U jednom tipičnom zagrebačkom kvartovskom kafiću, nimalo različitom od nekog drugog zagrebačkog kvartovskog kafića, okupilo se poveće društvance od cca dvoje ljudi. Bješe tu Beštija, rumena jabuka za kojom su uzdisali prodavači voća na splitskom pazaru, i Espadrila, najlipši čovik koji je ikada prošao utrinskom ribarnicom.
Ispijajući treću kavu, odsutno su zurile u snijeg koji je vani padao i povremeno škicale par za obližnjim stolom.

B: Jebate oće li prestat plazit po njemu?!
E: Aj ne seri, ko da ti nikad nisi plazila po nekome.
B: Jel se računa plaženje u kinu, dok se svjetla još nisu ugasila?
E: Kako da ne! Koliko mene pamćenje služi, plazila sam zadnji put još u srednjoškolskim danima, što je poprilično luzerski.
B: Ih! Tako ti i treba kad se praviš hard to get, a meni je još u svježem sjećanju pipkanje međunožja pod stolom u restoranu – njegovog, jel'te...

E: ?! A svašta ja o tebi ne znam! (reče Espadrila zdvojno, ali znatiželjno)
B: Ni ne slutiš! Da sad pobrojimo sve moje i sve tvoje trofeje, ja bih bila apsolutna pobjednica!
E: Jesi sigurna? A jel znaš ti za onu staru "tiha voda brege dere"?
B: (narogušeno, shvativši kako ne zna tu zagorsku frazu) Ma nemaš šanse! Evo, reci mi koliko ti je njih pisalo pisma! Ali, pazi, PISMA, ne mailove!
E: Ah, pa mnogi! Ipak sam ja kraljica long distansa!

B: A meni su pisali pjesme, jesu li i tebi?
E: (naježivši se reminiscentno) Je jedan – bolje da nije. Još mi je i recitirao! Aha!
B: Eh, ja sam imala recitaciju uz gitaru, može li ljigavije od toga? A jesu ti crtali?
E: Nisu.
B: Aha! Meni je moj wannabe umjetnik svojedobno slao ručno izrađene kartoline iz pripizdine u JNA!
E: Kako misliš ručno izrađene?
B: Pa.....bio je bolestan, pa da mi dočara svoju bolest i viruse koji su ga napali, nacrtao mi je viruse i bakterije u napadu, na A5 formatu i zalijepio marku te mi ih poslao iz jugoslavenske pripizdine!
E: (pomalo skeptično, ali u prijateljskom tonu) Aj nek ti bude, ali dobijaš bod samo zato jer ja nisam hodala sa umjetnicima.....nego reci mi koji ti je najgori poklon koji si dobila?

B: Definitivno jastuk u obliku srca sa raširenim rukicama na kojem piše "Volim te ovoliko".
E: Glupost. Ja imam šampiona – PEHAR! Pehar za najbolju djevojku! Znaš, Beštijo, potrebna je psihička snaga da mu ga ne zafitiljiš u glavu.

B: Ajde, bod za tebe. A kako stojiš sa nacionalnim manjinama?
E: (Suzdržavajući se da ne progovori na jednom od regionalnih dijalekata) Neloše. Nitko mi neće moći prigovoriti da sam nacionalist, pobrinula sam se za to. A ti?
B: Mene je bario Šiptar pekar. Zaljubio se u mene i mjesecima mi slao mliječna peciva na poklon. Majke mi! Jedan Cigo me htio otkupit od roditelja. A i sanjala sam da pušim Hamdiji. Ni ja nisam loša... (kruljećeg želuca blagoteleći stade zuriti u pekarnicu preko puta običnog zagrebačkog kvartovskog kafića)

E: Ok, tvoja nacionalna manjina je bolja od moje, bod za tebe. A jesi imala kojeg koji ne zna hrvatski najbolje?
B: Pa osim ovog Šiptara koji je zapinjao sa hrvatskim bio je i jedan ići-mići-brodići, a ti? (reče ona pokvareno se smješeći)
E: Bodul, višegodišnja veza. Trebali su mi mjeseci da uopće skužim o čemu čovjek govori. Doduše, mog bodula su od kopna dijelila još dva otoka, ali Istrijani koji su već praktički u EU....neshvatljivo... Zato bod tebi.

B: I ne samo bod, Špagerice draga. Imam kategoriju u kojoj ću te pokopat. Jesi imala muškarce sa, da se tako izrazim, propuhom u glavi?

E: (S vrlo kratkotrajnim upitnikom ponad glave) Imala sam dvojicu za koje bih se usudila reći da im nisu sve daske na broju. Za jednog bi otišla korak dalje i rekla da je psycho.
B: Baš medicinski potvrđeno?
E: Ne. Dijagnoza je moja, subjektivna.
B: Hehehehe.....Ajde pariraj mi: jedan šiza i jedan živčani slomić. Aj, aj, ako si faca!

E: Nemam riječi, d pua za tebe. A jel imaš kojeg iz novina? Ja recimo imam jednog iz Večernjeg u kolekciji.
B: A ja iz Sportskih, hehehe....a znaš da su to pravi muškarci.
E: A ja iz Cosma.....a znaš da su to pravi pederi.
B: Dva boda tebi!

E: A reci Beštijo, koja ti je profesija najviše zastupljena?
B: A džabalebaroši, boga ti! A što ti misliš, u kojoj profesiji se kriju najmasculin trofeji?
E: Pa na faksu sigurno ne, da imaju uspjeha kod žena ne bi bili po cijele dane među knjigama. Sportaši također ne – vjeruj mi, znam. Rekla bih, vođena svojim iskustvom, da se dragulji kriju u privatnom sektoru.

B: Definitivno je privatno poduzetništvo ono što najbolje klizi....

(Sasvim neprimjetno, atmosfera u kvartovskom bircu lagano se utišala, konobar je za oktavu nize razgovarao s gostima, a najnoviji CD Magazina bio je zamjetno stišan)

E: Di klizi?
B: E draga moja, pod hitno trebaš bacit nešto pod zub pa'š znat di klizi....A ti si, ka ono, hard to get?
E: Ne znam. Mislim da nisam. Samo volim cijeli taj folklor, znaš. Zavođenje, šetnjice, pričice, kad je nešto u zraku a ništa se još ne događa....neizvjesnost koja zapravo nije neizvjesnost, sviđanje i privlačnost koji se pokazuju malo pomalo, slučajni dodiri, letimični pogledi, trčkaranje po proplancima poput srne i srndaća, a sve u slow motionu..... (zamagljenim pogledom vizualizira proplanak i vrlo markantnog srndaća kao takvog)
B: Jebali te srna i srndać po proplanku da te jebali!!!Nemam ja toliko vremena! Meni je samo bitno da se podaperu! A kad smo već kod toga, kako stojiš sa dlakama?

E: Moram priznati da nisam studiozno dosad pristupala tom problemu, ergo nije bilo čimpanzi. A ti?
B: (bljuv, bljuv i još jednom bljuv) Najodvratnije i višekratno proživljene dlake su one na leđima i na guzici. Od tuda i potječe moja borba protiv muških dlaka....al ono baš DLAKA. Fuj! Mogu li i nadodati da volim kada briju jaja?
E: Ne možeš! Znaš da sam ja čedno čedo!

B: A jesi ukrala kojeg prijateljici?
E: Nisam. Strah me i pitati....
B: Onda ni nemoj. Btw, jesam. Jednog ali vrijednog, hvala na pitanju. Da ne ispadne da samo iznosimo šporkicu, moram napomenuti da je taj bio zaista divan. Nema mu se šta zamjeriti.
E: Imam i ja pokojeg takvog, ne mogu reći da nije bilo uistinu fascinantnih primjeraka muškog roda. Samo fascinantni ne donose bodove, ni komentare, a bogami ni kul listu, pa ajmo dalje. Jesi imala kojeg mlađeg?

B: Jesam. Ali tko sa djecom liježe, zapišan se budi.
E: Slažem se. Prezeleno i prenezrelo. A starijeg....al ono, dosta starijeg?

B: Ne! Pa jebote imala sam oca!
E: Meni oni smrde. Ne očevi, nego stariji muškarci. Ja sam za jednostavnost. Pun kua mi je kompliciranih, bojažljivih, frustriranih, iskompleksiranih, neukih, neodgojenih, nepodapranih, inferiornih, superiornih, wannabe jebača, neduhovitih i sjebanih in general.

B: Tebi zapravo treba jedan dobar dečko. Hrvat, katolik, obrazovan, a opet bogobojazan.

E: Zadnji bogobojazni me prevario sa kolegicom sa vjeronauka.
B: Ma daj, pa to se ne računa, znaš ti koliko je prošlo odonda?

E: Ne puno. Postoji i vjeronauk za odrasle, znaš?

B Uuuu, jebote. Pobijedila si. Konobar, dvije duple votke vamo!


Noć je polako obujmila grad, pahulje su odavno krenule put istoka, a onaj vrckavi par s početka nastavio je svoje snubljenje na nekom intimnijem mjestu. Čaše se kucnuše i naše društvo ponovno utonu u vlastite košmarne misli.