U Dalmaciji, kada vas netko pita kako ste, jedan od uobičajenih odgovora je 'pomalo'. Sigurna sam da će to ići na ruku mnogim površnim poznavateljima dotične regije koji olako sve Dalmatince proglašavaju lijenima, ali to je već tema za neki drugi post.
Ja jako volim taj odgovor 'pomalo'. Iako u životu pomalo radim samo stvari koje me u pravilu ne zanimaju, dok u ove ostale srljam, primjećujem da konačno sazrijevam, mijenjam se i skidam bradu i brkove i pokušavam naći neki lik suvremen. Napokon počinjem stvari koje su mi drage raditi pomalo, a za ove koje ne ljubim ali ih obaviti moram biram 'radnik udarnik' metodu. I paše mi. Bolje sam volje. Odljućujem se (istina je, Hreno, tu me reži ako nije).

Ne mogu ozdraviti ako sam ljuta. A ne mogu biti sretna ako ne mogu ozdraviti. Dakle, nezdravost me ne smije činiti ljutom. Moram raditi ono što će me činiti sretnom. Ovih dana to je rad, rad i samo rad, nakon kojeg dolazi sve ono u čemu volim uživati – pomalo.

Espadrila se danas super osjeća (i ne gnuša se Zapada)