TUGA - S RAZLOGOM

Po prirodi sam vesela i optimistična, uvijek u svakoj negativnoj stvari nalazim nešto pozitivno...Ali postoje dani, kad jednostavno ne možeš naći ništa, ali baš ništa pozitivno. A danas je jedan od takovih dana.
Jučer sam čula nešto što me potreslo, ali ono, baš uzdrmalo. Završio je jedan mladi život, a da nije ni počeo. Dječak, koga ne poznajem, ali nije ni važno, takovih je oko nas na tisuće. Na tisuće mladih, veselih, nasmijanih, vragolastih, punih radosti i onog entuzijazma koji mogu imati samo u toj - neponovljivoj dobi. Jer jednom, kad se uhvate u koštac sa životom i svim onim, što ta bitka nosi sa sobom - to će im biti - najljepše i najbezbrižnije doba.
Ne mogu da se ne stavim u kožu tih roditelja, jer sam i sama majka. I teško mi je, teško, što ovaj puta ne mogu naći ništa pozitivno, ni vedro, ni optimistično...
Pitam se što može biti utjeha u tim trenucima? Što može biti nada i radost, ocu i majci koja su izgubila dijete koje su podigla do samog kraja osnovne škole?
Prošlo mi je kroz glavu sve - od trudnoće, poroda, od onih pelena, prvih izgovorenih riječi, plača koji me uznemiravao ( bez razloga, ali ipak ), prvih koraka, razbijenih koljena i laktova, prvih dana u školi, prvih svjedodžbi i natjecanja, prvih medalja...
Ali pomisao da izgubiš sve to u jednom trenu, da nikad više taj uzbudljivi potok života neće nastaviti teći...
Rijeke ljudi danas pred podne, slijevale su se mojom ulicom, roditelji, nastavnici, školska djeca. Kroz otvoreni prozor čula se truba na groblju ( koje mi je na stotinjak metara daleko). Nebo tmurno, kišica sipi, plače...
Tužna sam i znam da će proći, kao što sve ružno prolazi i onda dolazi toplo sunce, koje nas oporavlja i daje nam nadu...
Malo prije toga, slušala sam Mahaliju Jackson, u završnoj sceni "Imitacije života" i sve se poklopilo i pukla sam totalno. Plakala sam kao što nebo plače cijeli ovaj tjedan.
Prazna sam i tužna. Znam, proći će, ali ne mogu si pomoći...