korijen mi,
pored cela ugurane cijevi,
od pustinje naopako usađenog vrha,
niz leđa donosi osmjehe stare i nove.
sretna li sam.
nitko manji u ovoj nenormalnoj sceni od mene.
ostar nož po dlakama trbusnih stepenica,
na izvorima uguseni rakovi, eh...
pomjera mi se svaki dlan u sezdeset sekunda.
sretna sam.
bijelo je crveno u linijama crta sa istoka,
najavljuju se borci novinskog satora u prirodi,
prosipam sebe u sitnicama.
mala li sam. nitko sretniji od mene.



(http://www.flickr.com/photos/kakhabad/; kakhabad /kiyo murakami)

"nismo vise sto smo.
mi u trenu,
dok trajemo,
nismo. nestali smo.
u utjesi i po utjesi se,
trazimo, najgori smo.
od svih vrsta, prvi zujimo,
prvi padamo. zarazni smo".

sad kad vise ne mozemo biti,
kopamo se, iskopavamo,
i opet trazimo
i opet nismo.
koliko malo insektu treba da zareže mit,
mit po kojem se tjesimo da jesmo,
da disemo, prodisemo na usta,
kroz koja se ispljunila masna nula,
u preobrazaju nestali smo,
ne znajuci.

dakle.
bestjelesna zaluđenost
i inspiracija u zvanim zrncima prasine
oko zavodnika Glasine
seksualnog susreta slijepih i nagih,
ucinila je besmrtnom vladaricu gozbe,
od krvi i mesa nadmocne filozofije bogova.
isto tako.
prozimajuci kroz grudi Zazivanja
da su usi vezane za mučenička otajstva,
nepogresivost vrenja o zloci
dala je sjemena zajamcenih ucitelja meditacije.
ono na sto se zapravo svodi citanje optuzbe
glavnom ubadacu vjesala,
krvarenje je igle
pod djevicanskim demonstracijama.

ne znam ispricat pa cu ti pricat.
brojao sam,
nisam onaj dio zuba izbrojao.
ljudi se zvijeri boje, jebi im mater,



isao bi naprijed-ali pred kim bi se zadavio.
grizem, ne znam za vas al' ne ide,
nije lako u sarena vrata gledat
pa gledaj pod noge,



tu je sve isto,
kome-nedaj meni, ja nisam naviko.
ovako, ono sto su pucali,
pucali su u mraku, mozda je sada bolje.



nekome brava, a nekome bogme
samo trava da bi djeca zaboravila na,
kako se ono kaze.
posteno je sutit i glasat kad te zovu,
marka meni, dvije tebi,



ma pisam ti se i na tebi i na meni
i na drzavu koja me nista posle ne upita.
samo govna nisam prodavo,
jedno za drugo jebavalo se pravo za zdravo.



sta cu ti vise, do sutra,
ma nije bitno sto ce biti sutra.



postalo navika.
ljudi nisu vjecna sava
a godine se vratit nece, jebem ti, neće.

po grebotini letecih brodova,
zakrpi svoje kljunove.
svoje,
i one od ulaza do ulaza,
iz ulaza,
koje si lomio,
ljubio izlazno.
dok je tornja
i dok je mrtvih begova,
pokupi se iz deformacije
krilatih smjerova.

da te ne bi dim zavalio.

isplacena glazba toči
obrtaje vrtecih vrtloga,
mrste se namrsteni mravi.
u kutiji do pet,
izbroji secer
i ne skreci.

Knjiga novaaaa lica za prijatelje :)

*Za sve tipove maski, sexy, nadasve, sipak, T, koje*
987.657 novih lica
Prije 2 minuta-Komentiraj-Sviđa mi se-Podijeli

dok spavaš.
spavas li
ili se necujno,
uranjas li,
pomjeras dok spavas.
otrove.
lakima tesko je nositi
i grabe jos vece doze,
nebi li vecima olaksali,
ionako otrova malo,
dok spavas.
ili se to neprimjetno,
ispijas li,
pravis da spavas.
otrove.
golijata je za dlaku spasila istina.
sto li gore.

toliko izjebanih slojeva
u horizontu velicine promatrača,
da udaljenost od blizine l'heure bleue,
porađa zalazak prokrvavljene pjege.
u
objektivu,
prohodao
je
pastir
bez
stopala.
(jos samo "red eye")

tragovi naseg djetinjstva
trgovcima prodaju
zajednicki zavjet da
bi ga za saku oraha prosuli
na ploču ostatka duse,
smrt da nam rasproda.
poslusno vrve za toplinom tuđeg doma
i propustene nedjelje na tracnici,
gdje đavo je uvijek na istom mjestu,
kad se u pohodu,
gaze-mi djeca.
pocinjem li ili sam vec mrtva
dok odnose i posljednji amen,
stiskam ruke osakacenja,
prokleto da mi se oci pozatvore.
sto li nije vođi ove trulezi zemaljske
jedno nebo zalutalo u nebesa,
kad vec moze se nasim stazama
pokrasti jedino zvjezdano obecanje.
klecim na sebi
da vratim se onom,
sto jos je preostalo
od tebe i mene,
sto je u meni prezivjelo nestanak svega.