Bilo je to ljeto devedes'devete i bila sam na svojoj tipičnoj ruti Split – Dubrovnik. Rekla sam sebi kako ću se tog ljeta aktivirati po pitanju kulturnih manifestacija te ću istima prisustvovati u što većem broju, kako i doliči budućem intelektualcu. U Splitu sam, u sklopu Splitskog ljeta, pogledala nešto izložbi i predstavu u izvedbi članova jednog poznatog splitskog benda. Jako mi se svidjela te sam zaključila da ću nastaviti sa kulturnim uzdizanjem jer mi ide i jer sigurno izgledam ful pametno dok pohodim sva ta urbano-kulturna mjesta. Ne sjećam se točno koje godine je postalo kul svoj način života opisivati riječju 'urbano', ali znam da sam tog ljeta shvatila da se konačno moram opredijeliti – ili sam urbana ili sam seljo. Shvativši da je vrag odnio šalu, uskočih u svog tadašnjeg crnog ljubimca i pravac Dubrovnik. Dočekali su me I (moj najdraži brat sleš stilist) i J (moj najdraži rođak). Navikli na naše uobičajeno druženje, pitaše me kada idemo na Lopud, hoćemo li do Sarajeva i kada da jave njegovoj mami u Konavlima da dolazimo na žderu. 'Dosta je toga' – uzviknuh oštro i lupih šakom o stol da naglasim svoju odlučnost, 'ne možemo ovako provoditi ljeto za ljetom. Samo jedemo, vozamo se i upoznajemo nova mjesta i ljude – fuj!' 'Šta fali?' – upita J koji je uduvijek imao neopisivu količinu tolerancije prema svim mojim idejama kao takvim.
'Vrijeme je da se posvetimo kulturi. Ljeto nudi bezbroj koncerata, izložbi, predstava i performansa na našoj obali, a mi od svega toga eventualno idemo na koncerte – ako dovoljno kasno počinju. Ne možemo više tako, pa ipak je ovo Dubrovnik, grad poznat po kulturi!' – ojezičih ja svoje angažirane ideje.
'Hoćeš da idemo na Ljetne Igre? Pa išla si na to već, rekla si da je Mia Begović najgora Ifigenija ever.' – upita J tolerantno kako samo on može.
'Igre sucks. Treba nam nešto alternativnije.' – objavih pobjedonosno.
Ne sjećam se tko je od nas dvoje tada predložio ono što će nam zauvijek promijeniti živote – festival alternativne umjetnosti Karantena. Bit će da je to ipak bio J, jer znam da je govorio o tome kako zna idejnog začetnika festivala. Slijedeći dan smo uzeli program, zaokružili stvari koje ćemo pogledati i počeli raditi na što intelektualnijim razgovorima. Promišljali smo o životu, nudili jedno drugome svoje vizije, na svakom koraku potvrđivali svoju unikatnost i kreativnost. Da, bili smo na najboljem putu da postanemo urbani. Stilist je sve pratio sa strane i mudro šutio.
Prva predstava bila je ona ista koju već gledah u Splitu. Kako je zaista bila dobra, to je meni i mojim drugarima dalo krila i još veću uvjerenost da pametno i kvalitetno provodimo ljeto. Iste večeri ispred crkve sv. Vlaha sreli smo Idejnog Začetnika Festivala i sa njim učeno debatirali o svom viđenju predstave i svijetu i umjetnosti uopće. To nam je dalo vjetar u leđa te smo odmah sutradan otišli po karte za slijedeću predstavu, u izvoženju Fractal Falus Teatra iz Splita. Malo nam je bilo čudno što se teta koja prodaje karte J-u otvoreno smijala pri kupovini istih, rekla bih čak da mu se rugala u facu.
J: 'Dajte nam četiri karte za predstavu Olovni vojnici' .
T: ' Hehehehe evo izvolite.'
J: 'A recite, smiješna je predstava?'
T: 'Hehehe, pa ne baš. Recimo da glumci malo OBRAĐUJU publiku.'
J: 'Kako mislite obrađuju?'
T: 'Hehehehe vidit ćete'.Bili smo malo napeti, ali avanturizam je urban pa smo hrabro otišli na predstavu.

Ono što je uslijedilo je samo za nijansu bolje od silovanja, i to čisto zato što nama niti jedan tjelesni otvor nije oskvrnjen, što se ne bi moglo reći za naše umove i psihu kao takvu. Ukratko, marširali smo, nosili pancirke i rance i čizme i kacige, sramotili se po Stradunu, radili sklekove, derali se 'JA VOLIM SVOJU BOL!' kada je to od nas zatraženo, ostali smo bez osobnih karti (jer to u urbanom svijetu dočarava oduzimanje identiteta), derali su se na nas, stavljali nas u kaveze, udarali po tim istim kavezima, gledali neku predstavu koja izgleda kao susret dva autistična luđaka, dok se iznad naših glava vrtila video projekcija ljudskih lubanja.

Prizor par trenutaka nakon što su nam vratili osobne karte i skinuli sa nas vojnu opremu: J, I, J-ov prijatelj i ja sjedimo ispred Sv. Vlaha. Svatko gleda u svom smjeru. Ne govorimo. Mladost oko nas priča, smiju se, vesele, pozivaju jedni druge na plažu, koncert ili tulum – mi sjedimo i šutimo. U jednom času J-ov prijatelj pokušava prekinuti mučnu šutnju i objašnjava nam kako je čak i Senna M bolji od ovoga što smo vidjeli, ali nitko ga ne sluša. Konačno netko predlaže odlazak na čašu stocka ili rakije. Krećemo.
Tu večer naša tužna lica privukla su nekoliko dobrih duša koji su nas tješili kako smo još dobro i prošli, jer Fractal Falusovci su navodno u Zadru bili puno brutalniji. Kao da će mi biti lakše zbog toga. Uzeli smo bocu stocka i otišli na noćno kupanje. Od toga nam je bilo bolje.

Slijedećih dana kulturi smo pristupali sa oprezom, posjetili smo tek pokoju izložbicu i o njima se ponovo upuštali u učene razgovore sa Idejnim Začetnikom, na onim istim skalama kao i par večeri prije. Tada je došao poziv za jedan performans na Lokrumu, od onih tješitelja iz dva prethodnog odlomka. Stigosmo na otočić, do vrha su nas vodili ti isti tješitelji, ovog puta jako našminkani i omotani u neke halje. Urbani kakvi jesmo, tolerantno smo zaključili da je to samo dio performansa i da ne izgledaju kao prosječno ubijeni europski đankiji u indijskoj pokrajini Goa. Performans je uskoro počeo. Glumačka družina (veze nemam kako su se zvali) je odlučila dočarati život prvobitnih zajednica, plus droga, šminka i dreadlocksi. Urlali su, tukli se po glavama, dirali se, pili vodu iz plavog plastičnog lavora, a za kraj nam je jedna od junakinja pružila up close and personal pogled u njeno neobrijano, i poprilično prljavo, međunožje. Ne moram ni reći zšto je prizor puno više pogodio dvojicu mojih krvnih srodnika nego mene. Kao i par večeri prije, uzeli smo bocu stocka i pravac plaža. Do ranih jutarnjih sati.

J. i I. su počeli posustajati. Urbanost im više nije bila tako primamljiva, mogu oni biti i selje, rekoše mi. Nisam to dozvolila. 'Kada smo već u tome, idemo do kraja, Ovo ljeto ćemo se predati konceptualnoj umjetnosti, i ako shvatimo da nas ne gusta, ostatak života ćemo provesti pljujući je i vrijeđajući – ali imat ćemo argumente za to, kontate li?''Treba li ti veći argument od onog debakla u vojničkoj opremi' – reče moj brat mudro, ali pravila sam se da ga ne čujem.

Insomma, tog ljeta vidjeli smo i klanje janjca i izjedanje njegovih iznutrica, čitanje nekih pisama iz 2.svj.rata, Vlastu Delimar smo falabogu izbjegli, nekoliko koncerata, gledali smo nekakve cipele po Stradunu i svašta još nešto.
Svake dvije godine (otprilike) J.i ja se osokolimo i odlučimo dati konceptualnoj umjetnosti još jednu šansu, pa smo tako u tom drugom valu gledali spaljivanje knjige o Splitu stare stotinjak godina, sprejanje iste zlatnim sprejem, klijanje krumpira u nekoj staklenoj posudi, te Začetnika Festivala ko od majke rođenog, omotanog žaruljicama za bor. Ponekad nas sve to baš jako naživcira, ali tada u pomoć uskače knjiga dojmova na kojoj se onda redovito iživljavamo.

Ja sam u međuvremenu odustala, osudivši sebe na vječnu seljačiju.
J. još tu i tamo popusti, ali ja to tumačim njegovim urođenim mazohizmom.
I. još od onog ljeta ne pohodi dotične evente. Da oni ne bi došli k njemu, odselio je od mene.
J-ov prijatelj se posvetio sportu i o nemilim događajima ljeta '99. nikada ne razgovara.

Pozdrav od nekoć urbane

Espadrile

P.S. Komentari na prethodni post su predobri. Jedino što mi udarnički ritam ne dozvoljava da na njih sada odgovorim.Hvala.

Rekao je lijepo Saint-Simon kako „svi ljudi treba da rade“. A udarnički ritam je nezgodan. Kada završim sa građenjem pruge već su 2 ili 3 sata ujutro. Tad mi se priča a nemam s kim. Popričam malo sa životinjom, ali imam osjećaj da me sluša čisto iz pristojnosti. Prepuštena sam sebi i svojim mislima.
Reče mi moj prijatelj nedavno da bi sigurno bio ostao sa njom da je bio par godina stariji. 'Zašto?', upitah ja blesavog izraza lica. 'Pa tada mi je smetalo što ona ne trpi našu birtijicu i naš način zajebancije, a sada kada sam par godina stariji to mi više ne bi smetalo. Naravno da joj smeta onakva birtija i što ako ne kuži naše fore.' – reče on pomirljivo i demokratski. 'Jesi ti poludio?' – upitah ga nimalo demokratski. 'Ti bi stvarno mogao provesti život sa nekim tko se ne smije tvojim šalama ili ne voli tvoje prijatelje?'
Nemam pojma kako je završio taj razgovor, ne sjećam se. Ali znam da mi nije baš sve najjasnije, a čemu blog služi nego tome da umorim sebe i druge svojim lamentiranjem?

Moji prijatelji vole sve što vole mladi. Žene, muziku, jelo i piće. I sport. Vole cure, ali ne vole cure koje piju – da malo, ali ne previše. Logično. E sad, oni kad piju, piju. I svi žele imati curu, ofkors. Cura koja ne pije, ili barem ne pije puno, najvjerojatnije neće blagonaklono gledati na dečka koji pije, i to puno. Dakle, nešto u tom planu ne valja. Nadalje, cure koje odvoje dečka od društva (pa i pića, jel'te) smatraju se aždajama, a on biva proglašen papučarom, nakon nekoliko pića i pizdom, budalom i pederom. Kao da postoji neko nepisano pravilo da mora doći Ona koja ga miče od Njih, on gunđa ali mu je ekšli baš drago da je ona došla jer mu je draga, a i lijepo je stisnuti se uz njenu guzu navečer i utonuti u san.

Glupo je biti aždaja i nekome određivati sa kime će se družiti. Glupo je i pokušavati biti 'dio ekipe'. Ni ja ne volim cure koje puno piju. Nije kul. Da sutra počnem piti 'muški' čak bi mi se prijatelji pobunili puno prije prijateljica. 'Nemoj toliko psovati', reče mi nedavno D, 'nisi ti takva. Sve i da si ne znam kako ljuta, ne stoji ti psovanje. To nisi ti.' Istina, ja zaista ne volim kad se puno psuje. A moji prijatelji očito jako paze na to da ostanem čedno čedo. S druge strane, nisu mi nešto drage ni djevojke koje su ukočene i krajnje neduhovite, općenito mi nije jasno zašto se obično od muškaraca očekuje da budu zabavljači a mi hihotačice.

*mala dramatska pauza prije Espadrilinog epohalnog otkrića*

Čini se da svi skupa jednostavno nepodnošljivo puno glumatamo. Pljujemo romantiku, muškarci su nam svinje (svi), žene se samo žele udati i sa godinama su sve više i više očajne (sve), jako smo pametni kada su tuđe veze u pitanju a strašno principijelni i puni 'ne bi ja nikad' i 'da meni to onaj moj samo pokuša napravit ja bi to i to' principa iako smo duboko svjesni da i sami imamo minusa u biografiji i da su i sa nama ponekad obrisali pod. Ne vidim se u ulozi djeve bajne koja spašava posrnulog junaka iz pakla droge, alkohola i bluda koji nakon povijesnog susretanja mene ili me praktički pronalazi Isusa i uplovljava sa mnom u tipičnu zajednicu koja se svodi na besciljno subotnje tumaranje shopping centrima (gdje ja očarano satima gledam u kozmetiku a on me iz minute u minutu sve više mrzi), druženje sa nama sličnim parovima i poslovično loš seks. Naravno, upravo zato što ih tako dosljedno i uporno pljujem velike su šanse da i sama baš tako završim. Nema veze, tada će me ionako naveliko prati meni tako drag denial.
Ako romantika sucks, zašto se svi tako rastapamo kada se zaljubimo? Zašto se ježimo pri samoj pomisli na njegov/njen poljubac? Zašto izgovaramo sve one lijepe, iako klišeizirane rečenice? Koja budala je odlučila raditi išju iz riječi 'volim te'? Koji idiot je pomislio da je pederski biti iskren i da treba igrati igrice jer cure vole zločeste dečke? Koja kretenuša se ekšli pali na zločeste dečke? Kada je postalo nelegitimno maštati o odlasku na ACDC koncert sa osobom koju voliš? Kada je postalo metroseksualno otići sa svojom boljom polovicom na rock blues koncert i maznuti travaricu? Otkad je, sa druge strane, cura emancipirana ako cucla pivo iz flaše, i to petnaesto po redu? Koji kretenski magazin je uvjerio dečke da su misteriozni, ergo interesantniji ako ženu ignoriraju? Čemu svo to glumatanje kada je tako normalno da svatko od nas želi nekoga uz sebe, ako ništa drugo nekoga bolje cirkulacije da nam grije ručice i nožice na ovim minus temperaturama? I kome uopće glumimo? Zašto? Čemu? Dokad? Zar da neki budući gdin Espadrilac ostane uskraćen za sve ono što Espadrilu čini Espadrilom? Da se uopće počnem zavaravati kako se ne kuži da sam romantik? Da se pomirim sa time da ne postoji osoba kojoj ću napokon moći ispričati kako se ježim kad čujem Tu pjesmu? Da se pripremim na to da mi prijatelji uskoro više neće biti prijatelji? Da ih počnem odvikavati od toga da mi dolaze kući na čašicu razgovora ili slušanje ploča? Da bacim svoje Alan Fordove u smeće? Da počnem obilaziti šoping centre, čisto pripreme radi?

Ako je Tito mogao reći 'NE' Staljinu, mogu valjda i ja takvoj budućnosti.

Pozdrav od romantika-udarnika

Espadrile

Moj prijatelj V. se našao pomalo uvrijeđen pročitavši kako sam sve naše šale u birtiji proglasila lošima. 'Oštra si', reče mi on glumeći povrijeđenost,'šale su bile izvrsne, a na nekima se radilo i godinama, molit ću lijepo'. Da mu se iskupim, a i uzmem predah od svog udarničkog ritma, uputismo se jučer u Bjelovar. Prvotni plan je bila Nagykanizsa, jedno od omiljenih mjesata mojih prijatelja, ali to sam odlučno odbila jer bi mi oduzelo previše vremena. Stoga predložih Bjelovar, grad Đurđe Adlešić, brace i seke Tribuson i Bogdana Diklića. A da, i Filipa Gašpara. Nisam nikad bila u Bjelovaru, a nije ni V, pa je Mađarska brzo zaboravljena. Uputismo se nakon svakodnevnih obaveza, opremljeni tek dobrim raspoloženjem, hitovima Pušenja, Paula Anke i Sedmorice Mladih. Nakon intelektualno stimulativnih razgovora o crvenoj niti, sustavu obrazovanja u socijalizmu, Neletu Karajliću i rasprave o tome da li bih trebala postati starleta, stigosmo u Bjelovar, grad pored Klokočevca. Točnije, Klokočevac dođe nešto kao suburbia Bjelovaru. V, koji je na godišnjem pa ima vremena za gluparije, me prethodno obrazovao i upoznao sa par interesantnih informacija o Bjelovaru: treći je kontinentalni grad po uređenosti, jedan od najmlađih u Hrvatskoj, građen planski te mu centar i pripadajuće ulice formiraju savršeni pravokutnik.
Istina je, Bjelovar je zaista simpatičan gradić, sa iznimno civiliziranim vozačima, vrlo lijepim zgradama i popriličnim brojem parkova, koje bi svakako trebalo doći ponovo vidjeti u proljeće. Ono što će random izletnika svakako zanimati je ogroman broj fast foodova i sandwich barova po samom centru, kao i tri velegradski sređena kafića od kojih se dva vrlo ambiciozno zovu 'glamour cafe' i 'buddha bar'. Ostali kafići su standardno dražesno ružni, pojačani mesingom i barem jednim tipom mračnog pogleda sa lošom kožnom jaknom. U koji smo mi išli? Niti jedan. Šetali smo puna dva sata i razgledavali centar, zatim tržnicu (jer V čvrsto vjeruje da se duša grada ogleda u njegovoj tržnici, pa mi je čak povlačio paralele sa bečkom i budimpeštanskom), zatim opet centar i širi centar u potrazi za nekim autentičnim restorančićem. Naišli smo na restoran morskih specijaliteta, zatim na nešto što bih ja nazvala rupom a V krčmom, naziva 'Zagorje', na samoj tržnici, koji je kao specijalitet dana nudio pohanog oslića.
'V, unutra nema nikoga, ulje na kojem peku tog oslića je sigurno staro par dana, a pohani oslić je sam po sebi dno dna u svijetu morske hrane – za koliko para bi ga pojeo?'
'Džabe' – reče on bez grča na licu.
'Mogu li te podsjetiti da ti vodiš uglednu firmu i da bi bilo sasvim u redu i legitimno da budeš snob?'
'Nema veze. Znam da bi se vjerojatno zatrovao ili barem proveo par sati na wc-u, ali bila bi fora pojesti tog oslića u ovom lokalu.'
Meni to ne bi bila fora, pa produžismo dalje. I našli smo ga, konačno.Jako dobar restoran u kojem sam jela kako nisam godinama. Odlična hrana, odličan konobar. Cijene popularne, jer kad živite u Bandićgradu cijene u bilo kojem drugom gradu su vam iznimno popularne. Pročešljali smo još jednom sve standardne teme, od mjesta na kojima smo dobro jeli do bivših veza i kraćeg osvrta na njegov nadolazeći tulum sa starletama i di džejem. Popili smo kavu i krenusmo nazad.
Jedan posjet gradu nije dovoljan. Nije bio ni za Osijek, neće biti ni za Bjelovar. Prije svega, nismo probali kolače u kultnoj slastičarni niti je V našao ženu svog života, iako je odlučio da će dotična biti upravo iz Bjelovara. Jebiga, rekao bi jedan poznati osječki lingvist. Vratit ćemo se na proljeće. Sad su na redu Daruvar, Đurđevac, Požega i Čepin.

Hreno, nadam se da je bilo dovoljno za ubit vrijeme od marende.

Skalichu, samo ozdravi mi ti.

Pozdrav od provinciji sklone

Espadrile

U Dalmaciji, kada vas netko pita kako ste, jedan od uobičajenih odgovora je 'pomalo'. Sigurna sam da će to ići na ruku mnogim površnim poznavateljima dotične regije koji olako sve Dalmatince proglašavaju lijenima, ali to je već tema za neki drugi post.
Ja jako volim taj odgovor 'pomalo'. Iako u životu pomalo radim samo stvari koje me u pravilu ne zanimaju, dok u ove ostale srljam, primjećujem da konačno sazrijevam, mijenjam se i skidam bradu i brkove i pokušavam naći neki lik suvremen. Napokon počinjem stvari koje su mi drage raditi pomalo, a za ove koje ne ljubim ali ih obaviti moram biram 'radnik udarnik' metodu. I paše mi. Bolje sam volje. Odljućujem se (istina je, Hreno, tu me reži ako nije).

Ne mogu ozdraviti ako sam ljuta. A ne mogu biti sretna ako ne mogu ozdraviti. Dakle, nezdravost me ne smije činiti ljutom. Moram raditi ono što će me činiti sretnom. Ovih dana to je rad, rad i samo rad, nakon kojeg dolazi sve ono u čemu volim uživati – pomalo.

Espadrila se danas super osjeća (i ne gnuša se Zapada)

Lijepo li je imati svoj kafić. Ne u vlasništvu, to mi se uvijek činilo prevelikom sekirancijom, već svoj kafić u smislu onog Čirza, ver evribadi nouz jour neeejm…
Kada malo uključim mozak vidim da sam od srednjoškolskih dana uvijek imala svoj kafić. Mjesto di sam se osjećala k'o doma, a nekad i ljepše. One prave i simpatične birtije sa dobrom mjuzom/zikom/vokalnoinstrumentalnim sastavom zamijenio je najobičniji kafić. Nije da više ne idem u birtijice, ali niti jednu ne mogu svojom zvati.
Kod cijelog birtija/kafić fenomena bitno je nekoliko stvari, a jedna od najbitnijih jest da se ista sviđa i vašim prijateljima. Što će mi kafić ako nitko od meni najmilijih ne želi u njega ni prismrdit (doduše, razmišljajući malo o ukusu svojih prijatelja, pitam se postoji li takvo mjesto). Također je bitno i da dotični lokal nije u Lijevim Štefankama - uvijek treba uzeti u obzir pitanje povratka kući u sitne sate. Birtija ili kafić? Granica je ionako vrlo maglovita, tko točno može reći gdje završava kafić a počinje birtija? Slijedeći bitan faktor je svakako cilj/pobuda/razlog bivstvovanja baš u tom objektu. Birtija se ne bira zbog toga što vam je npr. konobar slađušan ili zato što tamo zalazi Daniel Delale. Curice koje dane provode za šankom strpljivo čekajući da im onaj koji upravo pere čaše udijeli cjelov su mi oduvijek bile prestrašan prizor. Nije birtija/fićka mjesto gdje treba tražit romantiku. To je mjesto koje za vas jednostavno ima se ono nešto ž n se kva, mikrokozmos koji dijelite sa nekoliko odabranih i nekoliko random jedinki.
Na samom početku moje studentske karijere vrlo IN nam je bila the ultimate birtija. Imala je svoje lokalne cugere, veliki hrvatski grb sa okvirom od mesinga i škrtog i pokvarenog gazdu. I dva moja poznanika za konobare, što je uz atraktivnu lokaciju bio dovoljan razlog da se tamo ulogorimo. Kakva su to vremena bila! Nije bilo planiranih odlazaka, jednostavno bi se dogodio narod. Do kasnih noćnih sati, kada bi nas konobari rastjerali pustivši nam techno. Stradalo je nekoliko fakultetskih karijera, sijaset ljubavnih veza, pokoji kontejner, stvoren je i jedan kronični alkoholičar, ali stvorena su i prijateljstva. I dugovi. I ljetovanja za pamćenje. Bilo je i šala. Loših, ali ipak šala, molim lijepo. Bezbroj internih fora i fazona koje nas do današnjih dana uveseljavaju. Birtiju smo obožavali, a naši dečki/cure su je gotovo u pravilu zdušno mrzili. Možda u tom grmu leži zec iliti razlog zašto je većina nas još uvijek solo, no i tome će sada doći kraj jer jedan od pripadnika originalne birtijaške postave slavi uskoro rođendan (na vrlo fensi mjestu) i sprema tulum za 100-tinjak ljudi na kojem obećava hranu, piće, bend i starlete.
Moja birtija odavno nije moja, sad imam tek kafić. Sa jako dobrom kavom, zahvalnom lokacijom i simpatičnom konobaricom, ali po šarmu niti blizu onoj rupetini iz mojih ranih dvadesetih. Ali sa ljudima iz rupetine se i dan danas družim (osim ona dva cugera i škrtog gazde, sa njima se ne družim) i to je najbitnije, a rupetinu tek s vremena na vrijeme zamijeni moj stan.

U iščekivanju novog omiljenog mi lokala sa vanserijskim interijerom

pozdrav od jetseterice

Espadrile

Bilo je to prije koju godinu, zima. Moja najdraža bodulica slavila je rođendan. Živila je tad u kući na kraju grada, tamo di se narodnjaci već slušaju bez srama i sasvim legitimno.
Na rođendan je došlo dosta ljudi, poznavala sam tek nekolicinu. Kako čovjek voli igrati na sigurno a i biti dijelom čopora, tako sam brzo našla poznata lica i uplovila sa njima u ugodan small talk. Nakon nekoliko minuta ugledala sam jedno poznato i skoro već zaboravljeno lice. Bio je to Z, dečko kojeg sam površno poznavala zahvaljujući zajedničkim prijateljima. Baj d vej, Z je peder. Gay. Homoseksualac. Kako vam drago. Ne onaj gej koji se ljigavo deklarira biseksualcem, već gej od glave do pete. Njegov govor, izgled, glas, sve u vezi njega bili su as gay as it gets. Sa njegovim pederlukom nisam, kao uostalom ni većina žena, imala nikakav problem. Nismo nikada ostvarili neki dublji kontakt iz drugih razloga. Bilo kako bilo, ti razlozi su do te večeri već bili prošlost. A imati gay prijatelja postalo je vrlo, vrlo kul.
Z i ja smo se našli oči u oči negdje kod švedskog stola, a znamo da se najljepša prijateljstva sklapaju uz hranu. Usta punih sendviča i francuske, pričali smo jedno drugome kako živimo i što radimo, koga volimo i koje sličice skupljamo. Bili smo puni riječi utjehe za životne promašaje onog drugog, kako to samo mogu biti ljudi dok ih još ne obuzme vječna ljutnja.
Kada smo potamanili sve što je bilo jestivo bacili smo se na alkohol, a znamo da se najiskrenija prijateljstva sklapaju uz alkohol. Pričao mi je o svojim bojfrendima. I ja njemu o svojim. Urlali smo skupa na neke nama secijalno drage pjesme. Učio me kako da plešem na 'Starlight' i objašnjavao mi iz koliko ga je životnih govana ta pjesma izvukla. "Bitno je samo da to 'starlight' urlaš što te grlo nosi i odmah ćeš se osjećati bolje. Naravno da i taj stock što držiš u ruci pomaže", govorio mi je mentorski. Bio je u pravu. Imala sam kez od uha do uha, što od pogleda na njegov ples, što od svog urlanja na refren pjesme, što od alkohola kao takvog. Plesali smo neumorno.
"Znaš, išla si mi na živce."
"Znam."
"Znam da znaš. Mislio sam da si hladnokrvna bitch a sad se tu sa tobom zajebavam kao da se znamo cijeli život. Jebiga, kriv je XY.On je kreten pa ni o tebi nisam imao puno bolje mišljenje."
"Istina, XY jest kreten."

Nazdravili smo svom novom prijateljstvu. On je bio oduševljen činjenicom da mu je sa mnom lijepo i da ima prijevoz do grada,a ja sam bila oduševljena činjenicom da konačno imam gay frenda (što je stvarno kul) i da me taj čovjek čini nevjerojatno veselom.
Pravio mi je društvo na balkonu gdje smo se, sa jedina dva negej baletana u Hrvata, skrivali od opće thompsonizacije plesnog podija. Pazio je da mi čaša ne bude prazna. Smijao se sa mnom u wc-u mojoj puknutoj jedinici (nije preživila slučajni udar čaše). Uspjevalo mu je naći hranu koju mogu konzumirati usprkos svojoj novonastaloj krezubosti. Bacio je CD Mate Bulića iza kuhinjskih ormarića, jer je znao da ga ne podnosim.
Dok sam ga vozila prema zagrebačkom gay okupljalištu, pričao mi je o svom ljubavnom životu. U usporedbi sa njim, moji problemi bili su mizerni. Izljubili smo se na rastanku i otišli svatko svojim putem, bez velikih obećanja za budućnost. Bilo je dovoljno to što smo znali da smo si odsad super.

Ovih dana je godišnjica Z-ove smrti. Ubio ga ekstazi, već od nekoliko njih. Jučer sam u kafiću čula pjesmu 'Starlight' i vratio mi se onaj isti kez sa rođendana. Z, nadam se da negdje gore naganjaš zgodne frajere po vječnim lovištima.Voli te tvoja hladnokrvna bitch.

Pozdrav od nasmijane

Espadrile

"Ja sam jedan od velikih umova.
Ponekad mi treba i cijeli tjedan da nešto naumim.“
Mark Twain

Rekla sam sebi da nema novogodišnjih odluka. Nema ni debilnog crvenog donjeg rublja. Nema ni alkohola pod muss. Nema ničega što mi se ne da ili ne želim, ničega poduzetog nekom drugom za ljubav, ničega što bi mi ponovo donijelo onu nepodnošljivu bol u želucu i Gastale. Kaže mi V. da neki ljudi idu na tzv. rušenje ličnosti, koja je valjda dotrajala i istrošena, pa je treba zamijeniti novom, ljepšom i uspješnijom. Pretpostavljam da se opet radi o reikijima i sličnim urbanim stremljenjima. (prva otrovna misao) Volim misliti da je moja ličnost ipak nesrušljiva, ne mislim nego znam da mi ne treba po njoj čeprkati jer sigurno bi se našlo i kojekakvog smeća – što je uostalom jedan od razloga zašto nikada nisam ozbiljnije pokušala protumačiti svoje snove.

Donošenje novogodišnjih odluka koje bi trebale izmijeniti mene ili me nabolje i pretvoriti me u nekakvu renesansnu čovjekicu sa masom talenata, znanjem i nadasve ljepotom jednostavno nema smisla. Jasno je kao dan poslije bure (poslije, Hija) da neću promijeniti ništa. Ništa se kod mene nikada nije promijenilo preko noći. Kveljovske maksime o jakom željenju i odlučivanju kod mene nikada nisu palile, očito funkcioniram potpuno drukčije i nikako da mi se dogodi prosvijetljenje putem jednog Cosma ili Veronike koja je odlučila umrijeti. (druga otrovna)

Nije da nemam želju za promjenama. Jednostavno za neke (barem zasad) nisam sposobna a što se onih drugih tiče – ne da mi se. A to je prokleta boljka. Uvid u sva bespuća svoje lijenosti stekla sam tek na drugoj godini faksa, na jednom od najzajebanijih ispita uopće, koji sam spremila vrlo brzo i vrlo bezbolno (što će reći sa vrlo malo potrošenih sati nad knjigom) – jer mi je bio zanimljiv predmet. Međutim, ispit se sastojao od pismenog i usmenog dijela, a meni se u 8 ujutro nad praznim papirom gdje sam u slijedećih 90 minuta trebala zabilježiti svoje viđenje osam pravnih problema dogodilo da mi se – ne da. Poznavati potpuno materiju na poprilično teškom ispitu, a biti lijen pisati – TO je lijenost. Prisilila sam se, ne zbog sebe, već zbog roditelja i činjenice da mi se ne dolazi ponovno u 8 ujutro. Napisala sam najbolji pismeni. I jedva se natjerala da koliko toliko ponovim za usmeni. Koji sam prošla. I umjesto da se po Hrvatskoj i šire kurčim svojim uspjehom, do danas nisam nikome rekla koliko malo vremena mi je trebalo za polaganje tog ispita – jer me sramota. Jer to znači da mogu. A vučem se k'o puž. Za razliku od nekih koji su fakultet prošli brzinom munje i danas vrlo suvereno i argumentirano mogu debatirati o kvaliteti pojedinih paćotica. (treća otrovna)

Ne volim ljude koji pretpostavljaju a ne provjeravaju. Ne volim naizgled ozbiljne razgovore koji se vode argumentacijom dostojnom vrtića. (četvrta otrovna) Tako me početkom mojih dvadesetih ulovila bolest čitanja SVIH novina, čestog i dugog surfanja internetom u potrazi za kojekakvim informacijama, te gotovo opsesivnog traženja grešaka i pokušaja čitanja između redaka, sve popraćeno čestim putovanjima gdje god se moglo i nije moglo. Rezultat – hrpetina novinskih članaka nagomilana u sanduku ispod mog kreveta koja čeka da je sortiram barem po nekim osnovnim temama, jer tu ima i politike i sporta i koncerata i putopisnih članaka i intervjua i svega i svačega što je meni tih godina zaokupljalo pažnju. Sve to mi je vjerojatno obogatilo opću kulturu, ali sasvim sigurno nije pridonijelo mom studiranju. Pa ni popularnosti među ljudima, ako ćemo iskreno. Veća količina informacija dovodi do češćeg neslaganja sa okolinom, pa će pametan čovjek pokušati ponešto i prešutjeti. Pokušala sam se praviti pametnom, ali mi je to prešućivanje samo donijelo opasno razoren želudac. Rezultat – niti sam više zdrava niti pametna.

Nije da se ne mičem sa mjesta. Danas više nisam lijena pisati testove. Znam i prešutjeti, sa godinama sve više, čini mi se. Gledala sam se okružiti ljudima koji će se prije nasmijati nego ljutiti. Sve više toga me nasmijava, sve manje žesti. Sama sebi sam sve češće predmet sprdačine – jer ipak je najbitnije da se smijem, pogotovo sebi. Sarkazma uvijek ima, iako puno više u ovom pisanju nego u stvarnom životu (ipak je ovo svojevrstan ventilčić).

Upravljati svojim vremenom i dalje ne znam. Ne znam hoću li to ikada znati. Meni treba pomoć, u vidu neke osobe. Ta osoba će mi sortirati te silne novinske članke, izbaciti iz stana hrpu gluposti, posložiti mi sve knjige na police, raskrčiti bratovu sobu tako da mi gosti više ne spavaju u dnevnom boravku, odgovarati umjesto mene na poruke jer se na tuđem mobu ne snalazim i šaljem okolo poruke koje bi se samo sa puno mašte mogle nazvati smislenima, složiti mi raspored tako da uspijem provesti dovoljno vremena sa Z. koji mi je stigao iz Sarajeva, vidjeti S. koji slavi rođendan i kojeg znam cijeli svoj život (a takve ljude se nikako ne smije izgubiti), počastiti svoje kolege pršutom, organizirati dolazak D-a u Zagreb tako da me jedan od najboljih prijatelja ne mora više čitati na blogu nego da me (više od jedanput godišnje) vidi i uživo. D, dobila sam poruku i vjeruj mi, ulovila me muka. Doći ćeš mi uskoro - da odemo u Route i smijemo se Pišti. (još jedna otrovna?)

Imam sasvim pristojan krug prijatelja. I prijateljica. Volim ih, jako. Razočaravali su oni mene i ja njih, ali nitko nikome nije povalio dečka/curu, nitko nikoga okrao, nitko nikoga silovao niti gađao jogurtom, dakle – dobri smo. Zahvaljujući odrastanju sa pretežito dečkima, baratam cijelim vagonom nepotrebnih do degutantnih informacija kojima su me, već potpuno zaboravivši da sam među njima (što govori ponešto i o mom izgledu), počastili. Iako smo prošli i ona vrlo tipična zaljubljivanja, pa i svađe i ljubomore i kojekakve sapuničaste gluposti, rekla bih da su me ipak poprilično odredili, za cijeli život. Zahvaljujući njima znam kako izgledaju muške priče o random curama i o curama koje se respektira. Zahvaljujući njima ostala sam pošteđena puno kretena u svom životu (ne svih). Zahvaljujući njima saznala sam da se žene i muškarce nikada ne gleda istim očima – bolno, ali potrebno iskustvo. Kada su oni sarkastični, to je humor. Kada sam ja sarkastična, to je ogorčenost i frustriranost. Zahvaljujući nekima od njih dugo sam bila vječno ljuta – i vjerojatno sam još uvijek, djelomično. Jer sam vidjela i sve gadosti koje rade, a tako dobro glume da ih ne rade.

I prijateljice imam, na što sam posebno ponosna. Jer imati pravi i istinski prijateljski odnos sa ženom je uistinu uspjeh – ona vam neće prijeći preko nekih stvari samo zato jer imate dobre sise (otrovna, da). Ali ona će vam i dotrčati usred noći kad vam je teško, sasvim sigurno bez skrivenih primisli i želja (iako V. u trenucima bijesa tvrdi da smo najobičnije glupe isfrustrirane lezbače). Jedino što zaista želim jest da mi se ta ženska prijateljstva nikada ne pretvore u 'lapačasta, kao što bi bilo porazno da su moji muški prijatelji tu samo kao potvrda mog wannabe femme fatale imidža. I to me ljutilo dugo; koliko ih je otpalo kada su našli cure/žene, ali ljutnju polako zamjenjuje zadovoljstvo što poznajem one sa čijim sam ženama danas u jako dobrim odnosima. Which is only fair, jer nikad ne ljubakah sa prijateljima.

Da li bih pri kraju ovog refleksivnog posta mogla zaključiti da sam vječno ljuta, kako mi Hure davno reče? Jesam. Jer još uvijek nisam tamo gdje bih htjela biti. A uvijek smo nadr..... zbog sebe a ne zbog drugih. Kada budem bliža onoj Espadrili koja još uvijek čuči negdje u meni čovječuljci će me više zabavljati, a manje ljutiti. Proći ću i pljunuti, kako reče H. Mogu se samo nadati da će ova godina odnijeti vječno ljutilo i bol u želucu, a donijeti mi zrelost i nastavak borbe sa lijenošću. Kad kažem zrelost ne mislim na 'bore, nestanite!' kremice, nego ful kul izraz lica tako da izgledam pametno kad nešto pričam i - diplomu. Za početak bi mi također bilo pametno da prestanem slušati „When the body speaks“ jer me ta pjesma fino skrši svaki put. Slušat ću veselo. Raja traži veselo. Ko će slušat tuđu muku.

Pozdrav od samopropitujuće

Espadrile

„Vidio sam sporije ljude od sebe...i još sporije, čak i ravnodušnije, i bezvoljnije i ljenije od sebe, ali svi su već umrli“
Mark Twain




p.s. obratiti pažnju na previranja na jedinoj pravoj naslovnici svih hrvata. lajv striming svakog radnog dana, osim kad nam se ne da.

U jednom tipičnom zagrebačkom kvartovskom kafiću, nimalo različitom od nekog drugog zagrebačkog kvartovskog kafića, okupilo se poveće društvance od cca dvoje ljudi. Bješe tu Beštija, rumena jabuka za kojom su uzdisali prodavači voća na splitskom pazaru, i Espadrila, najlipši čovik koji je ikada prošao utrinskom ribarnicom.
Ispijajući treću kavu, odsutno su zurile u snijeg koji je vani padao i povremeno škicale par za obližnjim stolom.

B: Jebate oće li prestat plazit po njemu?!
E: Aj ne seri, ko da ti nikad nisi plazila po nekome.
B: Jel se računa plaženje u kinu, dok se svjetla još nisu ugasila?
E: Kako da ne! Koliko mene pamćenje služi, plazila sam zadnji put još u srednjoškolskim danima, što je poprilično luzerski.
B: Ih! Tako ti i treba kad se praviš hard to get, a meni je još u svježem sjećanju pipkanje međunožja pod stolom u restoranu – njegovog, jel'te...

E: ?! A svašta ja o tebi ne znam! (reče Espadrila zdvojno, ali znatiželjno)
B: Ni ne slutiš! Da sad pobrojimo sve moje i sve tvoje trofeje, ja bih bila apsolutna pobjednica!
E: Jesi sigurna? A jel znaš ti za onu staru "tiha voda brege dere"?
B: (narogušeno, shvativši kako ne zna tu zagorsku frazu) Ma nemaš šanse! Evo, reci mi koliko ti je njih pisalo pisma! Ali, pazi, PISMA, ne mailove!
E: Ah, pa mnogi! Ipak sam ja kraljica long distansa!

B: A meni su pisali pjesme, jesu li i tebi?
E: (naježivši se reminiscentno) Je jedan – bolje da nije. Još mi je i recitirao! Aha!
B: Eh, ja sam imala recitaciju uz gitaru, može li ljigavije od toga? A jesu ti crtali?
E: Nisu.
B: Aha! Meni je moj wannabe umjetnik svojedobno slao ručno izrađene kartoline iz pripizdine u JNA!
E: Kako misliš ručno izrađene?
B: Pa.....bio je bolestan, pa da mi dočara svoju bolest i viruse koji su ga napali, nacrtao mi je viruse i bakterije u napadu, na A5 formatu i zalijepio marku te mi ih poslao iz jugoslavenske pripizdine!
E: (pomalo skeptično, ali u prijateljskom tonu) Aj nek ti bude, ali dobijaš bod samo zato jer ja nisam hodala sa umjetnicima.....nego reci mi koji ti je najgori poklon koji si dobila?

B: Definitivno jastuk u obliku srca sa raširenim rukicama na kojem piše "Volim te ovoliko".
E: Glupost. Ja imam šampiona – PEHAR! Pehar za najbolju djevojku! Znaš, Beštijo, potrebna je psihička snaga da mu ga ne zafitiljiš u glavu.

B: Ajde, bod za tebe. A kako stojiš sa nacionalnim manjinama?
E: (Suzdržavajući se da ne progovori na jednom od regionalnih dijalekata) Neloše. Nitko mi neće moći prigovoriti da sam nacionalist, pobrinula sam se za to. A ti?
B: Mene je bario Šiptar pekar. Zaljubio se u mene i mjesecima mi slao mliječna peciva na poklon. Majke mi! Jedan Cigo me htio otkupit od roditelja. A i sanjala sam da pušim Hamdiji. Ni ja nisam loša... (kruljećeg želuca blagoteleći stade zuriti u pekarnicu preko puta običnog zagrebačkog kvartovskog kafića)

E: Ok, tvoja nacionalna manjina je bolja od moje, bod za tebe. A jesi imala kojeg koji ne zna hrvatski najbolje?
B: Pa osim ovog Šiptara koji je zapinjao sa hrvatskim bio je i jedan ići-mići-brodići, a ti? (reče ona pokvareno se smješeći)
E: Bodul, višegodišnja veza. Trebali su mi mjeseci da uopće skužim o čemu čovjek govori. Doduše, mog bodula su od kopna dijelila još dva otoka, ali Istrijani koji su već praktički u EU....neshvatljivo... Zato bod tebi.

B: I ne samo bod, Špagerice draga. Imam kategoriju u kojoj ću te pokopat. Jesi imala muškarce sa, da se tako izrazim, propuhom u glavi?

E: (S vrlo kratkotrajnim upitnikom ponad glave) Imala sam dvojicu za koje bih se usudila reći da im nisu sve daske na broju. Za jednog bi otišla korak dalje i rekla da je psycho.
B: Baš medicinski potvrđeno?
E: Ne. Dijagnoza je moja, subjektivna.
B: Hehehehe.....Ajde pariraj mi: jedan šiza i jedan živčani slomić. Aj, aj, ako si faca!

E: Nemam riječi, d pua za tebe. A jel imaš kojeg iz novina? Ja recimo imam jednog iz Večernjeg u kolekciji.
B: A ja iz Sportskih, hehehe....a znaš da su to pravi muškarci.
E: A ja iz Cosma.....a znaš da su to pravi pederi.
B: Dva boda tebi!

E: A reci Beštijo, koja ti je profesija najviše zastupljena?
B: A džabalebaroši, boga ti! A što ti misliš, u kojoj profesiji se kriju najmasculin trofeji?
E: Pa na faksu sigurno ne, da imaju uspjeha kod žena ne bi bili po cijele dane među knjigama. Sportaši također ne – vjeruj mi, znam. Rekla bih, vođena svojim iskustvom, da se dragulji kriju u privatnom sektoru.

B: Definitivno je privatno poduzetništvo ono što najbolje klizi....

(Sasvim neprimjetno, atmosfera u kvartovskom bircu lagano se utišala, konobar je za oktavu nize razgovarao s gostima, a najnoviji CD Magazina bio je zamjetno stišan)

E: Di klizi?
B: E draga moja, pod hitno trebaš bacit nešto pod zub pa'š znat di klizi....A ti si, ka ono, hard to get?
E: Ne znam. Mislim da nisam. Samo volim cijeli taj folklor, znaš. Zavođenje, šetnjice, pričice, kad je nešto u zraku a ništa se još ne događa....neizvjesnost koja zapravo nije neizvjesnost, sviđanje i privlačnost koji se pokazuju malo pomalo, slučajni dodiri, letimični pogledi, trčkaranje po proplancima poput srne i srndaća, a sve u slow motionu..... (zamagljenim pogledom vizualizira proplanak i vrlo markantnog srndaća kao takvog)
B: Jebali te srna i srndać po proplanku da te jebali!!!Nemam ja toliko vremena! Meni je samo bitno da se podaperu! A kad smo već kod toga, kako stojiš sa dlakama?

E: Moram priznati da nisam studiozno dosad pristupala tom problemu, ergo nije bilo čimpanzi. A ti?
B: (bljuv, bljuv i još jednom bljuv) Najodvratnije i višekratno proživljene dlake su one na leđima i na guzici. Od tuda i potječe moja borba protiv muških dlaka....al ono baš DLAKA. Fuj! Mogu li i nadodati da volim kada briju jaja?
E: Ne možeš! Znaš da sam ja čedno čedo!

B: A jesi ukrala kojeg prijateljici?
E: Nisam. Strah me i pitati....
B: Onda ni nemoj. Btw, jesam. Jednog ali vrijednog, hvala na pitanju. Da ne ispadne da samo iznosimo šporkicu, moram napomenuti da je taj bio zaista divan. Nema mu se šta zamjeriti.
E: Imam i ja pokojeg takvog, ne mogu reći da nije bilo uistinu fascinantnih primjeraka muškog roda. Samo fascinantni ne donose bodove, ni komentare, a bogami ni kul listu, pa ajmo dalje. Jesi imala kojeg mlađeg?

B: Jesam. Ali tko sa djecom liježe, zapišan se budi.
E: Slažem se. Prezeleno i prenezrelo. A starijeg....al ono, dosta starijeg?

B: Ne! Pa jebote imala sam oca!
E: Meni oni smrde. Ne očevi, nego stariji muškarci. Ja sam za jednostavnost. Pun kua mi je kompliciranih, bojažljivih, frustriranih, iskompleksiranih, neukih, neodgojenih, nepodapranih, inferiornih, superiornih, wannabe jebača, neduhovitih i sjebanih in general.

B: Tebi zapravo treba jedan dobar dečko. Hrvat, katolik, obrazovan, a opet bogobojazan.

E: Zadnji bogobojazni me prevario sa kolegicom sa vjeronauka.
B: Ma daj, pa to se ne računa, znaš ti koliko je prošlo odonda?

E: Ne puno. Postoji i vjeronauk za odrasle, znaš?

B Uuuu, jebote. Pobijedila si. Konobar, dvije duple votke vamo!


Noć je polako obujmila grad, pahulje su odavno krenule put istoka, a onaj vrckavi par s početka nastavio je svoje snubljenje na nekom intimnijem mjestu. Čaše se kucnuše i naše društvo ponovno utonu u vlastite košmarne misli.

Većina ljudi koje znam ne voli Novu Godinu. Kažu da ne vole nametnutu im obavezu da se baš tu večer zabavljaju. Istina, nije lijepo kada vam nameću bilo što. Osim prvog siječnja.

Dakle, prvog siječnja (ili za moje čitatelje u inozemstvu: prvog januara) nametnuta nam je obaveza (ili običaj, kako hoćete) prežderavanja, spavanja, drijemanja i krajnje neproduktivnosti kao takve. Sa tom obavezom se apsolutno dobro nosim. Spavati do kasno, probuditi se samo da bih se još par sati izležavala u krevetu dok mi životinja spava na MOM jastuku kao da je to sasvim normalno - postoji li išta bolje? Stigne par poruka - odgovorim. Pogledam kroz prozor - sivilo, snijeg, sigurno je hladno. Nema veze. Ne moram vani. Igram se rezident di đeja i puštam naizmjence Olivera i The Cult. Živim na relaciji kauč - mamina kuhinja. Dok praznim treći tanjur crnog rižota pažljivo pratim briljantnu triler-dramu "Osveta" sa Arnoldom u glavnoj (i karakternoj) ulozi. Spektakularno! Odspavam malo. Stižu poruke. Ne tipka mi se više, sutra ću. bacam se na palačinke sa čokoladom. Svaki rezident koji imalo drži do sebe pušta Franz Ferdinanda - zašto da ja budem iznimka? Počinje bollywoodski klasik u trajanju od skromnih i nenametljivih 3 sata i nešto sitno. Odlično, senzacionalno!
Bacam se u kadu, zatim u krevet, životinja mi žvače kosu. Slušam klape i tonem u san.

Sretnu 2006. vam želi

lijena

E.