doslo mi zlo
pred kraj nacrta
normalne dominacije,
u zaokretu raja utrobe
jer ponoć mlada i meka je,
a jos od povrata glasnih
uzvisena je.
ne znam.
taman da ce potrcati
vrijeme u krugu besmisli
pa da se oko stola izguravaju spaljeni,
izbora u mrštenju dokaza bilo je.
kurvi se dalo da oblize
preostale vostane poklopce.
s druge strane,
u dokazivanju vjernih poklonika,
zakasljala je imunost meditacije.
sve se nekako cini
da se cinilo vec.
garancije nema a
meni se dize.

ispustam zrak u boju
da se popije.
na desnom koljenu prokljuca.
kako mi je drago sto ujutro
kad se ohladi poljubac mahovine,
to vidim.
u dvoru staklena je,
od sjene čaša.
zvuk jacanja jezika.
ostro zapinjuci,
rezom se poklanja svima.
boja.

vecer, nevjenčana.
tu sam „iz profila“.
ovo je moja zadnja ispovijed
a sad me gledaj i suti.
kad zavrsim, osusit ces se.
sad cu pocet;

jucer, da ne treba suncu rasvjeta,
rekla si jedanput.
imala si pravo. smijala bi se.
ne treba mjesecu hlada,
dvaput si ponovila.
imala si pravo. cudila bi se.
na pijaci ne trazi ludost,
tri si puta rekla i molila me.
imala si pravo. zaustavila bi se.
jucer, treba se sjetiti,
bola si me jednako.
da sam ja tebe. pekla bi me savjest.
imala si pravo. nevjencana si.
zvala si me zbornikom crvenila,
imala si pravo. kad si me razlikovala,
vidjela si, oci su mi zelene.
vecer, nevjencana.
drugi put,
ne smijem se.
sutis, ja ponavljam,
imala si pravo.
nije svakom cudu vjerovati.
stojim,
vidi kako brzo pricam.
ti s pravom, ti s pravom dvaput,
ti s pravom triput.
sjetila sam se.
i sad kad sam to....
oprosti.
evo ti stih zadnji;

tu sam „iz profila“.
ovo je moja zadnja ispovijed.
necu ti je ni jednom ponovit,
jer me pece...
zbogom, nevjencana.
i ne moli.
imala si pravo. osusila bi se.

negdje,
kad bi se mogla od zbilje odvojiti
zelja,
u meni bi se nabrala.
hodala na prstima i zvizdala.
bila bi minut, bila bi opet,
dobila bi svrhu djela.

iako ne pristaju zvijerima noge bose,
sposobna sam nasickati kandze.
vezala se uz apatiju priroda,
smijesno je i majkama.

a nisam vladar,
a nisu mi u vremenu dobacili.
trazila sam se gola,
takvu me i napisaše.

ja sam riječ.
zora me nocima kupala,
majka me nije rodila.
u meni sam postajala ja,
ovisnom uzrasla.

meni je lako,
meni je lako sve.
ja sam rijec upijena,
iz mene se ubrala.

gdje je stvarnost zavristala,
tek' je minut zivjela.
ja sam rijec.
napisana od sebe sama
i zavladala.

zaleđeni uzdasi,
u dubini kutije tuđinca
samo bi,
da se poigraju.
kako li je mirisati bicem,
kako li je buđenjem biti.
pogođeni vjetrom u osami,
neprohodni,
tek bi da se opipaju,
u starinama viđenim.
zuljanjem,
od stvarnu farbu otiska,
iz tijesnog u poluotvoreni vapaj.
tren bi,
da se učine iz trzaja kap,
u naletu misaonog proživljenja.
kako li je uistinu govoriti.
kako li je uzdrzavati sjaj.

poslan u tisinu ponovnog plača,
anđeo bi da je...

ovdje,
pred ogledalom pakla stojim.
gledam oci u sebi,
kako iz vode izvire krv.
od sebe bacam kamenje
i perem lice.
ovdje da progore kose,
sa sebe skidam krizeve.
in the name of the father, son and holy spirit,
tereta se odricem.
smakni me u sebe!
refleksno od bolesti,
upijam svoje nanesene odraze.
fuck you america.

ima ih,
srodstvo svoje zakovali u ime
dviju kovanica.
i u ime i za verziju koda,
kodeksa,
kako zelis...

jednu objesili niz grlo,
drugu zalili urinom.
i bi im dobro.
ne izmisljam.
vidjela sam na projektoru
operacijskih oziljaka.

jasan mi je izvor nemocnosti
u svemogucoj svijesti nepogresivosti.
shvacam kako se od ugnjetavanog
stvara nikad porazeni.
cujem u tisini raspadanje
netaknutog bica.

i da se opet planiram,
i da neplanirana upadnem na listu
organiziranog spisa covjecnosti,
ne bi vidjela razlog zasto
pucaju popucale cigle.

zasto se u zakljucenom
trazi zadnja misao konacna.
nisu li to tvoji savrseni nokti?
pronađi jedne takve,
evo ti jezik.

nije li to tvoja pljuvacka na ocesanoj salici?
nek' se poklopi s mojom,
pluca ti presađujem.
nije li to dovoljno.
za minimalnih kriterija nuznost.

šteta što se od odštete šteti.
šteta što „kovati“ ne počinje sa "š",
tada bi "t" priliku nadzivjelo.
štovati sam znala sve sto je zemljom hodalo,
letjeti me nikad nisu ucili.
the truth.

Na prvi pogled podmuklo,
jednolicno, u trzaju drugog lica je jedino.
gleda i kuka pod sobom.
na istoku grmi jer ne voli.
ubili smo se.
zaista, ubili smo se.
spominjalo se prije,
prevariti sebe dostojanstveno je.
sve u jamu,
do posljednjeg u jamu samo.
mozda se bilo u bila,
pa zamantali kumovi.
no neizmjernim se pečatila,
do navike potrajala,
vecera.
sve se nekako osjecalo,
kao da je avantura,
kao da samo u njoj se plodi on.
a gdje su akumulatori,
pokradeni stolnjaci.
djevica sam.
bez obzira sto se kotrlja orao u meni.
ja u jamu cu.