ANA I KRALJ I "NAŠI KINEZI"

Danas se malo lakše diše i odmah sam živnula. Opet me bilo po svugdje. Obletila sam trgovine, mala otišla po ocjene. Nisam razočarana, ali bilo mi je žao nje. To su joj prve četvorke koje ima u svjedodžbi. A u biti, ruku na srce koliko je učila ovo polugodište, super je proći samo s 4 četvorke.
Onda sam navečer sjela bez određenog cilja uz televizor, nemajući pojma što ima. Nogometa mi je lagano već dosta. A kad ono - "Ana i kralj" s Jodie Foster. Normalno, odgledali smo svi troje, cijeli, dva i pol sata dugački film i bili oduševljeni.
Volim Jodie Foster. Oduševila me još kao djevojčica u onom mafijaškom filmu s Tatum O' Neal, sa šlag-mašinkama. Ona je tip žene kojoj se divim. Sitna je, inteligentna, ali u isto vrijeme - odlučna i hrabra. Sve uloge koje je glumila, bile su različite, ali sve su sadržavale te iste osobine. Volim glumce koji glume pogledom, izrazima lica, kojima se svi osjećaji koje uloga zahtijeva - ogledaju na mimikama , osmijehu, grču lica, tuzi ili sreći u očima...
"Ana i kralj" je jedan od filmova koje iznova volim pogledati i svaki put ih gledam kao prvi. Inače volim mistiku dalekog istoka, njihovu kulturu, pred kojom se osjećaš sitan i jadan, začahuren u sitne jali i zlobe, našeg zapadnjačkog svijeta.
Sudar dviju kultura - zapadnjačke i istočnjačke, popraćen divnom, vizualnom slikom, naprosto me očarao. Ponekad mi se čini da osjećam mirisne štapiće i lotosov cvijet, a one sve boje i bogatstvo prirode i arhitekture, svilene odore i beskrajna mistika, jednostavno me obore s nogu.
A onda , iako baš i nije skroz povezano, sjetim se "naših" Kineza, koji nam polagano ali sigurno naseljavaju kontinent, tj. našu državu tj. naš grad. Nekima je svejedno, neki brundaju (a to je većina), a rijetki su otvoreni prema njima, kao i uostalom prema svima koji dođu izvana i nastane se kod nas.
Jedna naša poznanica, koja je na robi iz Turske koju je isprva prodavala na placu, zaradila cijelo bogatstvo, pa jedan dućan, pa drugi, pa treći... čak je u lokalnom, gradskom listu javno istakla kako im Kinezi upropaštavaju posao - nekvalitetnom robom. A zaboravila je kako je ona prodavala robu ( i još uvijek je prodaje ) loše kvalitete, a daleko skuplju. Kod nas ima desetak kineskih dućana u gradu. Neki su opskrbljeniji ,neki su skoro bih rekla - jadni, no tko voli nek izvoli. A onda sam jednom prilikom vidjela tu istu poduzetnicu, kako kopa po grudnjacima i gaćicama u kineskoj trgovini, i kad me je ugledala, najradije bi u zemlju propala i uvukla se u najveći broj grudnjaka. Pocrvenila je i meni je bilo drago što sam je vidjela baš na tom mjestu.
Meni su najsimpatičniji "moji" Kinezi s vrha ulice. Naš vrli susjed im je iznajmio mali lokalčić, bez grijanja ( u kojem po zimi sjede u debelim jaknama) i vjerojatno - dobro naplatio. Slabo im je opskrbljen, i nema baš mnogo kupaca jer nije u prolaznoj zoni. Ćesto svratim k njima, imali su prije godinu dana dobre klasične, svilene pidžame u pastelnim bojama. Bile su meke i lepršave i ugodne za nošenje. Na etiketi sam vidjela da su iz Češke (?!). Nakupovala sam svima nama po nekoliko komada i još uvijek su kao nove. Uvijek kupim po neku sitnicu. Oboje ( bračni par) su mi beskrajno simpatični. On izgleda kao Jackie Chan u punijem izdanju, a ona crvenkaste kose i uvijek nasmijana. Vrlo dobro govore hrvatski. ( sjetila sam se, jednom smo se smijali kako je kineskinja na računu napisala "ričinik" za ručnik, a naš prijatelj kaže - samo se smijte, napiši ti "ručnik" - na kineskom ). Imaju i malog psića s kojim ćesto šeću. Svakodnevno ih srećem u dnevnoj kupovini u "Billi" i uvijek se pozdravimo. Od svih, oni su mi najdraži, jer su se nekako najbolje prilagodili. Uvijek se jave, nasmijani su i mašu mi izdaleka. To je dokaz da i njih ima svakakovih, kao i nas. Neki su natmureni i mrki, sjede za kasom u trgovini i samo broje lovu ( taj me uvijek podsjeti na tipove iz kineskih četvrti iz krimi-filmova), neki su tihi i poslovni, ne smetaju vam u trgovini, ali drže vas na oku. A naši ljudi su najsmješniji. Kupuju ko ludi sve što im treba i netreba, čak i neke stvari za koje ni ne znaju čemu služe. Natežu s hrpa komade robe, na sniženju, isprobavaju one plastične cipele i tenisice i lažno-čipkaste majice, što gore izgleda to se bolje prodaje. A ja se zabavljam i naravno kupujem stvari koje ne mogu kupiti nigdje drugdje da i hoću. Tamo sam jedino pronašla šalice za kavu kakove sam željela, steznike za stopala i laktove (za 20 kuna - par, a iste takove, ništa bolje kvalitete su u apoteci jedan komad od 120 kn pa čak do 250 ), čak i novčanik od prave kože, elegantan, za samo 40 kuna.
Evo, obradila ja temu dalekog istoka, od Ane i kralja pa do "naših" Kineza. A o Shaolinu ću neki - drugi put.