U POTRAZI ZA VILOM

Život je traganje. Svaki dan koračamo naprijed u potrazi za nečime što će nam donijeti osmijeh, mir, slobodu, stabilnost ili bilo koji oblik zadovoljenja naše potrage. Ponekad traje godinama, ponekad je potrebno malo sreće da to nađemo iza ugla, a ponekad to isto niti ne nađemo. Ponekad ni sami ne znamo što tražimo. Najgore je tražiti sebe, najgore je izgubiti sebe, najgore je pasti toliko nisko da više nisi siguran tko si. Ili nije? Možda je to ono što je svima pomalo potrebno. Zamislite da je život jedna konstanta, jedna navika, u kojoj gurate samo naprijed i ne vidite lijevo i desno. Zamislite da je sve što znate o životu utjelovljeno u tu jednu konstantu i to ste VI, zatvoreni od svijeta, bez dublje spoznaje o bilo čemu, pa čak i onim najnižim oblicima zadovoljenja koje prikazujemo kroz emocije. A onda se desi život, odjednom, samo tako, izbaci vas sa putanje toliko nemilosrdno i drsko da se pitate što ste uopće skrivili. Onda vidite, počinju vas zanimati stvari za koje niste znali ni da postoje, osjećate se kao ptica puštena iz kaveza koja nije sigurna je li slobodna ili prevarena. Zaslijepljeni hedonističkom surovošću svijeta padnete na iskušenje, padnete na nešto što uopće niste niti željeli. Desi vam se život, ali u najgorem obliku, život prožet manipulacijom, mržnjom, okrivljavanjem, predbacivanjem, život prožet toliko niskim udarcima da jedino o čemu imaš snage misliti je kako nećeš dočekati sutra. Ne želiš. Nije bitno. Padaš u okove očaja toliko duboko da počinješ osjećati gađenje, gadiš se sebi, drugima, gadi ti se svijet, gadi ti se vlastita žena, gadi ti se čak i vlastito dijete. Mrziš toliko da boli, da reže precizno taman koliko treba da osoba pati. I to traje, mjesecima, godinama...Biraš krive poteze, krive ljude, kriva mjesta ali svaka tvoja odluka je potraga, potraga za njom-tvojom vilom. Dolazi ti u snove, misli, ruši sve ono što si poznavao prije i osjećaš je snažnije nego ikad. I stvori se želja, stvori se promjena, život iz prošlosti nestane kao da nikada nije postojao. Izbrisana sjećanja, u magli, ali nepostojeća. Je li moguće okrenuti stranicu, tako lako, bez razmišljanja? Je li moguće tako jednostavno reći zbogom kao da pozdravljaš kamen? Jest, kada više nije bitno, kada nemaš okove koji te vraćaju i vežu za stare navike. Tada se pustiš, kreneš u potragu i nađeš to toliko blizu da je nemoguće ne plakati. Muško si, ali tko ima pravo reći smiješ li pokazati suze ili ne smiješ? Tko ima pravo oduzeti tvoju ljudskost, sa osjećajima i boli? Jer ako boli onda možeš pokazati suze, zar ne? Uglavnom, nekada treba proći veliku tugu da naiđeš na iskonsku sreću, onu koja ti je dolazila u snove, onu koju si čekao cijeli život, a nisi bio siguran što zapravo čekaš. I bila je tu, spremna da ti pruži sve, spremna da ti pruži sve suprotno čime su te hranili. Bila je spremna dati ti ljubav, sebe, emocije-toliko iskrene da ne znaš da li da im vjeruješ, kao da se pripremala za susret, za tvoj povratak. Danas su dani drugačiji, danas je mjesec svijetlio jače, danas si imao nju u zagrljaju i danas si se osjetio živim. Sutra ćeš planirati budućnost, jer sve je relativno kada ti je dovoljno stalo, kada imaš nju-svoju vilu. Napokon. Zauvijek.