nema ti tu,
kome cija koverta znanja,
pa da zivcom paras
kozu u stopu.
nema praha u presađenom
korijenu lakta
koji bi prosuo po
sporima sramotu.
ne.
klijestima nabijas
nastavak kraja
a plahta propušta,
kratka.
jeben bio izbore
kojeg se za ogrtac hvata,
prosvirala glava u prizora rodu.

i zbori!
jedan po jedan izvit će se obris iz oceana.
jedinstveno u kompleksa trudu,
dogodit ce se opsjena saranja.
rekla mi je iluzija.
cuvar sam svojih slozenih pogleda u tockama,
od loseg u moje sam oslonila mir.
vara me, cuva,
vraca me u svrsetak,
sa nigdje,
bez pitanja.
to sam htjela!
cekam dan u kojem sam dan,
sa znakovima povrata...
stvarnosti i nacrtanog buđenja.

samo zbog zato izbodenog betona
na ulazu u 23., nasmijana.
ima vec dovoljno stotina
do usiju nastavljenih, godina na pocetku,
docekan miris prizivanja.
podrumskog neba zaklonio je sokol rep,
ponekad zahvalna. samo lijevi okret
tu gdje se igraju kamenja,
odmaknuta,
zena koja se bojala.

trenutak istine od zlata
u mojoj šaci,
ne nudim za postolje krova mir.
ja ga imam i u tom sam ga dobio.



noge sto sam slao da
me vrate iz traga
u priliku zlata,
znao sam, samo tako se obratiti moglo.



i kad sam stao, cuo
da su rekli, samo se jedan tik pozlati u danu,
tad duhom si obojen, a ja,
ostao sam ziv.



a osmjeh,
a tek taj osmjeh sto pamtim,
ucinio me takvim, da se sjecam
zbog cega sam se rodio.



odmorio se ja,
odmorila se ona, voda zlata.
sjaj mi nije dao da zaboravim,
kad sam otisao, kad sam se vratio.



(photos by esignldg; Reflections in a Golden Eye; http://designldg.wordpress.com)

ruke ničije u tebi nisam imao.
kako da sad ne sutim,
kako da ne budem,
kad sam u sebe dan.
od dna u ljubavi nisam imao,
u bijedu uzeo,
kad nikog nema da sam.
ostavljen nikome,
kako da zaplacem,
kada sa mnom nije bio,
kad se nije ozivio.
kako da ne budem,
pronađen u ja,
sto zivotu nije zivotno.

tek u dio kapi uronjeno.
kao da mokro zaslužuje to
da bez vokala
ljutito se krade medij.
lazi kao da se izljubiti mogu.
nema tu srama ni sata
dok krijem od mrve diva,
ručno.
kad bude izreceno,
odsvirat cu ti psihu
u moci skladanog bezobrazluka,
njezno.

trinaest dana,
dok jos ima udara osjetila na kontrolu vrata,
drzim se spolnosti plutajućeg nazivlja
a onda,
onda ce se jadno preobraziti na slavlja duše,
musko.
bili protureni u vlasnika golotinje
ili tek gutljaj zamijenili za okus kore,
ovdje nam je svima jednako.
paljba za komad,
a dole na dnu se pise.
blijeda mi oseka zahvacene privlacnosti,
tupa mi je izostrena shvacenost ove,
cudom zaboravljene ucenosti.
glupost i izvjesnost.
bljesak,
vatra,
nistavilo
i eto mi!
kao napon za velicinu,
podrazaj u zbroju bjezanja hrabrosti.
trinaest dana ispucalog papira,
dok jos ima vremena
drzim se zavoja,
a onda,
onda pise se cistiliste.

ja cijeli zivot
sanjam
da su me rodili u mraku,
i da su zirovi borovi,
borovi saonice
uz traku.
rijeku dugu,
pored mi prilazi sama,
tama

i da je moje ime sol.

moju neku prezaljenu
lutalicu
kako me naslanja uz prozor,
putujem,
sanjam

i odisem na sol.

ja cijeli zivot
zivim
na granici čistoce,
a da je tama sama,
sama sanjam,
necisto

ja sam nalik. ja sam kruna.
malo sam tu, pa ti se serem na kulturu.
nezasitna rasa, nema bez kažiprsta, brate, mira.
hajde! ja sam buna, pa sam malo grub.
da ti kazem koliko sam. sarajevo volim.
ja ista sam.

,odbije da prava bez
.zatocen pise mi glas
,je običaj
,miline dohvat ukopa postelji na se kad
.se prisiljavaju gojeni zanosu u
,uzvrata međunarodnog sluge pored i
.nista se dobije, razloga osim
,elan u silom
,namjeri inat u
.proslosti za vrijeme je krajnje
,pocinak mi ce uspavat, priveden
.slobode zivljenja propisa zbog sve

na prozoru vidim, zakačena
sunca polubrata bora.
smotano u amorf
zakacena.
ispod je drveni lim.
gledam.
„fictio“ sa znoja,
nisam slijepa,
brisem.
cigar zapalim.
kad su ono pustili mirise,
da ih sova pred fajrunt grabi.
u sebi natucam,
to se varalo za dobri dan.
dresiram od provalije htijenje,
ako ustanem,
hoce li se na me vezati.
redalo se, sto jest-jest,
zaraza u dimu skoci.
na mom prozoru jos se vidi.
nered vrpcom istrosen,
teorija udaljenosti jest,
istina je.
pustam cigar da gori,
dok jos zakacena je,
netko bi i mene motao.