Ovo je repost teksta s bloga Pax et discordia. Nikad prije nisam repostao niti svoj niti tuđi tekst. Ovaj mi se čini prikladnim za početak. Molim pročitajte. Poželite li komentirati, učinite to na izvornom blogu.
Bauk destrukcije školstva (opet) hara Hrvatskom.
To je postalo jasno kad je nedavno objavljen tekst o katastrofalnim rezultatima probne državne mature u kojima se i statistički precizno pokazalo ono što školski nastavnici trube već desetljećima: da nove generacije učenika znaju i rade sve manje i manje. Naslov rasprostrt preko gotovo cijele naslovnice panično je pozvao naciju na uzbunu jer je iznenada, munjevitom akcijom istraživačkg novinarstva, eto, otkriveno da je situacija kritična i da Hrvatska ne samo da zaostaje za razvijenim svijetom, nego se ta zaostalost povećava svake sekunde. Tražila se "hitna reforma školstva", "rasterećenje učenika i koncentriranje na bitne sadržaje", pa čak se, vjerovali ili ne, predlagalo i "smanjivanje testova na 10 posto težine, samo da djeca nauče osnovne računske operacije" pa vi sad ovdje pronađite logiku. Kontaktirani su sugovornici - ravnatelji, državni i lokalni dužnosnici - koji su komentirali i analizirali stanje, no, svakome tko je imalo upućen u stvari, sasvim je jasno da su upravo ti sugovornici najdirektnije i odgovorni za ovakav katastrofalan rezultat.
Jer, još jednom, u Hrvatskoj vjerojatno ne postoji niti jedan jedini nastavnik kojega su ovakvi rezultati iznenadili. Iznenađeni i uvređeni su, ponovimo, dužnosnici.
I, ne, da odmah skinemo to s grbače, nije riječ o tome da "nastavnik zna kako radi pa je svjestan da djecu nije ništa naučio". Naprotiv, nastavnik je najviše svjestan koliko je truda uložio on, a koliko drugi, u to da mu olakšaju, a još više otežaju posao.
Senzacionalizam protiv informiranja
Krenimo od medija. Iako ovaj tekst možda djeluje otkroviteljski, treba podsjetiti na drugi tekst iz iste kuhinje kojim je nedavno i krenula "obrazovna serija Jutarnjeg lista". Naime, prije nekoliko je tjedana crno na bijelo objavljeno da su hrvatski nastavnici najveći neradnici u Evropi, da imaju najmanje obaveza, najviše beneficija, najbolje radne uvjete (jedan nastavnik na sedam učenika, čooovječe!), a da je pritom hrvatski obrazovni sustav među najlošijima na kontinentu i da hrvatska djeca sve više zaostaju u konkurentnosti za svojim evropskim vršnjacima.
Bogami, i poštovani gospodin Göbbels bi oduševljeno zapljeskao: Bravo, mali moji, tako se to radi!
Ono što vjerojatno nisu svi primijetili bilo je da se čak ni neke brojke unutar samog teksta nisu međusobno poklapale, a o korelaciji sa stvarnošću da i ne govorimo.
Zatim je, u drugom tekstu, uz slavodobitni poklik "Odzvonilo je testomaniji i nenadanoj pismenoj provjeri znanja učenika u hrvatskim školama!" objavljeno skoro ukidanje starog Pravilnika o ocjenjivanju - punog nelogičnosti, kontradikcija, lišenog ikakve veze s realnošću i zdravim razumom i iz kojeg se vidi da ljudi koji su ga pisali ne da u proteklih dvadeset godina nisu nogom stupili u neku hrvatsku školu, nego nisu niti prošli pored nje bliže od dvjesto metara! - i uvođenje novog koji je, vjerovali ili ne, još gori.
Naime, novi pravilnik dodatno ograničava već ionako pretjerano ograničene uvjete pod kojima nastavnik učenicima može zadati test, ograničava upisivanje ocjena i smanjuje broj prilika u kojima se učenika može ispitati. Broj ispita se ograničava na dva tjedno, a propisuje se i da se na početku godine mora napraviti raspored svih ispita. Kako će se taj raspored napraviti i kamo će se, uz ova ograničenjam, ugurati svi ti ispiti nitko nije objasnio.
Dalje, ocjene "blic-testova" - nenajavljenih, dakle onih koji ocjenjuju kontinuirani rad - neće se smjeti upisivati u imenik, a izjava one tajnice da se "u znak poticanja rada učenika u imenik, umjesto ocjene, može upisati smješko" postala je predmet masovne sprdnje i već je ušla u antologiju hrvatske gluposti zajedno s ostalim biserima tipa "dvije marke za kilu mozga" i "Hrvatska - zemlja znanja".
Ocjena protiv znanja
Iz svega ovoga očito je da tvorci dokumenta ne razumiju da su ispiti - kao, na primjer, na Trulom Zapadu - samo način da se poboljša učenje, nego misle da je učenje način da se poboljša rezultat na ispitu. Zahvaljujući takvom njihovom stavu, dok je na Zapadu cilj znanje, u Hrvatskoj je cilj postala ocjena. Tako je novi pravilnik očito zamišljen kako bi olakšao učenicima ne put do znanja, već put do dobrih ocjena, bez obzira na znanje. Drugim riječima, dodatno će se stimulirati upravo loše učenike što pokazuje tragično nerazumijevanje ciljeva i načina učenja, kao i to da oni koji su pisali taj pravilnik ni sami u školi očito nisu bili bogznakako dobri učenici.
I sada, kad su se pokazali katastrofalni rezultati njihove politike, sada ti bivši loši učenici u novinama opravdavaju rezultate rekavši da su na probnoj maturi "na ispitu pali sastavljači pitanja, a ne djeca" i da je za sve kriv "preopšini program koji se ne stigne obraditi u potpunosti".
Dakle, ne treba promijeniti način rada kako bi djeca naučila više, već treba sniziti kriterije i od njih tražiti manje. Logično? Naravno. Možda ne po zdravom razumu, ali po hrvatskom mentalitetu svakako jest. A hrvatski mentalitet je naš stari poznanik.
Sigurnost protiv promjene
Naime, dok se na Trulom Zapadu oduvijek težilo invenciji i razvoju, na ovim su prostorima glavne paradigme bile i ostale stabilnost i nepromjenjivost. Pošto je, naravno, obrazovanje samo po sebi neprijatelj nepromjenjivosti (svi smo učili na psihologiji: "Učenje je proces mijenjanja ponašanja"), na učenjaka se u našoj sredini uvijek gledalo s oprezom: dok su jedni istinski poštivali rad kojim se do znanja došlo - ako već ne i sam njegov rezultat - kod drugih je to poštovanje došlo iz straha od nepoznatog. Jer, podsjetimo, prije samo pola stoljeća Hrvati su još uvijek bili 80% ratarsko-stočarsko-sakupljačka kultura čijim je pripadnicima glavni doseg bio napojiti tu jednu kravicu, okopati tu jednu njivicu i svoju crkavicu pokušati prodati za sitniš kojim će se kupiti stvari koje se ne mogu proizvesti na imanju. A u takvoj kulturi više obrazovanje ne mora nužno biti općeprihvaćena blagodat, nego prijetnja koja u naš mali i smrdljivi, ali topli i sigurni tor donosi zadah nepoznatoga i potencijalnu prijetnju od promjena. A svaki iskusni seljak zna da svaka veća promjena može biti samo na gore!
I s istim su se problemima tada sretali partizani kad su po brdima objašnjavali zašto djeca moraju znati čitati i pisati, kao i danas nastavnici kad moraju objašnjavati zašto je potrebno učiti, recimo, matematiku, povijest, fiziku... Zašto bi dijete trošilo vrijeme na nešto od čega neće imati neposrednu korist, kad umjesto toga odmah može krenuti privređivati: čuvati krave, kruniti kukuruz... A kasnije, onaj tko može: proširiti imanje, nabaviti još jednog konja, kupiti još par rali zemlje ili ozidati još jedan kameni zidić. Ne treba mu za to škola, već samo malo lukavosti i seljačke pronicavosti.
U takvom mentalitetu, učitelji postaju samo oni koji nisu sposobni ni za što drugo; učiti o kopanju valjda mogu samo oni koji su preslabi da sami kopaju, a prenošenje znanja mlađim naraštajima je ionako posao starih i nemoćnih koji više nisu ni za što drugo, pa neka bar tim polukorisnim poslom opravdaju svoju nepotrebnu egzistenciju!
Pojedinac protiv učenja
U međuvremenu, civilizacija je uznapredovala, došlo je do tehnoloških i znanstvenih otkrića i broj stvari koje je trebalo naučiti kako bi se napredovalo, kao i njihova razina i apstraktnost - odmak od svakodnevnog - je znatno porastao. Međutim, mentalitet je ostao isti i, kad je došlo do masovne urbanizacije Hrvatske, stav da je znanje nešto suvišno se zajedno sa svojim nositeljima prelio se u gradove. Živjeli su u zabludi oni koji su pedesetak godina komunizma i veličanja napretka shvatili kao izvlačenje iz panonsko-dinarske žabokrečine, jer Hrvati su bili spremni učiti samo dok je to bila državno proklamirana ideologija: ako država kaže da treba napredovati - što god to značilo - onda ćemo napredovati; ako država kaže da je nasilno obrazovanje dobro, onda je dobro i nema se tu čovjek, a posebno Hrvat, što pitati! Kad je pao sustav baziran na kolektivu, a zamijenio ga onaj baziran na pojedincu, u tom se pojedincu opet probudio onaj tradicionalni stav koji je rekao da mu je dobro tako kako je sad i kako svaka promjena nosi opasnost od pogoršanja. Pismenost je dobra do određene mjere, ali sve iznad neke granice - strani jezici, kompjuteri, strana glazba, filmovi, internet, za Boga miloga! - je sumnjivo i prijeti da donese promjenu u naš mali i smrdljivi, ali topli i sigurni tor.
I tako je krenulo onepismenjavanje. U školama je prestalo biti bitno da učenici zaista nešto nauče, postalo je bitno da se poštuju propisi, da se roditelji ne bune, da ne dođe inspekcija. Roditeljima je prestalo biti bitno da im se djeca promijene, da postanu izgrađene ličnosti, postalo im je bitno da doživljavaju što manje stresa, da ih se poštuje, jer ako ne poštuješ dijete, očito ne poštuješ ni njegovog roditelja. Državi više nije postalo bitno da mladi ljudi koji izlaze iz škola postanu korisni društvu i nešto rade - jer radnih mjesta je ionako sve manje - nego da na tu državu i sustav budu što manje kivni.
Nepismen protiv Čovjeka-nastavnika
U cijeloj toj borbi za o(ne)pismenjavanje prijedlog novog pravilnika samo je jedna bitka u nizu; katastrofalne rezultate Država će protumačiti onako kako njoj odgovara samo kako se opet ne bi napravilo ništa. Umjesto podizanja praga znanja, koji već dva desetljeća tone u nepovrat, letvica se još dodatno spušta, valjda kako bi se i oni najnesposobniji i formalno izjednačili sa sposobnima. Jer Hrvatska je socijalna država, ne želimo biti nemilosrdni prema manje talentiranima, ne treba ih prisiljavati na nešto za što nisu sposobni, treba ih zaštititi od okrutnog svijeta koji ne razumiju i stvoriti sigurno okruženje u kojemu mogu gajiti svoju hermetičnost, nezainteresiranost, lijenost.
Treba ih zaštiti od zlog nastavnika kojemu je cilj isprepadati malu dječicu nenajavljenim testovima i prisiliti ih da usvoje znanje!
I tako se, nakon Supermena i Spajdermena, pojavio i autentični hrvatski superheroj - Nepismen, zaštitnik djece i svih koji žele čvrsto ostati svoji na svome, postojani i nepromjenjivi, bez stranih utjecaja i nepotrebnog znanja. U inat globalizaciji, a u liku tvorca svih propisa koji su proizvedeni u proteklih petnaest godina, pojavio se kao pravi narodski junak, svakodnevni građanin koji u trenucima opasnosti uskače u telefonsku govornicu ispred Ministarstva obrazovanja i izlazi u svom superherojskom kostimu - skupom sakou, kravati i s aktovkom iz koje se širi miris janjetine - odlučan u svojoj misiji da suzbije hrvatskog neprijatelja br.1, zlog Čovjeka-nastavnika, cvikeraša štakorskog lica koji po cijele dane samo nešto črčka u svom prašnjavom tavanskom sobičku i snuje o tome da isprepada hrvatsku mladež gomilanjem gradiva, nenajavljenim testovima i lošim ocjenama. Borit će se Nepismen na ulicama, borit će se u školama, borit će se u medijima i na sjednicama školskih odbora jer svaki hrvatski učenik ima pravo na neznanje, nerad i nezainteresiranost. I ma koliko se Čovjek-nastavnik trudio iskorijeniti Nepismena, vratit će se on, jer to je junak s tisuću lica i tisuću pojava, ima ga i u vašoj školi, u liku roditelja koji će za lošu ocjenu svoga djeteta okriviti profesora, a ne dijete ili, nedajbože, sebe, u liku ravnatelja koji poklanja ocjene pojedinim učenicima iz tko zna kojih osobnih i rodijačkih interesa, i u liku prosvjetne inspekcije koja će učenika koji je izbačen iz škole zbog lažne dojave o bombi uredno vratiti na nastavu uz obrazloženje "to je bio krik upomoć" (pa pošaljite ga onda doma, neka tamo kriči!, reći će zli Čovjek-nastavnik, ali ne slušajte ga, nema on razumijevanja za dječje muke). Dići će se Nepismen u liku "stručnjaka" u Ministarstvu koji će sastaviti pravilnik po kojemu U Školama Više Nema Ispitivanja (jer škole su zato da se u njima uči, zašto bi tamo, zaboga, itko ikoga ispitivao, pa nismo na policiji!). Današnje doba je doba pravde i poštenja - znanje nam ne treba, ionako je svuda na dohvat ruke - i zato je Nepismen sve jači, a zli Čovjek-nastavnik gubi bitku za bitkom i još malo pa će ostati osuđen na svoj tavanski sobičak i samo povremene izlaske u razred, da ga djeca ismijavaju i gađaju kredama dok im on pokušava objasniti uzroke Francuske revolucije ili pada Rimskog carstva.
Međutim, ne likujte, Hrvati! Čak i kada Čovjek-nastavnik bude poražen do kraja, ugažen u zemlju, spaljen na lomači i njegov pepeo razasut na sve četiri strane svijeta, u nekoj dalekoj budućnosti neki će hrvatski seljak, orući njivu, drvenim plugom zakačiti škrinju koju je tu zakopao tko zna tko i tko zna kad. Radoznao može li se tu pronaći kakvo drevno blago, hrvatski će seljak otvoriti škrinju samo da bi iz nje ponovo izašao duh Čovjeka-nastavnika, starog hrvatskog neprijatelja br.1, koji je do tada čamio na Novom Zelandu i radio za tri tisuće dolara mjesečno, i sve će se ponoviti, ta epska bitka između Starog i Novog, između dva superheroja (hrvatski: nadjunaka) da bi sve opet ušlo u novi krug vjekovnog ciklusa koji će vrtjeti Hrvatsku u krug sve brže i brže sve dok, kao iz centrifuge, van ne poispadaju svi koji imaju nešto u glavi i dok ih težina vlastitih umova ne pobaca u Ameriku, Australiju i Kanadu, a u šupljem bubnju ne ostanu samo birokrati, lijenčine i loši đaci. Isfiltrirani poput krvnih zrnaca ili taloga u otopini, spašeni od svih onih koji su im jedini na svijetu mogli pomoći da im jednog dana bude bolje.
Post je objavljen 01.11.2009. u 17:30 sati.