13

nedjelja

kolovoz

2006

JUŽNA SUSJEDA...

Kako je vrijeme truljavo i nikakvo, danas sam se zabavljala s ručkom cijelo dopodne, a onda prilegla na trosjed i gledala reprizu "Odjednom predsjednik". Kako me film oduševio, zaspala sam kao klada. To mi se već dugo nije dogodilo da poslije ručka dremnem. I sanjam ja, od silne želje, da se vrijeme proljepšalo...
Kako sam ton TV-a skroz stišala i upalila našu lokalnu Radio-Tereziju, kroz san slušam novu pjesmu Josipe Lisac (valjda je nova, bar je do prije mjesec dana nisam čula) - "Sretna sam, s tobom dragi ja...". Volim Josipu, a ova pjesma budi neko posebno, mazno raspoloženje. Napravila je od laganog tanga - seksi senzaciju. I dok sam se polagano protezala, dolazeći na ideju da "napadnem" mog Paju, dok sam još pod dojmom, kad kroz prozor - neka dreka. Mislim, istog trena, vratila sam se u grubu realnost i zbilju.
Naravno, da sam ustala i zirnula, onako iza rolete kroz prozor... A kad tamo, južna susjeda, koja ima kuću u drugoj ulici, koja ide usporedno s našom - zganja lojtru, po mogućnosti što višu. I eto ti, čarolija u kojoj sam do pred čas lebdjela, nepovratno je - nestala.
Ta - južna susjeda (graničimo s njenim vrtom), je krakato, plavokoso (izblajhano, s nikad posve obojenom kosom, uvijek joj se vidi tamni izrast), stvorenje, s drečavim glasom ortodoksne tračljivice. Kad se preko ljeta sunčam, na ležaljci, ona u svom vrtu puše i uzdiše, jadna znoji se na suncu, a ja izvaljena uživam kao na plaži u Mallorci. Inače ne volim ljude koji kukaju i jauču kad nešto rade, kao da rade za drugoga, a ne za sebe. Koliko puta mi znoj curi do guzice kad nešto radim, pa me ili nitko ne vidi ili nitko ni ne zna ( a i ne mora znati, jer se znojim za sebe i nitko mi nije kriv i nisam jedina).
I kako nasuprot kuće, u našoj ulici rastu one okrugle crvene i žute šljive - ringlice, ljudi zastajkuju i beru i jedu. A ona stigla s - pazite - kombijem i navalila...
Inače volim ljude i prihvačam ih sa svim manama, jer ih imam i ja, ali ima jedna osobina koju nikako kod ljudi ne mogu probaviti, a to je - GRAMZIVOST, glad za svim i svačim, po mogućnosti da je zabadava.
Prije malo više od mjesec dana u igri je bila trešnja - zapadnog susjeda. Bila je puna i svi se najedemo trešanja do besvjesti. On čak i odreže par grana da se djeca ne penju na drvo, a da se naklopaju. Tada je južna susjeda dovukla lojtru i zaposlila muža i sina (uzgred - obojica su papci, bar mi se čini, jer nikad od njih ni glasa, a nju se jedino čuje), i beru i beru dokle im god visina lojtre dopušta.
Pa je bila do lani u igri i kruška - tikvica, istog susjeda, gdje se nosilo na kante (na žalost osušila se). Žena je zaposlila sa šljivama - sebe, svoje papke, neke od susjeda, čak i male kikiće. Došlo mi zlo, spremila sam se i sjela na "Gecka" i odjurila na svoju biciklističku turu. Nije me bilo oko sat i pol i kad sam se vratila - vanjgle su bile pune. Baš me zanima, misli li žena kuhati pekmez ili peći rakiju? Koliko se ja razumijem, mislim da bu ovo posljednje.
E pa sad recite da sam zlobna i da mi je krivo... Neka sam i ne bi nikad željela da sam poput takovih ljudi. I nisam, možda sam i mnoge šanse u životu propustila (a jesam), jer nisam mogla radi koristi trpiti neke stvari koje mi se gade i klimati ljudima koje bih najradije poslala u tri..... A neke i jesam, no bez većih posljedica i opet bih.
Onda sam se sjetila par zgodica otprije trinaestak godina, u mračno doba rata i "zlatno" doba Caritasa. Radila sam tada u staračkom domu i imala trbuh do zuba (juniorka je bila dobrano na vidiku - dobila sam 31 kg u trudnoći). Stigla je ogromna pošiljka humanitarne pomoći iz Amerike i nekoliko šlepera iz Njemačke. Nije se imalo gdje smještati pa smo dobili čast da i mi malo oberemo vrhnja.
Normalno da sam se ja prvo primakla čokoladicama i slatkišima. Garderoba me nije privlačila (a koga bi s 31 kg više). Tada sam zapravo najbolje upoznala ljude. Koja je to bila otimačina...
Jedna vuče jednu cipelu, druga - polovicu istog para. Jedna viče -"meni su taman", a druga ne da "mom mužu su baš broj"...ova prva viče - "je..š muško koje ima 37 broj cipele"...
Pa se trpa u velike crne vreće, pa se nađe nešto bolje, pa se vadi iz vreća i trpa drugo... Toga dana sam se toliko nasmijala, da sam se doslovce upiškila u gaće, jer nisam od hrpe vreća mogla do WC-a, koji je također bio pun "prtljage". Te noći mi se od prevelikog smijeha uklještio živac u leđima i drugi dan nisam mogla na posao.
Eto toliko o gramzivosti, jednoj od - najljudskijih osobina. Naravno da nam svima ponekad dođe, ali mislim da se ipak treba naučiti kontrolirati.
Poput prave tračljivice (radio-Mileve), popljuvala sam svoju južnu susjedu, no nije mi žao, uskoro će i jabuke kod susjeda...
No snimila sam si Josipu i "Sretna sam", pa ću je slušati kad se sve smiri, a možda i "iznenadim" Paju...thumbupthumbupthumbupkissnut
wavewavewavewavewavewavewavewavewavewavewave

<< Arhiva >>