
ima ih,
srodstvo svoje zakovali u ime
dviju kovanica.
i u ime i za verziju koda,
kodeksa,
kako zelis...
jednu objesili niz grlo,
drugu zalili urinom.
i bi im dobro.
ne izmisljam.
vidjela sam na projektoru
operacijskih oziljaka.
jasan mi je izvor nemocnosti
u svemogucoj svijesti nepogresivosti.
shvacam kako se od ugnjetavanog
stvara nikad porazeni.
cujem u tisini raspadanje
netaknutog bica.
i da se opet planiram,
i da neplanirana upadnem na listu
organiziranog spisa covjecnosti,
ne bi vidjela razlog zasto
pucaju popucale cigle.
zasto se u zakljucenom
trazi zadnja misao konacna.
nisu li to tvoji savrseni nokti?
pronađi jedne takve,
evo ti jezik.
nije li to tvoja pljuvacka na ocesanoj salici?
nek' se poklopi s mojom,
pluca ti presađujem.
nije li to dovoljno.
za minimalnih kriterija nuznost.
šteta što se od odštete šteti.
šteta što „kovati“ ne počinje sa "š",
tada bi "t" priliku nadzivjelo.
štovati sam znala sve sto je zemljom hodalo,
letjeti me nikad nisu ucili.
the truth.
Post je objavljen 03.03.2010. u 21:24 sati.