Lisbeth Salander
|
Ne znam zašto me Lisbeth Salander podsjeća na Luna, kralja ponoći. Vjerojatno je to bez veze. Ovo je literatura, a Frederik Ešton se prodavao na kioscima kao treš. To je bilo doba kad si na kioscima kupovao crtane romane (Mirko i Slavko, Zagor, Čelična pesnica, Pauk etc) i pisane romane. Od pisanih romana moje su standarde zadovoljavali samo Dok Holidej i Lun. Ako niste upoznali Luna, to vam je rupa u obrazovanju. Probajte nedjeljom na Britancu, možda se još nađe. Lun je pravim imenom Donald Sikert. Bit će da je prezime autorova anagramna doskočica. Unatoč toj nepotrebnoj enigmatskoj majstoriji, novosadski pisac (Frederik Ešton je pseudonim) je izgradio lik koji ne možeš ne obožavat. Lun je majstor borilačkih vještina, hipnotičar, pravednik, tehnički vrlo napredan (npr. Lun ima auto koji u vožnji može promijenit boju i registraciju) te vrlo naočit pošto ima čeličnoplave oči. Plus, ima curu Džejn Vitington koja je naučnica i pametna te skoro jednako lijepa. Lun ima i odgovarajuće društvo i svjetonazor; ukratko, kompletan junak. E, sad Lisbeth. Lisbeth je zapravo jednako sposobna i podjednako tajnovita. Samo što je Lisbeth dijete novog vremena; neprilagođena i uvrnuta i ima svega četrdesetak kg. I cura je. Inače je sve drugo isto: Lisbeth je pametna, hrabra, nesebična, osjetljiva, impulzivna i neprilagođena. Lisbeth je nadnaravno dobra u boksu, kompjuterima i samokontroli. Lisbeth Salander je predobra i ne možete je ne zavoljeti. Štoviše, u nekom trenutku počnete za nju strepiti. Ne pomaže to što znate da će ona izaći na kraj sa svakom nevoljom (i hoće!); vi jednostavno ne možete podnijeti patnju koja joj prijeti. Neki dan je Tomić pisao da je Sidran rekao da vas takva literatura moralno izgrađuje. Prepisujem iz treće ruke pa stvarno ne jamčim za posljedice. Ali vam jamčim da je Lisbeth Salander dobro društvo. |
