NEKIMA JE TVOJA SREĆA PREVIŠE

Sreća. Krhka emocija koja može sjebati mnogo situacija. Možeš je dijeliti sam sa sobom, ali problem nastaje kada je želiš podijeliti sa svijetom. Drugima si previše. Nema tu posebnog objašnjenja, jednostavno je tako. Tvoj osmijeh budi u njima nemir i više te ne gledaju istim očima. Ne mogu točno odrediti raditi li se o zavisti, ljubomori ili tek o očekivanju drugih da ćeš vječno biti nisko i nikada ne poželjeti doseći visine. I zapravo je tužno kada tvoja sreća u drugima izaziva bol, a jedino što želiš je vidjeti isti taj osmijeh na licima drugih. Voljela bih okusiti onaj iskreni sjaj u očima i radost drugih zbog vlastitog osmijeha. A često radi toga dolazim do zidova, do bespotrebnih pitanja i potpunog nerazumijevanja. Nasmij se, neće boljeti, jer vjeruj mi, jednog dana ću svoj osmijeh pokloniti tebi. Iz istog razloga, jer želim da te život usrećuje. Skloni smo težiti višim ciljevima-ima tih pojedinaca kojima prosječnost nikada nije bila privlačna i u redu je uživati u vlastitim postignućima. Zašto na tom putu često ostaješ sam? U nekom bolesnom ludilu polumrtvog svijeta kao da se moraš uklapati u bezličnu jednakost-jer sve iznad toga je previše. Skrivaš se iza "maske" prosječnosti kako ne bi povrijedio ljude oko sebe. Često taj bolan šamar primiš od onih bliskih, od kojih ne očekuješ. Sve je to život rekli bi, ali je sjeban koncept postojanja u kojem se igraš skrivača kako bi se drugi osjećali dobro. Znači li to da se možeš radovati samo iznutra? Da je jedini hram tvoje sreće onaj komadić unutar tebe koji nitko ne smije vidjeti? Zašto je toliko teško podijeliti osmijeh? Zar ne znaš da ne košta ništa? Od zavisti i ljubomore se ne živi, a svi biramo svoj put. Hoćeš li njime koračati sam, možda će ovisiti o tvojoj osobnoj sreći.

Oznake: sreća