Svašta u mojoj glavi.

26.11.2009., četvrtak

Zar opet ispočetka?

Svi znaju ali nerado priznaju.
Naravno da nema besplatnog ručka, doručka, liječenja, školovanja, čak ni sprovoda. Netko uvijek plati ili barem volontira. Pravo pitanje, dakle, glasi: tko, koga, zašto i dokad financira?
Netko treba platiti profesore, knjižnice, administraciju i struju i vodu. I ne postoji apriorni razlog zbog kojeg bi trebalo ovako a ne onako.

Dolje korporativno i potrošačko!
U Americi ne možeš studirati besplatno. Ne možeš i točka. Možeš dobiti stipendije iz raznih izvora. Možeš dići kredit. Ili platiti sam. Platit ćeš ili dići kredit ako imaš razloga vjerovati da će ti se investicija vratiti. Isto je i u Engleskoj.
Koliko je to loše, koliko zbog toga trpe Amerikanci i Englezi te njihova sveučilišta – o tome neka brinu oni, ako uopće misle da je to razlog za brigu.
Mi imamo pravo zagovarati drugačiji pristup. Možemo razmišljati kolektivistički te izvesti zaključak (sa svim posljedicama) da je besplatno obrazovanje investicija u državu i društvo i djecu te da treba odbaciti komercijalizaciju školskog sistema. No čak i tada, čak i ako se bezuvjetno založimo za takav princip, očito se postavlja pitanje odgovornosti. U žargonu obično se tu spominju vječni studenti. U stvarnosti, pitanje je malo kompleksnije pa glasi: koliko dugo i pod kojim uvjetima zidarski i mesarski naučnici bi plaćanjem poreza trebali financirati školovanje svojih vršnjaka, budućih fizičara, indologa i prometnih inženjera.
Odgovor na ovo pitanje nije zadan. Ovisi o svjetonazoru, o vladajućoj ideologiji i o tome kako zamišljamo buduće društvo (ako ga ikako zamišljamo).
Pustimo sad teorije; u nekom času trebamo zauzeti poziciju.
Ja bih rekao da i visokoškolsko obrazovanje možemo smatrati općim dobrom te ga, kao organizirano društvo, trebamo podržavati i financirati. Recimo da se možemo složiti oko toga da financiramo napredak. Što košta da košta. Fer je primijetiti da ovakav pristup u sebi nosi neke kontradikcije ili barem logičke i praktične nedoumice.
Ovo što slijedi je pokušaj veleslaloma kroz iste.

Jednake šanse.
Sveučilišta i fakulteti trebali bi deklarirati upisne kvote. Stvarne; ne lažirane. Ne na način dogovorne ekonomije (kakva je nad nama prakticirana) koja određuje koliko arheologa treba na tržištu rada dvijetisućeiente godine i ne na način zagrebačkog Ekonomskog fakulteta koji tradicionalno petlja s kapacitetima i upisuje više studenata nego ih zapravo može educirati (a i nije jedini koji tako djeluje). Nego bi kvote trebale biti kadrovski, prostorno i tehnološki realne i točno takve od Ministarstva/Sveučilišta licencirane i financirane. Odmah primijetimo da to malo ozbiljnije zadire u famoznu sveučilišnu autonomiju. No sve ima svoju cijenu.
Svi upisani (podrazumijeva se klasifikacijski postupak baziran na državnoj maturi i ev. provjeri dodatnih znanja i vještina) u prvoj godini trebaju studirati besplatno. Preciznije: školarina za prvu godinu studija treba iznositi 0 kuna.

Izvanredni studenti.
Instituciju izvanrednih studenata treba ukinuti. To, posebno u bolonjskom sustavu, nema smisla. Ne bi trebalo postojati. Ne mislim da bi trebalo onemogućiti da netko studira a da ne pohađa baš sva predavanja. Tu bolonjska pravila čine očitu štetu.
Međutim, ta nazovi-kategorija nazovi-izvanrednih studenata zapravo služi kao izvor sivog financiranja fakulteta čije diplome su popularne. I tu su plenumaši apsolutno u pravu. U stvari je to tezga koja se ne da objasniti niti jednim svjetonazorom. Izvanredni studenti ne postoje niti u jednom provjerenom sustavu; to je endemska vrsta otkrivena na Kennedyjevom trgu.

Avanturisti isključeni!
Za svaki licencirani studij trebalo bi utvrditi definiciju redovitog studenta. Ideja je da redovitost, ne izvrsnost, treba biti ulaznica za besplatno (= društveno financirano) studiranje.
Tko studira redovno trebao bi svoj studij dobiti besplatno. Tko nije u stanju svoje obaveze obavljati uredno, nema ni moralno ni ikoje drugo pravo tražiti da drugi financiraju njegov avanturizam. Avanturisti i ljenčine bi morali naći privatne sponzore.

Redovno.
Zdrav razum kaže da bi trebalo odrediti neki rok koji bi bio definiran kao trajanje studija plus razumna margina. Što je razumna margina? Ne znam. Nema univerzalnog odgovora ali nema ni potrebe za takvim. To može biti npr. 4 godine za trogodišnji studij ili šest godina za petogodišnji studij. Ili drugačije. Svakako treba biti pošteno i realno i Ministarstvo bi trebalo imati ovlasti takvo što propisati, naravno, na prijedlog fakulteta.. (Ako pitate za autonomiju, u pravu ste. Ali, nije li fer da onaj tko plaća ima i pravo glasa?) Opet treba naglasiti da redovno ne znači nužno i izvrsno. Izvrsnost će se isplatiti na druge načine.
Ovo nas, međutim, dovodi u epicentar našeg nereda za kojeg su podjednako krivi i Ministarstvo i sveučilišta. Što je redoviti student? Što je ponavljač? Što je bolonjski režim?
Može li netko biti ponavljač i ujedno redoviti student? Što uopće znači da ste student ove ili one godine studija? I što je definicija studenta koji redovito izvršava svoje obaveze (a to je kategorija koja se i formalno spominje u sveučilišnim aktima)? Svi znamo da jednoznačnog odgovora nema, čak ni unutar jednog sveučilišta. Zapravo, još je gore: koliko fakulteta, toliko interpretacija bolonjske reforme.
Bez jasne definicije redovitosti pitanje financiranja studenata nikad nećemo riješiti.

Više godine studija.
Ako nisi redovit, ako studiraš samo na papiru, prirodno je da moraš nešto platiti. Ne očekuješ valjda da automehaničari i blagajnice sponzoriraju tvoj studentsku titulu. Nećeš plaćati neku nerazumnu svotu, nego nekakvu koja odgovara mjeri tvoje neredovitosti. Pa čak i tada, pristojno je sjetiti se kolike privilegije studentski status nosi. Uostalom, kod nas se studij nikad i nije plaćao po stvarnim cijenama. (Pitajte one Amerikance i Engleze koliko to zaista košta.) Plaćao se i plaća se više kao neki porez na nerad po vrlo diskontnim cijenama.
To bi trebalo biti jasno čak i plenumu. Plenum sa svojim stavom da visokoškolsko obrazovanje treba biti bezuvjetno besplatno ima problem s prelaskom na limes: ako si student prava 10 godina, zar stvarno očekuješ da ti društvo i idućeg rujna kupi nove radne bilježnice?

A kome se zapravo plaća?
Sveučilišta su kao autonomna. Ali ih financira država. U sustavu „besplatnog“ ili besplatnog visokog školstva tako država brine za narod i napredak. E sad kad neki student potpadne pod obavezu plaćanja, kome on plaća? Nadležnom ministarstvu? Jok! Plaća fakultetu. On, takav lijen ili neuredan, postaje prihod fakulteta. Pritom, država ne umanji svotu kojom financira fakultet za iznos koji je naplaćen od tog platiše. U ovom krugu čini se da ima više i ludih i zbunjenih. Ne vidim kako se ovo može pravdati. U bilo kojem ishodu ove krize ovo pitanje bi trebalo istjerati na čistac.

Postdiplomski studiji
Glasnogovornici plenuma ukazuju i na problem nerazumno visokih školarina za postdiplomske studije. Opet dva u jedan: treba li postojati školarina za te studije i, drugo, zašto je toliko visoka?
Ovdje mislim da treba, jer negdje se crta mora povući. Zbilja ne vidim zašto bi onaj kalfa ili šegrt trebao financirati vašu ekstra karijeru. Ako je netko zaslužio da mu se plati daljnje školovanje jer je osobito talentiran ili jer uči za nešto zaista nasušno potrebno, taj će već naći specijalnije financijere: ministarstva, agencije, fakultete same, znanstvene i druge projekte itd.

Ako mislite da vam postdiplomski treba i koristi, platite. Kao što plaćate za dodatno zdravstveno, mirovinsko ili za veći i bolji auto. Ako vaša vaša tvrtka misli da vam to treba, neka plati ona.
Ali razmislite dvaput. Najčešće vam to u našem školstvu ne treba. Najčešće nećete naučiti novih stvari u ekvivalentu od npr 7 tisuća eura. Ako vidite da vaši predavači i njihova predavanja toliko vrijede, super. Ako pak sama diploma (bez sadržaja) toliko vrijedi, to je na žalosnu stranu, ali nećemo sad o tome. Kako god bilo, u svakom zamislivom slučaju, teško se može naći argument za besplatne postdiplomske studije.

Vrijednost za novac
Naravno, kad nešto plaćaš, hoćeš da ti to i vrijedi. Neki dan sam kupio ljepilo koje nije zalijepilo ništa. Platiš li za studije koji te ne nauče ništa, opravdano ćeš se osjećati nekoliko puta gluplje od mene s mojim ljepilom. Pa je stvarno pitanje: ne koliko koštaju, nego koliko vrijede naše diplome? Rješenje nije u tome da budu besplatne, nego da budu vrijedne. Naopako je da se o tome ne govori. Naopako je da fakulteti ne odgovaraju za kvalitetu svojih studija. (Tu je sad malo previše autonomije. Gazda te plaća, ali ne pita kako si obavio posao. Ne pita jesu li tvoja predavanja ičemu. Jesi li uopće došao na svoje predavanje?)
Nije prirodno da samo pričamo o novcu, a uopće ne pričamo o onome što se tim novcem kupuje i plaća.

Plenum
Pokrenuli ste važnu temu. Sad je važno da se stvari postave razumno. Čak i predsjednički kandidati koji po prirodi svojih kampanja povlađuju svima i svakome te obećavaju brda i doline kažu: da, ali … (Ok, Bandić ne kaže ništa jer on o ničemu ne kaže ništa.) Čak i vaši profesori kažu da vam nije realno inzistirati na bezuvjetno-apsolutno-doživotno besplatnom. A i oni i ministar i javnost, svi vam zapravo na neki način daju za pravo. U suštini, ali ne i bezuvjetno.
Šteta je onda da se sporimo oko onog djelića oko kojeg se ne možemo složiti. Puno bi bilo smislenije inzistirati na ispravljanju nepravednih i glupih pravila. A bezuvjetno je važno pustiti profesore da predaju i studente da im bude predavano. Blokada liči na nerad a taj nikome ništa dobrog nije donio.

- 14:21 - Komentari (15) - Isprintaj - #

23.11.2009., ponedjeljak

Phonebox

Kažu da od danas Radio 101 više ne vrti jutarnji Phonebox.

Za tako glupu programsku odluku još nisam čuo u svom životu. A osim što je glupa, još je i gluplja.
Radio 101 je tu da bude pametan i da svira. O pameti sad nećemo, ali baš ni jedan razlog ne vidim da se intervenira u sviranje. Ako postoji nešto čime je stojedinica preokrenula eter u muzičkim emisijama, to je Phonebox. Danas se to čini normalnim jer svaka radio stanica ima neki kompjuter koji uslišava želje slušalaca u emisijama-klonovima. Prije 15 ili 20 godina nigdje osim na 101 niste mogli čuti svoju muzičku želju. Osim na pozdravima, željama i porukama na lokalnim stanicama – što nas vodi u drugu hemisferu radiofonije, onu o kojoj se pišu sociološke studije, a izrečene poruke se pohranjuju u obiteljskim audio albumima.

Phonebox je institucija i svatko normalan bi ga tako trebao tretirati. Potpuno je svejedno jeste li ikad naručili svoju želju ili ne. (Ja nisam. Jedino sam jednom zvao Šveca u One Man; bio je dobre volje i istog časa mi ispunio želju.)

Ukdanje Phoneboxa je zločin usporediv s ukidanjem „Pere“ u Vjesniku i „Grge“ u Večernjaku, novogodišnje „Vierschanzen“ turneje na programu Hrt-a, zaboravljanjem Nikole Plećaša u ljetopisima Cibone/Lokomotive i zatiranjem gostionice „Plješivica“.

Tobože, danas je bezvezno imati takvu emisiju jer baš svatko za svojim kompjuterom može u svakom trenutku dobiti pjesmu koja mu treba. Malo argumenata je tako maloumno. Prvo, nekad je baš važno podijeliti pjesmu s drugima i taj je osjećaj nezamjenjiv. Drugo, možeš ti pustiti sebi pjesmu na svom kompjuteru – ali, kad to činiš pola si puta već prešao u svojoj glavi. Ništa od toga nije usporedivo s onim osjećajem kad pjesmu koju voliš čuješ bez namjere i plana iz zvučnika svog radio aparata. Jel se sjećate „Svjedoka“ i Harrisona Forda i Kelly McGillis i Sama Cooka?

Kažem vam: maloumno!

- 21:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

14.11.2009., subota

Lisbeth Salander

Ne znam zašto me Lisbeth Salander podsjeća na Luna, kralja ponoći.
Vjerojatno je to bez veze. Ovo je literatura, a Frederik Ešton se prodavao na kioscima kao treš. To je bilo doba kad si na kioscima kupovao crtane romane (Mirko i Slavko, Zagor, Čelična pesnica, Pauk etc) i pisane romane.
Od pisanih romana moje su standarde zadovoljavali samo Dok Holidej i Lun. Ako niste upoznali Luna, to vam je rupa u obrazovanju. Probajte nedjeljom na Britancu, možda se još nađe.
Lun je pravim imenom Donald Sikert. Bit će da je prezime autorova anagramna doskočica. Unatoč toj nepotrebnoj enigmatskoj majstoriji, novosadski pisac (Frederik Ešton je pseudonim) je izgradio lik koji ne možeš ne obožavat. Lun je majstor borilačkih vještina, hipnotičar, pravednik, tehnički vrlo napredan (npr. Lun ima auto koji u vožnji može promijenit boju i registraciju) te vrlo naočit pošto ima čeličnoplave oči. Plus, ima curu Džejn Vitington koja je naučnica i pametna te skoro jednako lijepa. Lun ima i odgovarajuće društvo i svjetonazor; ukratko, kompletan junak.

E, sad Lisbeth. Lisbeth je zapravo jednako sposobna i podjednako tajnovita. Samo što je Lisbeth dijete novog vremena; neprilagođena i uvrnuta i ima svega četrdesetak kg. I cura je. Inače je sve drugo isto: Lisbeth je pametna, hrabra, nesebična, osjetljiva, impulzivna i neprilagođena. Lisbeth je nadnaravno dobra u boksu, kompjuterima i samokontroli.

Lisbeth Salander je predobra i ne možete je ne zavoljeti. Štoviše, u nekom trenutku počnete za nju strepiti. Ne pomaže to što znate da će ona izaći na kraj sa svakom nevoljom (i hoće!); vi jednostavno ne možete podnijeti patnju koja joj prijeti.

Neki dan je Tomić pisao da je Sidran rekao da vas takva literatura moralno izgrađuje. Prepisujem iz treće ruke pa stvarno ne jamčim za posljedice. Ali vam jamčim da je Lisbeth Salander dobro društvo.

- 00:50 - Komentari (14) - Isprintaj - #

07.11.2009., subota

Jutarnja štampa

Za današnji Magazin Jutarnjeg lista su pisali i govorili (prepisujem s naslovnice):
Davor Butković
Tomislav Čadež
Ivan Zvonimir Čičak
Slavenka Drakulić
Miljenko Jergović
Zvonko Maković (o Veri Horvat Pintarić)
Igor Mandić
Jurica Pavičić
Ante Tomić
Budislav Vukas
Tomislav Židak
Slavoj Žižek

Kao lečeni optimist toplo bih vam preporučio da uzmete u ruke taj prilog i pročitate sve što vam u njemu privuče pažnju. (Osim Čička i Židka jer njih bih diskvalificirao zbog nekarakternosti.)
Meni to liči na novine kakve bih volio čitati. Nije monteverest; nema tu sad pretjerane pameti, fali i znanost i tehnologija i obrazovanje, nejasna je i domena tog priloga u odnosu na glavno tijelo novina. Plus, nećeš uvijek imati sreće pa naići na Žižeka da piše razumljivo i Butkovića da piše razumno. Ipak, ako dovoljno uporno tražiš, možda i nađeš.

Ima taj priložni trik i prednosti: nema u njenu reklama i crne kronike, nema treša pa ni smeća, nema selebritija i hrt-a. Ne objavljuju se u Magazinu pravila nagradnih igara u kojima možeš osvojiti plazma lifestyle i 10 vrijednih novčanih nagrada. Nema humanitarnog kiča, a čak ni o Slavenu Letici nema spomena.

Baš zato današnji mi je Magazin poslužio kao dobar drug u ispijanju zaslužene subotnje kave. Kao nekad, kad se probudiš u lijeno subotnje jutro – sve što trebaš je zamamni miris friško skuhane kave i jutarnja štampa.

- 22:53 - Komentari (7) - Isprintaj - #

02.11.2009., ponedjeljak

Misionari

Čitali smo ovih dana o ubojstvu albino medvjeda u Lici. Novine javljaju da lovac Miletić smatra da će ući u povijest. Evo njegove priče kako je donosi Novi list:

"Ove godine je bilo izobilje prirodne hrane i medvjeda je bilo teško dobiti na mrcilište – bilo je u izobilju šljiva, krušaka, žira, pa medvjedi nisu baš bili »raspoloženi« za ono što mi postavljamo kao meku. Ovaj put smo mu postavljali ovce kao meku, bio je jako neredovit i u 8 dana došao je samo jednom. "

Nikad nisam imao afiniteta za lovce i predsjednika im Đuru Dečaka (kako uopće možeš imati afiniteta za momčad Đure Dečaka), ali ovo mi je preokrenulo želudac.
„Bio je neredovit“? Pa vi ljudi stvarno niste normalni.

"Stalno smo bili na promatračnici – uvečer ga nije bilo, ali ujutro, u cik zore, se pojavio. Bilo je to točno u 5.40 sati, našao se u krugu čeke. Dakle na meti. Ujutro je bio jak mraz kad se pojavio na nekih stotinjak metara. Vidio sam da se radi o nekoj svjetlijoj jedinki, međutim na optici nije bilo jasno da se radi o ovako svijetlom medvjedu. Ispalio sam hitac i on je pao – pripovijeda Miletić. "

Ne vjerujem svojim očima. Da ovako rijedak primjerak vrste „čega se pametan stidi …“ izlazi u novinama. Ali, napustimo tlapnje i pustimo Miletića neka govori:

"Po akcijskom planu koji provodi Ministarstvo lovnoga gospodarstva, može se odstreliti jedan smeđi medvjed i mi smo stekli pravo na takav jedan odstrel – kaže predsjednik lovačkog društva Ivica Miletić koji je ubio medvjeda. U proljetnom planu nismo uspjeli odstreliti niti jednog medvjeda a u ovom jesenskom dijelu odlučili smo da to izvedu članovi lovačkog društva. Mi smo, zapravo, bili obvezni odstreliti medvjeda, kako bismo iskoristili tu markicu za odstrel jer bismo je u protivnom morali vratiti Ministarstvu."

Nikad nećemo saznati kakvo bi zlo bilo u vraćanju markice Ministarstvu. Ja sam pokušao pa svratio na stranice Hrvatskog lovačkog saveza. Tamo to nisam doznao, ali sam saznao da HLS ima misiju.

Misija HLS-a me stvarno nije zanimala, ali mi je dala misliti.
Ok, nisu ljudi krivi sami po sebi; svi sada moraju imati misiju. To je sada nešto kao korporacijski bonton. Mali eksperiment pokazuje: ili imaš misiju ili te nema na googlovidu: misiju imaju i kemijski odsjek pmf-a u zagrebu , konzum, čistoća split, hep, podravka, pa čak i Hrvatska lutrija

I tako. Varate se ako mislite da su time misije iscrpljene. Aut misija, aut nitko si i ništa. Nije to kao prije kad su misije bile u Africi i u UN, eventualno su misiju još imali Olimpijski pokret i Crveni križ. Danas svi koji išta vrijede imaju misiju. Sve misionar do misionara.
U kakav položaj stavljaju građane svi ti misionari, to je pitanje za malo kuna.

- 15:36 - Komentari (13) - Isprintaj - #

01.11.2009., nedjelja

Bauk destrukcije školstva hara Hrvatskom

Ovo je repost teksta s bloga Pax et discordia. Nikad prije nisam repostao niti svoj niti tuđi tekst. Ovaj mi se čini prikladnim za početak. Molim pročitajte. Poželite li komentirati, učinite to na izvornom blogu.

Bauk destrukcije školstva (opet) hara Hrvatskom.

To je postalo jasno kad je nedavno objavljen tekst o katastrofalnim rezultatima probne državne mature u kojima se i statistički precizno pokazalo ono što školski nastavnici trube već desetljećima: da nove generacije učenika znaju i rade sve manje i manje. Naslov rasprostrt preko gotovo cijele naslovnice panično je pozvao naciju na uzbunu jer je iznenada, munjevitom akcijom istraživačkg novinarstva, eto, otkriveno da je situacija kritična i da Hrvatska ne samo da zaostaje za razvijenim svijetom, nego se ta zaostalost povećava svake sekunde. Tražila se "hitna reforma školstva", "rasterećenje učenika i koncentriranje na bitne sadržaje", pa čak se, vjerovali ili ne, predlagalo i "smanjivanje testova na 10 posto težine, samo da djeca nauče osnovne računske operacije" pa vi sad ovdje pronađite logiku. Kontaktirani su sugovornici - ravnatelji, državni i lokalni dužnosnici - koji su komentirali i analizirali stanje, no, svakome tko je imalo upućen u stvari, sasvim je jasno da su upravo ti sugovornici najdirektnije i odgovorni za ovakav katastrofalan rezultat.

Jer, još jednom, u Hrvatskoj vjerojatno ne postoji niti jedan jedini nastavnik kojega su ovakvi rezultati iznenadili. Iznenađeni i uvređeni su, ponovimo, dužnosnici.

I, ne, da odmah skinemo to s grbače, nije riječ o tome da "nastavnik zna kako radi pa je svjestan da djecu nije ništa naučio". Naprotiv, nastavnik je najviše svjestan koliko je truda uložio on, a koliko drugi, u to da mu olakšaju, a još više otežaju posao.

Senzacionalizam protiv informiranja

Krenimo od medija. Iako ovaj tekst možda djeluje otkroviteljski, treba podsjetiti na drugi tekst iz iste kuhinje kojim je nedavno i krenula "obrazovna serija Jutarnjeg lista". Naime, prije nekoliko je tjedana crno na bijelo objavljeno da su hrvatski nastavnici najveći neradnici u Evropi, da imaju najmanje obaveza, najviše beneficija, najbolje radne uvjete (jedan nastavnik na sedam učenika, čooovječe!), a da je pritom hrvatski obrazovni sustav među najlošijima na kontinentu i da hrvatska djeca sve više zaostaju u konkurentnosti za svojim evropskim vršnjacima.

Bogami, i poštovani gospodin Göbbels bi oduševljeno zapljeskao: Bravo, mali moji, tako se to radi!

Ono što vjerojatno nisu svi primijetili bilo je da se čak ni neke brojke unutar samog teksta nisu međusobno poklapale, a o korelaciji sa stvarnošću da i ne govorimo.

Zatim je, u drugom tekstu, uz slavodobitni poklik "Odzvonilo je testomaniji i nenadanoj pismenoj provjeri znanja učenika u hrvatskim školama!" objavljeno skoro ukidanje starog Pravilnika o ocjenjivanju - punog nelogičnosti, kontradikcija, lišenog ikakve veze s realnošću i zdravim razumom i iz kojeg se vidi da ljudi koji su ga pisali ne da u proteklih dvadeset godina nisu nogom stupili u neku hrvatsku školu, nego nisu niti prošli pored nje bliže od dvjesto metara! - i uvođenje novog koji je, vjerovali ili ne, još gori.

Naime, novi pravilnik dodatno ograničava već ionako pretjerano ograničene uvjete pod kojima nastavnik učenicima može zadati test, ograničava upisivanje ocjena i smanjuje broj prilika u kojima se učenika može ispitati. Broj ispita se ograničava na dva tjedno, a propisuje se i da se na početku godine mora napraviti raspored svih ispita. Kako će se taj raspored napraviti i kamo će se, uz ova ograničenjam, ugurati svi ti ispiti nitko nije objasnio.

Dalje, ocjene "blic-testova" - nenajavljenih, dakle onih koji ocjenjuju kontinuirani rad - neće se smjeti upisivati u imenik, a izjava one tajnice da se "u znak poticanja rada učenika u imenik, umjesto ocjene, može upisati smješko" postala je predmet masovne sprdnje i već je ušla u antologiju hrvatske gluposti zajedno s ostalim biserima tipa "dvije marke za kilu mozga" i "Hrvatska - zemlja znanja".

Ocjena protiv znanja

Iz svega ovoga očito je da tvorci dokumenta ne razumiju da su ispiti - kao, na primjer, na Trulom Zapadu - samo način da se poboljša učenje, nego misle da je učenje način da se poboljša rezultat na ispitu. Zahvaljujući takvom njihovom stavu, dok je na Zapadu cilj znanje, u Hrvatskoj je cilj postala ocjena. Tako je novi pravilnik očito zamišljen kako bi olakšao učenicima ne put do znanja, već put do dobrih ocjena, bez obzira na znanje. Drugim riječima, dodatno će se stimulirati upravo loše učenike što pokazuje tragično nerazumijevanje ciljeva i načina učenja, kao i to da oni koji su pisali taj pravilnik ni sami u školi očito nisu bili bogznakako dobri učenici.

I sada, kad su se pokazali katastrofalni rezultati njihove politike, sada ti bivši loši učenici u novinama opravdavaju rezultate rekavši da su na probnoj maturi "na ispitu pali sastavljači pitanja, a ne djeca" i da je za sve kriv "preopšini program koji se ne stigne obraditi u potpunosti".

Dakle, ne treba promijeniti način rada kako bi djeca naučila više, već treba sniziti kriterije i od njih tražiti manje. Logično? Naravno. Možda ne po zdravom razumu, ali po hrvatskom mentalitetu svakako jest. A hrvatski mentalitet je naš stari poznanik.

Sigurnost protiv promjene

Naime, dok se na Trulom Zapadu oduvijek težilo invenciji i razvoju, na ovim su prostorima glavne paradigme bile i ostale stabilnost i nepromjenjivost. Pošto je, naravno, obrazovanje samo po sebi neprijatelj nepromjenjivosti (svi smo učili na psihologiji: "Učenje je proces mijenjanja ponašanja"), na učenjaka se u našoj sredini uvijek gledalo s oprezom: dok su jedni istinski poštivali rad kojim se do znanja došlo - ako već ne i sam njegov rezultat - kod drugih je to poštovanje došlo iz straha od nepoznatog. Jer, podsjetimo, prije samo pola stoljeća Hrvati su još uvijek bili 80% ratarsko-stočarsko-sakupljačka kultura čijim je pripadnicima glavni doseg bio napojiti tu jednu kravicu, okopati tu jednu njivicu i svoju crkavicu pokušati prodati za sitniš kojim će se kupiti stvari koje se ne mogu proizvesti na imanju. A u takvoj kulturi više obrazovanje ne mora nužno biti općeprihvaćena blagodat, nego prijetnja koja u naš mali i smrdljivi, ali topli i sigurni tor donosi zadah nepoznatoga i potencijalnu prijetnju od promjena. A svaki iskusni seljak zna da svaka veća promjena može biti samo na gore!

I s istim su se problemima tada sretali partizani kad su po brdima objašnjavali zašto djeca moraju znati čitati i pisati, kao i danas nastavnici kad moraju objašnjavati zašto je potrebno učiti, recimo, matematiku, povijest, fiziku... Zašto bi dijete trošilo vrijeme na nešto od čega neće imati neposrednu korist, kad umjesto toga odmah može krenuti privređivati: čuvati krave, kruniti kukuruz... A kasnije, onaj tko može: proširiti imanje, nabaviti još jednog konja, kupiti još par rali zemlje ili ozidati još jedan kameni zidić. Ne treba mu za to škola, već samo malo lukavosti i seljačke pronicavosti.

U takvom mentalitetu, učitelji postaju samo oni koji nisu sposobni ni za što drugo; učiti o kopanju valjda mogu samo oni koji su preslabi da sami kopaju, a prenošenje znanja mlađim naraštajima je ionako posao starih i nemoćnih koji više nisu ni za što drugo, pa neka bar tim polukorisnim poslom opravdaju svoju nepotrebnu egzistenciju!

Pojedinac protiv učenja

U međuvremenu, civilizacija je uznapredovala, došlo je do tehnoloških i znanstvenih otkrića i broj stvari koje je trebalo naučiti kako bi se napredovalo, kao i njihova razina i apstraktnost - odmak od svakodnevnog - je znatno porastao. Međutim, mentalitet je ostao isti i, kad je došlo do masovne urbanizacije Hrvatske, stav da je znanje nešto suvišno se zajedno sa svojim nositeljima prelio se u gradove. Živjeli su u zabludi oni koji su pedesetak godina komunizma i veličanja napretka shvatili kao izvlačenje iz panonsko-dinarske žabokrečine, jer Hrvati su bili spremni učiti samo dok je to bila državno proklamirana ideologija: ako država kaže da treba napredovati - što god to značilo - onda ćemo napredovati; ako država kaže da je nasilno obrazovanje dobro, onda je dobro i nema se tu čovjek, a posebno Hrvat, što pitati! Kad je pao sustav baziran na kolektivu, a zamijenio ga onaj baziran na pojedincu, u tom se pojedincu opet probudio onaj tradicionalni stav koji je rekao da mu je dobro tako kako je sad i kako svaka promjena nosi opasnost od pogoršanja. Pismenost je dobra do određene mjere, ali sve iznad neke granice - strani jezici, kompjuteri, strana glazba, filmovi, internet, za Boga miloga! - je sumnjivo i prijeti da donese promjenu u naš mali i smrdljivi, ali topli i sigurni tor.

I tako je krenulo onepismenjavanje. U školama je prestalo biti bitno da učenici zaista nešto nauče, postalo je bitno da se poštuju propisi, da se roditelji ne bune, da ne dođe inspekcija. Roditeljima je prestalo biti bitno da im se djeca promijene, da postanu izgrađene ličnosti, postalo im je bitno da doživljavaju što manje stresa, da ih se poštuje, jer ako ne poštuješ dijete, očito ne poštuješ ni njegovog roditelja. Državi više nije postalo bitno da mladi ljudi koji izlaze iz škola postanu korisni društvu i nešto rade - jer radnih mjesta je ionako sve manje - nego da na tu državu i sustav budu što manje kivni.

Nepismen protiv Čovjeka-nastavnika

U cijeloj toj borbi za o(ne)pismenjavanje prijedlog novog pravilnika samo je jedna bitka u nizu; katastrofalne rezultate Država će protumačiti onako kako njoj odgovara samo kako se opet ne bi napravilo ništa. Umjesto podizanja praga znanja, koji već dva desetljeća tone u nepovrat, letvica se još dodatno spušta, valjda kako bi se i oni najnesposobniji i formalno izjednačili sa sposobnima. Jer Hrvatska je socijalna država, ne želimo biti nemilosrdni prema manje talentiranima, ne treba ih prisiljavati na nešto za što nisu sposobni, treba ih zaštititi od okrutnog svijeta koji ne razumiju i stvoriti sigurno okruženje u kojemu mogu gajiti svoju hermetičnost, nezainteresiranost, lijenost.

Treba ih zaštiti od zlog nastavnika kojemu je cilj isprepadati malu dječicu nenajavljenim testovima i prisiliti ih da usvoje znanje!

I tako se, nakon Supermena i Spajdermena, pojavio i autentični hrvatski superheroj - Nepismen, zaštitnik djece i svih koji žele čvrsto ostati svoji na svome, postojani i nepromjenjivi, bez stranih utjecaja i nepotrebnog znanja. U inat globalizaciji, a u liku tvorca svih propisa koji su proizvedeni u proteklih petnaest godina, pojavio se kao pravi narodski junak, svakodnevni građanin koji u trenucima opasnosti uskače u telefonsku govornicu ispred Ministarstva obrazovanja i izlazi u svom superherojskom kostimu - skupom sakou, kravati i s aktovkom iz koje se širi miris janjetine - odlučan u svojoj misiji da suzbije hrvatskog neprijatelja br.1, zlog Čovjeka-nastavnika, cvikeraša štakorskog lica koji po cijele dane samo nešto črčka u svom prašnjavom tavanskom sobičku i snuje o tome da isprepada hrvatsku mladež gomilanjem gradiva, nenajavljenim testovima i lošim ocjenama. Borit će se Nepismen na ulicama, borit će se u školama, borit će se u medijima i na sjednicama školskih odbora jer svaki hrvatski učenik ima pravo na neznanje, nerad i nezainteresiranost. I ma koliko se Čovjek-nastavnik trudio iskorijeniti Nepismena, vratit će se on, jer to je junak s tisuću lica i tisuću pojava, ima ga i u vašoj školi, u liku roditelja koji će za lošu ocjenu svoga djeteta okriviti profesora, a ne dijete ili, nedajbože, sebe, u liku ravnatelja koji poklanja ocjene pojedinim učenicima iz tko zna kojih osobnih i rodijačkih interesa, i u liku prosvjetne inspekcije koja će učenika koji je izbačen iz škole zbog lažne dojave o bombi uredno vratiti na nastavu uz obrazloženje "to je bio krik upomoć" (pa pošaljite ga onda doma, neka tamo kriči!, reći će zli Čovjek-nastavnik, ali ne slušajte ga, nema on razumijevanja za dječje muke). Dići će se Nepismen u liku "stručnjaka" u Ministarstvu koji će sastaviti pravilnik po kojemu U Školama Više Nema Ispitivanja (jer škole su zato da se u njima uči, zašto bi tamo, zaboga, itko ikoga ispitivao, pa nismo na policiji!). Današnje doba je doba pravde i poštenja - znanje nam ne treba, ionako je svuda na dohvat ruke - i zato je Nepismen sve jači, a zli Čovjek-nastavnik gubi bitku za bitkom i još malo pa će ostati osuđen na svoj tavanski sobičak i samo povremene izlaske u razred, da ga djeca ismijavaju i gađaju kredama dok im on pokušava objasniti uzroke Francuske revolucije ili pada Rimskog carstva.

Međutim, ne likujte, Hrvati! Čak i kada Čovjek-nastavnik bude poražen do kraja, ugažen u zemlju, spaljen na lomači i njegov pepeo razasut na sve četiri strane svijeta, u nekoj dalekoj budućnosti neki će hrvatski seljak, orući njivu, drvenim plugom zakačiti škrinju koju je tu zakopao tko zna tko i tko zna kad. Radoznao može li se tu pronaći kakvo drevno blago, hrvatski će seljak otvoriti škrinju samo da bi iz nje ponovo izašao duh Čovjeka-nastavnika, starog hrvatskog neprijatelja br.1, koji je do tada čamio na Novom Zelandu i radio za tri tisuće dolara mjesečno, i sve će se ponoviti, ta epska bitka između Starog i Novog, između dva superheroja (hrvatski: nadjunaka) da bi sve opet ušlo u novi krug vjekovnog ciklusa koji će vrtjeti Hrvatsku u krug sve brže i brže sve dok, kao iz centrifuge, van ne poispadaju svi koji imaju nešto u glavi i dok ih težina vlastitih umova ne pobaca u Ameriku, Australiju i Kanadu, a u šupljem bubnju ne ostanu samo birokrati, lijenčine i loši đaci. Isfiltrirani poput krvnih zrnaca ili taloga u otopini, spašeni od svih onih koji su im jedini na svijetu mogli pomoći da im jednog dana bude bolje.

- 17:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>