eviltwin

Ne sluteći njegovu buduću turističku vrijednost, Vanjki su revizori ostavili komadić stare kamene kuće u D. To su bili oni momci što su "okrupnili" zemljište. Vanjka je posjedovao samo djelić jedne od pet kućica - bez podruma i potkrovlja, svaka je bila jedna soba - razdijeljenih među rođacima. Dok su zemljišta okrupnjivali, revizori su kuće radije ostavljali rascjepkanima, a porodice u neslozi. Tako nije bilo nikakvog otpora. Vanjki je bilo žao, ali znao je da tu sam ne može ništa. Ostavio je za sobom taj komadić kućice, prazan, samo s fotografijom ("dagerotipom") pradjeda i prababe na grubom, neuglačanom zidu, pored prozora. Odmah se sjetio Marquezovog Melquíadesa koji se odlučio skloniti "u taj kutak svijeta što ga smrt još uvijek nije bila otkrila i baviti se fotografijom po Daguerreovu postupku". A nevjerojatno je bilo, što je baš koji dan kasnije pročitao u novinama da je nedavno pronađen najstariji mitski Daguerreov aparat. Na aukciji je prodan za veliku svotu.


Vanjka se smiješio, zamišljajući valjda samog Daguerrea kako prekriven plahtom fotografira pradjeda i prababu - nalikovao je onim smiješnim narančastim duhovima s juga.

Dok se maj primicao kraju, najavljujući veliki lipanjski vatromet kad je sunce najbliže našem svijetu, kad na sjeveru dan nikako ne prestaje, Vanjka je kopao po svom kovčežiću punom zgužvanih papirića tražeći voće, a nigdje ga nije bilo. Ako se i spominjalo, to je zbog njegova nedostatka. U "Voćki" se, usprkos naslovu, voće spominje samo kad se govori o gradu bez voćki. U "Jutru" lirski subjekt poziva svoju ljubav: donesi mi voće/da jedemo zajedno u zoru/umjesto kave i cigareta. Voća, dakle, nema, barem ne još. "Zadnji dan poklada" - opet isto - jabuke postoje, ali ne ovdje:

nitko od njih nije došao na moja vrata
a priča se da na Vrbiku, Autobusnom Kolodvoru
dolaze, dobivaju sitniš, jabuke i orahe

"Šumsko voće #1" govori, doduše, o malinama i borovnicama, ali opet prigovarajući kako to nije to - nazivaju se šumskima, a zapravo su iz vrta ili staklenika. "Šumsko voće #2" - nije ni napisano. Vrhunac takve poetike predstavlja pjesma "Kruška", koja odiše svojevrsnom obratnom nostalgijom:

KRUŠKA

u prošlim vremenima tražim samo
jednu malu krušku

nijednu malu krušku nemam
u svojim uspomenama

samo jedna mala kruška
ništa više ne tražim u prošlosti.

a nema je

ŠUMSKO VOĆE #1

vrtne maline i borovnice iz staklenika
u jogurtu od šumskog voća
modro veče

[prvi put objavljeno u komentarima ovdje]

Davno, prije Vanjkina doba, postojala su u našem svijetu carstva. Peterburg je nazvan po caru - Petru, Ekaterinburg po Ekaterini (Katarini) - oboje su bili Veliki, a po Ekaterini Velikoj puno kasnije, na jugu, puno južnije od Ekaterinburga, imenovan je jedan muzički sastav. Svi ljudi iz tog muzičkog sastava su umrli, kao uostalom i car Petar Veliki i carica Katarina Velika. Oni su oboje bili carevi jednog te istog - najdugotrajnijeg carstva našeg svijeta - no bilo je i sporadičnih careva - Simeona, cara čudnih, šiljatih Bugara - iz Azije ih je doveo kan, brzo su učili naš jezik i kan je brzo postao car i zavladao čitavim svijetom (između velikih rijeka, a izvan toga se ionako ne računa) - Samuila, Dušana - njihova su carstva rasla i padala kao proljeće i jesen. Više se i ne zna koji su bili njihovi gradovi, gdje se krije Simeonburg, Samuiloburg, Dušanburg...

Ovo je priča iz jednog takvog grada...



IZ CARSKOG GRADA

u tišini zimskog dana
začuh zvuk sa balustrade
čuvarica carskog lana
stoji na vrh kolonade

ubit ću se, viče gromko
prolaznici ne vjeruju
ona ponosno, visoko
traži da je kamenuju

u crnog joj oka gledu
jato ptica sad u letu
pokazuje pravi put

poletjevši kao one
širi krila, čudi ljude
i gleda u mjesec žut

Vanjka je bio usamljen. Pomislio je, ne bez razloga, da je biti usamljen i osjećati se usamljenim jedno te isto.
- Kao, uostalom, i sve ostalo - rekao je kratkonogi narančasti južnjački duh koji je s njim razgovarao, a da Vanjka to nije ni znao. Najviše što su mogli učiniti kratkonogi duhovi bilo je izazivanje povjetarca i zvižduka za koji čovjek nije mogao biti siguran je li to mačka ili sova. Ako bi se čovjek bavio bilo čim drugim, često ne bi primijetio čak ni taj zvuk, pa je većina kratkonogih odustala od pokušaja komunikacije s, kako su ih podrugljivo i pomalo vulgarno zvali, "opipljivima".

SONET

tko si da si dođi prekrati mi muke
sam sam u tišini nedostupnih sati
da su u blizini barem tvoje ruke
i zagrljaj barem sunce da mi vrati

u tišini noći bio sam još jednom
budan, bolan, sam, ni muzika tiha
dodirom nježnim niti riječju sjetnom
izvukla iz mene nije lijepog stiha

nezgrapno i sivo, zamućeno, jadno
ne hvataš me noćas, padam ranjen na dno,
visjele su riječi, bez ikakva reda

da si barem tu, ma tko bila – lažem
da si barem tu, samo da ti kažem
donesi mi, daj mi, malu žlicu meda

Vanjka je sanjao da vozi automobil. To sigurno, jer je sinoć čitao Iljfa i Petrova. Bilo je proljeće, sunce i kiša i zeleno i bijelo i lude ptice, bezbroj, rijeka je bila potpuno zelena, cesta je isto bila zelena. Ovdje na jugu, rijeke krivudaju uvjerljivije, stijene su oštrije, ljudi su tamnoputi i glatkih lica, duhovi su narančasti i nekako strše, kao da su naknadno dodani. Ne postoji zima - samo život i okrutnosti.

ZA PREMILIM JUTROM

koliko boja nosi dan
u kojem ni usnulog lišća nema
proljeće ulazi u moj stan
i bez krajička modrog neba

cvijeće se stvorilo u vlažnom vrtu
užitka što ga nosi maj
ogroman zanos i cvrčku, i hrtu
odlazim natrag u zavičaj

gdje sunce vlada prezrelim nebom
koje ni u snu ubilo nije
misao što je donosi dan

ni jutra nema, večeri, noći
u glazbi davno preminule moći
u gradu što mi ne poklanja san

[u Zagrebu, početkom XXI stoljeća]