HVATAČ SNOVA

Svi smo mi sanjari. Koračamo cestama naših snova, koje smo dabrali, bilo svjesno ili nesvjesno. Pitanje je-krećemo li se u pravom smjeru? Postoji jedna zanimljiva izreka koja kaže: "Ako ne slijediš svoje snove, netko će te zaposliti da slijediš, njihove." Koliko istine ima u tome? Zapitaš li se, ikada, kamo si krenuo? Osvrneš li se, s vremena na vrijeme, unazad? Čisto, iz znatiželje, da provjeriš, koliki put si prešao do sada? Jesi li sretan? Probudiš li se s osjećajem zadovoljstva, ili je buđenje, samo novi kamen spoticanja-u dnevnom rasporedu? Ako činiš, ono što voliš, nećeš raditi niti jedan dan, svojeg života-kažu tako. Mudri su, znaju što govore. Možda netko drugi vidi bolje i dalje od nas samih. Možda su nama oči prekrivene mrenom nemoći. I samo trebamo nekoga, tko će nas gurnuti, u ponor, istinskog zadovoljstva. Kako pronaći tu iskru u sebi, kada se čini da je svijet odustao od tebe? Kada se čini, da si odustao od sebe, samog. Kako započeti dan, kada se čini da je svako novo buđenje kopija onog jučer? Besciljno ponavljanje, poput tvorničkog mehanizma-vrtiš se u krug. Postoji li izlaz? Koliko je teško ili lako, izaći iz zone, u kojoj je jedina boja sivilo? Kupaš se u oceanima koji se pružaju u bezdan. Ne vidiš im dno. Zamućeno je, odbačenim snovima-za njima si prestao ili zaboravio trčati. Hoćeš li se "utopiti", dok u sebi moliš da mjesto, na kojem se nalaziš, nije toliko duboko, kako se čini? I možda ćeš, baš u trenutku, pokušavajući uhvatiti zadnji dah slobode, pogledati prema površini i sjetiti se, da zapravo znaš plivati. Snovi, nisu stvoreni, da se ruše. U snovima ne kopamo jame, u koje ćemo upasti, vlastitom voljom. U snovima gradiš kule od pijeska, dvorce, satkane od želja. Iluzija je, samo privid, ako znaš otvoriti vrata sadašnjosti. A svi smo mi sanjari- neki više, neki manje. Kome ćeš dopustiti da prekine tu nit?