JA SE KONJA BOJIM...

Već bi bio red da nešto napišem. Proteklih nekoliko dana se ništa zanimljivo nije događalo. Počela škola, sve smo knjige omotali, pribavili dvije školske torbe od kojih niti jedna u biti nije za školu, tj. za nošenje knjiga. Prvu su zakoniti i juniorka dobrano platili, a samo je jedan u nizu ruksaka, koji služi za nošenje sportske opreme i gadne je sivo-crne boje. Ali dobre je marke (čitaj bespotrebno skupa). Ja sam naime, pronašla super školsku torbu, super boje, super kvalitete, za namjenu za koju treba i poslala juniorku s tatom da si pogleda, no ona ga odvukla u drugu trgovinu i kupili su, jel, sranje koje su kupili. A onda, njezin otac nije mogao odoljeti ruksaku od debelog platna, gadne SMB- boje i oduševljen, pljusnuo još jednom isto toliko novaca. Da stvar bude bolja, juniorka je kiselo frknula s nosom, na što se durio cijela dva dana. Ja sam im rekla da, ako još tko spomene školsku torbu da ću i ove dvije izbacit sa smećem na ulicu (dobro, pretjerujem, ne bih baš, ali više neću čuti ni slova o torbama).
Da ne zalutam s teme o kojoj sam htjela pisati...Išla sam prekjučer u banku na našem korzu i kad sam kod hotela zaokrenula iza ugla, dočekao me špalir konja. Tridesetak konja, postavljenih pred sakupljenom gomilom, izloženih u punoj ljepoti. Normalno, da sam stala. Onda se sjetih povoda. Tog dana je trebao krenuti konjički maraton do Lipika, putevima oslobađanja Bilogore i Papuka. I kad su napokon krenuli, krenula i ja i putem do kuće se prisjećala jednog bizarnog događaja, koji mi se trefio, prije sedam-osam godina.
Jedne lijepe sunčane subote (mala još nije išla u školu), osvane moj zakoniti s idejom da "skočimo" do metropole, malo u ZOO, pa malo do Jaruna (bilo je nekako ovo doba godine). Nije mi se nekako išlo, no za ljubav većine...
Krenusmo, cesta poluprazna, divota jedna. Kako ne volim vezati pojas (na brzinu ga natežem kad vidim policiju pored puta), nisam ga ni taj put svezala. I još sam si malo spustila sjedalo i drijemala. U Cugovcu, s lijeve strane čeka traktor s vozom sijena, a na njemu baka i djed. I moj, ništa ne sluteći, po gasu...A djed s vozom bez imalo srama - izađe pred nas. Moj Pajo, nagazio na kočnicu, a ja onako dremljiva - nosom ravno u kokpit. Da stvar bude bolja, malo prije toga na jednoj kući je bio jumbo plakat s natpisom "pametni znaju čemu služi pojas". Kako ja ne spadam u te - pametne, nakon udarca u tvrdu policu za dokumente, oblila me krv. Moj Pajo preko mene otvorio prozor, s desna i dovikuje djedu na traktoru - idiote jedan, kak to izlaziš na cestu! Baba mu spremno dovikuje - a kud se tebi žuri!. Ja na nos nabila krpu za prašinu i skrenuli smo u prvu birtiju da se umijem. Nos gotovo nisam osjećala...
Pajo se htio vratiti, a juniorka viče odozada - bit će mami dobro! I tako ja drvenog nosa došla do Maksimira. Obišli smo ZOO - normalno najviše smo se zadržali pred kavezima s majmunima. Tamo sam malo zaboravila na unfal, no ne zadugo, jer mi se nos počeo hladiti i bubriti.
Na izlazu iz Maksimira oni mali autići na akumulatore i juniorka oduševljena. Ja ju nagovarala da odemo do malog ponija i odjaše krug, no dijete izabralo autiće. A ja, prema ponijima, jer prijevoznih sredstava mi bilo dosta za danas. I kako sam prilazila poniju, kraj njega je stajao odrasli konj, kojeg sam oduševljeno pogladila po - zadnjem kraju. Ni sama se ne sjećam kako se konj nervozno okrenuo i u sekundi me - UGRIZAO - za unutrašnju stranu podlaktice. I što je najsmješnije, nitko to nije ni čuo, ni vidio.
Sva u šoku sam otišla do toaleta u restoranu i stavila mokre maramice na ruku. Na koži su mi bila dva traga zdravih konjskih zuba, ljubičasto-plave boje. Kad sam se pogledala u ogledalo, ponovno sam se šokirala - nos mi je također bio lagano ljubičast.
Navukla sam rukave majice do dlanova da nitko ne vidi tragove blamaže.
Napokon smo završili na Jarunu i naručili klopu. Ja sam ličila na Jackie Onassis, zamaskirana iza naočala, s navučenim rukavima. Kad je stigla klopa, prihvatila sam se gladna k'o pas i zasukala rukave. Moj Pajo me pita - što ti je to na ruci?, a ja onako, kao da se to samo po sebi podrazumijeva - ugrizao me konj. Ovaj me prvo s nevjericom pogledao, a onda se odvalio tako glasno smijati, da su se ljudi za susjednim stolovima počeli okretati.
I ako mislite da je to sve, varate se. Paji ispao ključ od auta na sjedalo, a on stisnuo zaključavanje vrata. Centralno zariglalo sve brave, a on uvjeren da je ključ u džepu. Srećom, prozor bio malo odškrinut, pa smo posudili žicu da izvučemo bravicu.
I konačno kad smo stigli kući, bili smo prepuni dojmova, naročito ja. Nos mi plav, ispod očiju podljevi, na ruci ugriz konja...
Kad sam drugi dan morala objasniti što mi se desilo da tako izgledam, moji poznati su mislili da izmišljam. U slijedećih nekoliko dana ustanovila sam da svi reagiraju slično - prvo razrogače oči, a onda se počnu smijati. A ja sam ustanovila da nije metropola za provincijalce.
Kao uspomena ostao mi je iskrivljen nosni kanal, što se doduše ne vidi, ali ja osjetim, naročito u vrijeme prehlade.
I sad recite da nisam baksuz. Toliko stvari se nekome ne dogodi cijeli život, a meni sve u jednom danu. A što se konja tiće, "pomirila" sam se s njima kod Vlade, na "Dobroviti" (izletište gdje drže jahaće konje), a on mi je objasnio da sam zapravo - ja uplašila konja. Odmah mi je bilo lakše.
Da sam pametna, to nikome ne bih ni pričala, no nisam, jer da jesam - prvo bi svezala pojas. Do slijedećeg posta