Lijepo li je imati svoj kafić. Ne u vlasništvu, to mi se uvijek činilo prevelikom sekirancijom, već svoj kafić u smislu onog Čirza, ver evribadi nouz jour neeejm…
Kada malo uključim mozak vidim da sam od srednjoškolskih dana uvijek imala svoj kafić. Mjesto di sam se osjećala k'o doma, a nekad i ljepše. One prave i simpatične birtije sa dobrom mjuzom/zikom/vokalnoinstrumentalnim sastavom zamijenio je najobičniji kafić. Nije da više ne idem u birtijice, ali niti jednu ne mogu svojom zvati.
Kod cijelog birtija/kafić fenomena bitno je nekoliko stvari, a jedna od najbitnijih jest da se ista sviđa i vašim prijateljima. Što će mi kafić ako nitko od meni najmilijih ne želi u njega ni prismrdit (doduše, razmišljajući malo o ukusu svojih prijatelja, pitam se postoji li takvo mjesto). Također je bitno i da dotični lokal nije u Lijevim Štefankama - uvijek treba uzeti u obzir pitanje povratka kući u sitne sate. Birtija ili kafić? Granica je ionako vrlo maglovita, tko točno može reći gdje završava kafić a počinje birtija? Slijedeći bitan faktor je svakako cilj/pobuda/razlog bivstvovanja baš u tom objektu. Birtija se ne bira zbog toga što vam je npr. konobar slađušan ili zato što tamo zalazi Daniel Delale. Curice koje dane provode za šankom strpljivo čekajući da im onaj koji upravo pere čaše udijeli cjelov su mi oduvijek bile prestrašan prizor. Nije birtija/fićka mjesto gdje treba tražit romantiku. To je mjesto koje za vas jednostavno ima se ono nešto ž n se kva, mikrokozmos koji dijelite sa nekoliko odabranih i nekoliko random jedinki.
Na samom početku moje studentske karijere vrlo IN nam je bila the ultimate birtija. Imala je svoje lokalne cugere, veliki hrvatski grb sa okvirom od mesinga i škrtog i pokvarenog gazdu. I dva moja poznanika za konobare, što je uz atraktivnu lokaciju bio dovoljan razlog da se tamo ulogorimo. Kakva su to vremena bila! Nije bilo planiranih odlazaka, jednostavno bi se dogodio narod. Do kasnih noćnih sati, kada bi nas konobari rastjerali pustivši nam techno. Stradalo je nekoliko fakultetskih karijera, sijaset ljubavnih veza, pokoji kontejner, stvoren je i jedan kronični alkoholičar, ali stvorena su i prijateljstva. I dugovi. I ljetovanja za pamćenje. Bilo je i šala. Loših, ali ipak šala, molim lijepo. Bezbroj internih fora i fazona koje nas do današnjih dana uveseljavaju. Birtiju smo obožavali, a naši dečki/cure su je gotovo u pravilu zdušno mrzili. Možda u tom grmu leži zec iliti razlog zašto je većina nas još uvijek solo, no i tome će sada doći kraj jer jedan od pripadnika originalne birtijaške postave slavi uskoro rođendan (na vrlo fensi mjestu) i sprema tulum za 100-tinjak ljudi na kojem obećava hranu, piće, bend i starlete.
Moja birtija odavno nije moja, sad imam tek kafić. Sa jako dobrom kavom, zahvalnom lokacijom i simpatičnom konobaricom, ali po šarmu niti blizu onoj rupetini iz mojih ranih dvadesetih. Ali sa ljudima iz rupetine se i dan danas družim (osim ona dva cugera i škrtog gazde, sa njima se ne družim) i to je najbitnije, a rupetinu tek s vremena na vrijeme zamijeni moj stan.

U iščekivanju novog omiljenog mi lokala sa vanserijskim interijerom

pozdrav od jetseterice

Espadrile