nije tuzno.
to bi znacilo da pokret
u nepovratno zaveze davnine.
zbor bi usta zasarafio,
a kor bi napustili sakoi.
ali nije.
hladno dok se ugrije,
gladno dok se ne nahrani,
nije.
nemocno da sila ne postoji,
nije vjerovanje.
za dozivjeti nije
dame neutjesne,
kapije trzaji sklopljeni,
nije trazilo se.
kisovita vremena,
boja umotana,
nije takav dizajn takav.
da moja pjesma nije.
da je postena.
nije.

(...)

bijele, vitke, nocne,
oci jesu,
cuju, sepure se.
krila, okus, korito,
jesu osjecaji.
pljuste kristali,
nije rima da se plati.
to posvijetljenje nije.
nekoliko rijeci,
slucajno je.
pisati o svetosti,
nije posteno,
jer daleko bez izgleda,
meni je samo blize mojoj pjesmi.

po rodjenju unakazenog djetinjstva,
iz sjecanja, kako bi se sada reklo,
zagrlih na uzdisaju pokojnu zemlju.
u pozadini otkrica silovitog smaka,
prosudba, bez pitanja jutro od nedjelje skloni.



tko me pita za ostatak golijata brane,
bez znanja, jucer da se postavilo,
poljubih vrata u ostatcima nađenog.
po zavrsetku prateceg zakazanog pocetka,
kriza, s umisljajem se iz zore gleda na sutra.



na samrti pomracine dugo cekane,
u dahu, buducnost kako vidim,
osvojih dusu bogatasa danas sto se zove.
ukazano u vec postrojenom se grije,
plodom, u dobitku proslost od proslosti utihne.

za liposukciju natovarene bitnosti,
senzualizma,
disanja kroz omeđinu
palca i kaziprsta,
trebalo je svega nekoliko minuta
nase samostalnosti.
dijela tvoga priznanja,
manjeg moje odlucnosti.
nepregoriva svjesnost
karaktera pogresnih,
koju nisam ni znala
da prikazem u opravdanosti,
ukazala se tek u plamenu
lako prebrojanih pokusaja namjernih.
pa se nebi okretala,
nebi se trazila u starosti
nasukanih,
samo bi nakipala prozor,
pustila kavu da se ohladi.
i onda si ti.
zagazio si mi formu zagađenosti.
da me protezes
duzinom bure hedonisticnosti,
da me iz reda izvuces uspavanih.
redak da mi podcrtas
i kazes, nastrojenost si mijesala sa izmisljenim.
stalez ce se izumrlim naslovima potopiti.
i jesam, konac sam stegla,
da ne puknem po šavovima metala,
na kojem sam se jucer izlezavala.
i onda si ti.
podijelio si papir od kartona,
zapinjaca se prevrnula
preko opusa neizrecivosti.
ubola me ravno u tebe.
slovo pod metafore balkonima,
koje me moze kačiti za bezbojnost,
u rozo koje ne volim, u bijelo kojeg se bojim.
mogu ti se oduziti predajom nagrade za lojalnost,
mogu ponavljati znakove do vjecnosti,
ti bi i za to stvorio izraz posramljeni.
pa ti kazem hvala.
kazem ti da te nebi dala
ni za autora stotinu anđeoskih korjena.
evo ti ruke, pisi.
put do grada na vas cu znak preletjeti.

kao porok si.
vristis nad mnom i
pjenis mi impulsivitet.
mlatis jezikom iglu a
nisam ju ni pocela zabadati.
stiskas me,
hoces me u robove svrstati.
moje vjerne i nevjerne gutljaje tračas.
branis mi da potezem koliko mi se da,
kao tragedija si.
dusis mi pluca vodenom parom.
grizes me nezdravo,
mikrobe mi u pljuvacki prizivas.
vuces me na scenu a
nisam se ni stigla presvuci.
kompulzivno oponasas budalu,
na veliki petak me mrsiš.
kao razvod si,
pohranjujes me u poremecaj a
mojim se greskama ponosis.
da mozes, i smisao bi mi zapalio,
hrabrio se u mojoj dvolicnosti.
ali ti nisi kupidon.
i da si sve....

niti preklinjem,
niti brojim.
bas kao sto se pričinjenje
svrstava u nista,
tako u prljavstini tebe
nestaju mravi.
necu se prozivati nekom
iz soba procitanih,
koja visi na banderi
i plete molitvenik.
nisam taj otkriveni dukat,
nisam drska jela.
trazena
i osamucena.
jasno s neparnim
oslikava se jasno,
nemam za ukopavanjem
strasti zelja.
ako mi se salta
odabrani uzorak stvari,
niti slusam,
niti tlacim.
u besmislu pomno
smislenoga,
tvoga,
ne vidim razlog
za prihvacanje
tepiha unikata.
kao sto sam birala
samo jedno,
tako u nalazistu tebe,
po drugom me ne kopaj.
prije zore
istrijebi sablasti
i ja cu biti
ljepota.

kad jednom svoj pocetak pozdravim u kraj,
kad se jednom pozdravim.

ostaje li kula koja me nije htjela,
kula koja se ostavila.

u sjecanja i u ljeta moga rijec,
sjecaju li se rijeci te.

pijana zdjelica te kuce moje,
samo moje proliva se.

slika i u slici album se nađe,
gdje li je moja pronađena slika.

crno-plava ili su bez tona,
koliko su moja jutra plavlja.

trunka srama u nečijim stopama,
srame se ponovo neciji.

sa pitanjem u odgovoru brata,
pamte se samo pitanja.

nikad dvaput, prilika je pravo,
jednom sada, sada samo.

biti ce cudo moj zivote,
zivot biti ce.

znoj cu posrkat pred dlakom zvijeri,
smijat cu se vrisku podzemnika.
oko vrata zaplest utege zalosti,
prerezati celik drzavnog udara.
u čep limunovog soka sakrit cu se,
odmjerit gresnika u pokvarenom liftu.
ozivjet dah ohlađeni,
rodit cu pustinjsku kap.
tri mi minute samo daj,
po jednu, u ime vas toliko,
i jedini sam kralj pobjednik!

divim ti se,
i umjesto oca moga,
nijedan me kamen
vise nece pogoditi u kost.
ako ce puknut,
onda mora,
ako ce se gurat,
onda ce na silu.
sve sto smo htjeli,
dobili smo.
trazili i vise,
pa jedva zaspali.
ne sanja mi se vise to.
ne crta mi se crta takva.
ja ti se divim,
i umjesto tebe,
evo nek' mene,
oboje u krv.