Moj prijatelj V. se našao pomalo uvrijeđen pročitavši kako sam sve naše šale u birtiji proglasila lošima. 'Oštra si', reče mi on glumeći povrijeđenost,'šale su bile izvrsne, a na nekima se radilo i godinama, molit ću lijepo'. Da mu se iskupim, a i uzmem predah od svog udarničkog ritma, uputismo se jučer u Bjelovar. Prvotni plan je bila Nagykanizsa, jedno od omiljenih mjesata mojih prijatelja, ali to sam odlučno odbila jer bi mi oduzelo previše vremena. Stoga predložih Bjelovar, grad Đurđe Adlešić, brace i seke Tribuson i Bogdana Diklića. A da, i Filipa Gašpara. Nisam nikad bila u Bjelovaru, a nije ni V, pa je Mađarska brzo zaboravljena. Uputismo se nakon svakodnevnih obaveza, opremljeni tek dobrim raspoloženjem, hitovima Pušenja, Paula Anke i Sedmorice Mladih. Nakon intelektualno stimulativnih razgovora o crvenoj niti, sustavu obrazovanja u socijalizmu, Neletu Karajliću i rasprave o tome da li bih trebala postati starleta, stigosmo u Bjelovar, grad pored Klokočevca. Točnije, Klokočevac dođe nešto kao suburbia Bjelovaru. V, koji je na godišnjem pa ima vremena za gluparije, me prethodno obrazovao i upoznao sa par interesantnih informacija o Bjelovaru: treći je kontinentalni grad po uređenosti, jedan od najmlađih u Hrvatskoj, građen planski te mu centar i pripadajuće ulice formiraju savršeni pravokutnik.
Istina je, Bjelovar je zaista simpatičan gradić, sa iznimno civiliziranim vozačima, vrlo lijepim zgradama i popriličnim brojem parkova, koje bi svakako trebalo doći ponovo vidjeti u proljeće. Ono što će random izletnika svakako zanimati je ogroman broj fast foodova i sandwich barova po samom centru, kao i tri velegradski sređena kafića od kojih se dva vrlo ambiciozno zovu 'glamour cafe' i 'buddha bar'. Ostali kafići su standardno dražesno ružni, pojačani mesingom i barem jednim tipom mračnog pogleda sa lošom kožnom jaknom. U koji smo mi išli? Niti jedan. Šetali smo puna dva sata i razgledavali centar, zatim tržnicu (jer V čvrsto vjeruje da se duša grada ogleda u njegovoj tržnici, pa mi je čak povlačio paralele sa bečkom i budimpeštanskom), zatim opet centar i širi centar u potrazi za nekim autentičnim restorančićem. Naišli smo na restoran morskih specijaliteta, zatim na nešto što bih ja nazvala rupom a V krčmom, naziva 'Zagorje', na samoj tržnici, koji je kao specijalitet dana nudio pohanog oslića.
'V, unutra nema nikoga, ulje na kojem peku tog oslića je sigurno staro par dana, a pohani oslić je sam po sebi dno dna u svijetu morske hrane – za koliko para bi ga pojeo?'
'Džabe' – reče on bez grča na licu.
'Mogu li te podsjetiti da ti vodiš uglednu firmu i da bi bilo sasvim u redu i legitimno da budeš snob?'
'Nema veze. Znam da bi se vjerojatno zatrovao ili barem proveo par sati na wc-u, ali bila bi fora pojesti tog oslića u ovom lokalu.'
Meni to ne bi bila fora, pa produžismo dalje. I našli smo ga, konačno.Jako dobar restoran u kojem sam jela kako nisam godinama. Odlična hrana, odličan konobar. Cijene popularne, jer kad živite u Bandićgradu cijene u bilo kojem drugom gradu su vam iznimno popularne. Pročešljali smo još jednom sve standardne teme, od mjesta na kojima smo dobro jeli do bivših veza i kraćeg osvrta na njegov nadolazeći tulum sa starletama i di džejem. Popili smo kavu i krenusmo nazad.
Jedan posjet gradu nije dovoljan. Nije bio ni za Osijek, neće biti ni za Bjelovar. Prije svega, nismo probali kolače u kultnoj slastičarni niti je V našao ženu svog života, iako je odlučio da će dotična biti upravo iz Bjelovara. Jebiga, rekao bi jedan poznati osječki lingvist. Vratit ćemo se na proljeće. Sad su na redu Daruvar, Đurđevac, Požega i Čepin.

Hreno, nadam se da je bilo dovoljno za ubit vrijeme od marende.

Skalichu, samo ozdravi mi ti.

Pozdrav od provinciji sklone

Espadrile