Zar opet ispočetka?
|
Svi znaju ali nerado priznaju. Naravno da nema besplatnog ručka, doručka, liječenja, školovanja, čak ni sprovoda. Netko uvijek plati ili barem volontira. Pravo pitanje, dakle, glasi: tko, koga, zašto i dokad financira? Netko treba platiti profesore, knjižnice, administraciju i struju i vodu. I ne postoji apriorni razlog zbog kojeg bi trebalo ovako a ne onako. Dolje korporativno i potrošačko! U Americi ne možeš studirati besplatno. Ne možeš i točka. Možeš dobiti stipendije iz raznih izvora. Možeš dići kredit. Ili platiti sam. Platit ćeš ili dići kredit ako imaš razloga vjerovati da će ti se investicija vratiti. Isto je i u Engleskoj. Koliko je to loše, koliko zbog toga trpe Amerikanci i Englezi te njihova sveučilišta – o tome neka brinu oni, ako uopće misle da je to razlog za brigu. Mi imamo pravo zagovarati drugačiji pristup. Možemo razmišljati kolektivistički te izvesti zaključak (sa svim posljedicama) da je besplatno obrazovanje investicija u državu i društvo i djecu te da treba odbaciti komercijalizaciju školskog sistema. No čak i tada, čak i ako se bezuvjetno založimo za takav princip, očito se postavlja pitanje odgovornosti. U žargonu obično se tu spominju vječni studenti. U stvarnosti, pitanje je malo kompleksnije pa glasi: koliko dugo i pod kojim uvjetima zidarski i mesarski naučnici bi plaćanjem poreza trebali financirati školovanje svojih vršnjaka, budućih fizičara, indologa i prometnih inženjera. Odgovor na ovo pitanje nije zadan. Ovisi o svjetonazoru, o vladajućoj ideologiji i o tome kako zamišljamo buduće društvo (ako ga ikako zamišljamo). Pustimo sad teorije; u nekom času trebamo zauzeti poziciju. Ja bih rekao da i visokoškolsko obrazovanje možemo smatrati općim dobrom te ga, kao organizirano društvo, trebamo podržavati i financirati. Recimo da se možemo složiti oko toga da financiramo napredak. Što košta da košta. Fer je primijetiti da ovakav pristup u sebi nosi neke kontradikcije ili barem logičke i praktične nedoumice. Ovo što slijedi je pokušaj veleslaloma kroz iste. Jednake šanse. Sveučilišta i fakulteti trebali bi deklarirati upisne kvote. Stvarne; ne lažirane. Ne na način dogovorne ekonomije (kakva je nad nama prakticirana) koja određuje koliko arheologa treba na tržištu rada dvijetisućeiente godine i ne na način zagrebačkog Ekonomskog fakulteta koji tradicionalno petlja s kapacitetima i upisuje više studenata nego ih zapravo može educirati (a i nije jedini koji tako djeluje). Nego bi kvote trebale biti kadrovski, prostorno i tehnološki realne i točno takve od Ministarstva/Sveučilišta licencirane i financirane. Odmah primijetimo da to malo ozbiljnije zadire u famoznu sveučilišnu autonomiju. No sve ima svoju cijenu. Svi upisani (podrazumijeva se klasifikacijski postupak baziran na državnoj maturi i ev. provjeri dodatnih znanja i vještina) u prvoj godini trebaju studirati besplatno. Preciznije: školarina za prvu godinu studija treba iznositi 0 kuna. Izvanredni studenti. Instituciju izvanrednih studenata treba ukinuti. To, posebno u bolonjskom sustavu, nema smisla. Ne bi trebalo postojati. Ne mislim da bi trebalo onemogućiti da netko studira a da ne pohađa baš sva predavanja. Tu bolonjska pravila čine očitu štetu. Međutim, ta nazovi-kategorija nazovi-izvanrednih studenata zapravo služi kao izvor sivog financiranja fakulteta čije diplome su popularne. I tu su plenumaši apsolutno u pravu. U stvari je to tezga koja se ne da objasniti niti jednim svjetonazorom. Izvanredni studenti ne postoje niti u jednom provjerenom sustavu; to je endemska vrsta otkrivena na Kennedyjevom trgu. Avanturisti isključeni! Za svaki licencirani studij trebalo bi utvrditi definiciju redovitog studenta. Ideja je da redovitost, ne izvrsnost, treba biti ulaznica za besplatno (= društveno financirano) studiranje. Tko studira redovno trebao bi svoj studij dobiti besplatno. Tko nije u stanju svoje obaveze obavljati uredno, nema ni moralno ni ikoje drugo pravo tražiti da drugi financiraju njegov avanturizam. Avanturisti i ljenčine bi morali naći privatne sponzore. Redovno. Zdrav razum kaže da bi trebalo odrediti neki rok koji bi bio definiran kao trajanje studija plus razumna margina. Što je razumna margina? Ne znam. Nema univerzalnog odgovora ali nema ni potrebe za takvim. To može biti npr. 4 godine za trogodišnji studij ili šest godina za petogodišnji studij. Ili drugačije. Svakako treba biti pošteno i realno i Ministarstvo bi trebalo imati ovlasti takvo što propisati, naravno, na prijedlog fakulteta.. (Ako pitate za autonomiju, u pravu ste. Ali, nije li fer da onaj tko plaća ima i pravo glasa?) Opet treba naglasiti da redovno ne znači nužno i izvrsno. Izvrsnost će se isplatiti na druge načine. Ovo nas, međutim, dovodi u epicentar našeg nereda za kojeg su podjednako krivi i Ministarstvo i sveučilišta. Što je redoviti student? Što je ponavljač? Što je bolonjski režim? Može li netko biti ponavljač i ujedno redoviti student? Što uopće znači da ste student ove ili one godine studija? I što je definicija studenta koji redovito izvršava svoje obaveze (a to je kategorija koja se i formalno spominje u sveučilišnim aktima)? Svi znamo da jednoznačnog odgovora nema, čak ni unutar jednog sveučilišta. Zapravo, još je gore: koliko fakulteta, toliko interpretacija bolonjske reforme. Bez jasne definicije redovitosti pitanje financiranja studenata nikad nećemo riješiti. Više godine studija. Ako nisi redovit, ako studiraš samo na papiru, prirodno je da moraš nešto platiti. Ne očekuješ valjda da automehaničari i blagajnice sponzoriraju tvoj studentsku titulu. Nećeš plaćati neku nerazumnu svotu, nego nekakvu koja odgovara mjeri tvoje neredovitosti. Pa čak i tada, pristojno je sjetiti se kolike privilegije studentski status nosi. Uostalom, kod nas se studij nikad i nije plaćao po stvarnim cijenama. (Pitajte one Amerikance i Engleze koliko to zaista košta.) Plaćao se i plaća se više kao neki porez na nerad po vrlo diskontnim cijenama. To bi trebalo biti jasno čak i plenumu. Plenum sa svojim stavom da visokoškolsko obrazovanje treba biti bezuvjetno besplatno ima problem s prelaskom na limes: ako si student prava 10 godina, zar stvarno očekuješ da ti društvo i idućeg rujna kupi nove radne bilježnice? A kome se zapravo plaća? Sveučilišta su kao autonomna. Ali ih financira država. U sustavu „besplatnog“ ili besplatnog visokog školstva tako država brine za narod i napredak. E sad kad neki student potpadne pod obavezu plaćanja, kome on plaća? Nadležnom ministarstvu? Jok! Plaća fakultetu. On, takav lijen ili neuredan, postaje prihod fakulteta. Pritom, država ne umanji svotu kojom financira fakultet za iznos koji je naplaćen od tog platiše. U ovom krugu čini se da ima više i ludih i zbunjenih. Ne vidim kako se ovo može pravdati. U bilo kojem ishodu ove krize ovo pitanje bi trebalo istjerati na čistac. Postdiplomski studiji Glasnogovornici plenuma ukazuju i na problem nerazumno visokih školarina za postdiplomske studije. Opet dva u jedan: treba li postojati školarina za te studije i, drugo, zašto je toliko visoka? Ovdje mislim da treba, jer negdje se crta mora povući. Zbilja ne vidim zašto bi onaj kalfa ili šegrt trebao financirati vašu ekstra karijeru. Ako je netko zaslužio da mu se plati daljnje školovanje jer je osobito talentiran ili jer uči za nešto zaista nasušno potrebno, taj će već naći specijalnije financijere: ministarstva, agencije, fakultete same, znanstvene i druge projekte itd. Ako mislite da vam postdiplomski treba i koristi, platite. Kao što plaćate za dodatno zdravstveno, mirovinsko ili za veći i bolji auto. Ako vaša vaša tvrtka misli da vam to treba, neka plati ona. Ali razmislite dvaput. Najčešće vam to u našem školstvu ne treba. Najčešće nećete naučiti novih stvari u ekvivalentu od npr 7 tisuća eura. Ako vidite da vaši predavači i njihova predavanja toliko vrijede, super. Ako pak sama diploma (bez sadržaja) toliko vrijedi, to je na žalosnu stranu, ali nećemo sad o tome. Kako god bilo, u svakom zamislivom slučaju, teško se može naći argument za besplatne postdiplomske studije. Vrijednost za novac Naravno, kad nešto plaćaš, hoćeš da ti to i vrijedi. Neki dan sam kupio ljepilo koje nije zalijepilo ništa. Platiš li za studije koji te ne nauče ništa, opravdano ćeš se osjećati nekoliko puta gluplje od mene s mojim ljepilom. Pa je stvarno pitanje: ne koliko koštaju, nego koliko vrijede naše diplome? Rješenje nije u tome da budu besplatne, nego da budu vrijedne. Naopako je da se o tome ne govori. Naopako je da fakulteti ne odgovaraju za kvalitetu svojih studija. (Tu je sad malo previše autonomije. Gazda te plaća, ali ne pita kako si obavio posao. Ne pita jesu li tvoja predavanja ičemu. Jesi li uopće došao na svoje predavanje?) Nije prirodno da samo pričamo o novcu, a uopće ne pričamo o onome što se tim novcem kupuje i plaća. Plenum Pokrenuli ste važnu temu. Sad je važno da se stvari postave razumno. Čak i predsjednički kandidati koji po prirodi svojih kampanja povlađuju svima i svakome te obećavaju brda i doline kažu: da, ali … (Ok, Bandić ne kaže ništa jer on o ničemu ne kaže ništa.) Čak i vaši profesori kažu da vam nije realno inzistirati na bezuvjetno-apsolutno-doživotno besplatnom. A i oni i ministar i javnost, svi vam zapravo na neki način daju za pravo. U suštini, ali ne i bezuvjetno. Šteta je onda da se sporimo oko onog djelića oko kojeg se ne možemo složiti. Puno bi bilo smislenije inzistirati na ispravljanju nepravednih i glupih pravila. A bezuvjetno je važno pustiti profesore da predaju i studente da im bude predavano. Blokada liči na nerad a taj nikome ništa dobrog nije donio. |
