tragovi naseg djetinjstva
trgovcima prodaju
zajednicki zavjet da
bi ga za saku oraha prosuli
na ploču ostatka duse,
smrt da nam rasproda.
poslusno vrve za toplinom tuđeg doma
i propustene nedjelje na tracnici,
gdje đavo je uvijek na istom mjestu,
kad se u pohodu,
gaze-mi djeca.
pocinjem li ili sam vec mrtva
dok odnose i posljednji amen,
stiskam ruke osakacenja,
prokleto da mi se oci pozatvore.
sto li nije vođi ove trulezi zemaljske
jedno nebo zalutalo u nebesa,
kad vec moze se nasim stazama
pokrasti jedino zvjezdano obecanje.
klecim na sebi
da vratim se onom,
sto jos je preostalo
od tebe i mene,
sto je u meni prezivjelo nestanak svega.