KAD BI ZIDOVI PRIČALI

Pitam se, kad bi zidovi pričali, koliko toga bi imali za reći. Da li bi tajne njihovih monologa, uznemirile tvoju ravnodušnost i mirnoću? Kad bi zidovi pričali, da li bi pričali o vrisku samoće ili neprekidnom izvoru sreće? Kad bi zidovi pričali, da li bi odabrali bajku, kao utočište svojih priča ili bi njihove riječi bile ogrnute plaštem tragedije? Da li bi sakrili dio o suzama? Da li bi drugačije pričali o strahu, da li bi "zaboravili" udarce i bol ili bi služili sirovoj istini? Kad bi zidovi pričali, koliko bi se njihova priča razlikovala od one koju pokazuješ svijetu? Jer, živjeti u iluziji stvarnosti, novi je trend današnjice. Pokazuješ, ono, što drugi žele vidjeti, ožiljke i masnice ionako skrivaš ispod odjeće. Kad bi zidovi pričali, koliko ružnog bi isplivalo na površinu? Jer, skrivajući sebe u četiri zida, bježimo od realnosti i slike koju ne želimo pokazati svijetu. Kad bi zidovi pričali, koliko bi dana nabrojali u tišini? Dana u kojima pogled besciljno bježi u točku vječnosti, tamo se gubiš i tišina svira najljepše sonete. Kad bi zidovi pričali, bi li svjedočili ljubavi i strasti? Koliko često i koliko iskreno? Koliko duboko bi tajne bile zakopane ovog puta? Kad bi zidovi pričali, nesumnjivo bi kreirali roman života-jedinstvenu zbirku "slučajnih" događaja. Pitam se, kada bi život bio film...Koji žanr bi pričao tvoju priču?