se počela osjećati bolje, sva ona izžmikanost je nestala. I sad sam još pod dojmom našeg "ženskog" razgovora. I pokucala sam po drvenom stolu u nadi da se ta razmišljanja nikad ne promijene. See you, folks!