Bilo je to ljeto devedes'devete i bila sam na svojoj tipičnoj ruti Split – Dubrovnik. Rekla sam sebi kako ću se tog ljeta aktivirati po pitanju kulturnih manifestacija te ću istima prisustvovati u što većem broju, kako i doliči budućem intelektualcu. U Splitu sam, u sklopu Splitskog ljeta, pogledala nešto izložbi i predstavu u izvedbi članova jednog poznatog splitskog benda. Jako mi se svidjela te sam zaključila da ću nastaviti sa kulturnim uzdizanjem jer mi ide i jer sigurno izgledam ful pametno dok pohodim sva ta urbano-kulturna mjesta. Ne sjećam se točno koje godine je postalo kul svoj način života opisivati riječju 'urbano', ali znam da sam tog ljeta shvatila da se konačno moram opredijeliti – ili sam urbana ili sam seljo. Shvativši da je vrag odnio šalu, uskočih u svog tadašnjeg crnog ljubimca i pravac Dubrovnik. Dočekali su me I (moj najdraži brat sleš stilist) i J (moj najdraži rođak). Navikli na naše uobičajeno druženje, pitaše me kada idemo na Lopud, hoćemo li do Sarajeva i kada da jave njegovoj mami u Konavlima da dolazimo na žderu. 'Dosta je toga' – uzviknuh oštro i lupih šakom o stol da naglasim svoju odlučnost, 'ne možemo ovako provoditi ljeto za ljetom. Samo jedemo, vozamo se i upoznajemo nova mjesta i ljude – fuj!' 'Šta fali?' – upita J koji je uduvijek imao neopisivu količinu tolerancije prema svim mojim idejama kao takvim.
'Vrijeme je da se posvetimo kulturi. Ljeto nudi bezbroj koncerata, izložbi, predstava i performansa na našoj obali, a mi od svega toga eventualno idemo na koncerte – ako dovoljno kasno počinju. Ne možemo više tako, pa ipak je ovo Dubrovnik, grad poznat po kulturi!' – ojezičih ja svoje angažirane ideje.
'Hoćeš da idemo na Ljetne Igre? Pa išla si na to već, rekla si da je Mia Begović najgora Ifigenija ever.' – upita J tolerantno kako samo on može.
'Igre sucks. Treba nam nešto alternativnije.' – objavih pobjedonosno.
Ne sjećam se tko je od nas dvoje tada predložio ono što će nam zauvijek promijeniti živote – festival alternativne umjetnosti Karantena. Bit će da je to ipak bio J, jer znam da je govorio o tome kako zna idejnog začetnika festivala. Slijedeći dan smo uzeli program, zaokružili stvari koje ćemo pogledati i počeli raditi na što intelektualnijim razgovorima. Promišljali smo o životu, nudili jedno drugome svoje vizije, na svakom koraku potvrđivali svoju unikatnost i kreativnost. Da, bili smo na najboljem putu da postanemo urbani. Stilist je sve pratio sa strane i mudro šutio.
Prva predstava bila je ona ista koju već gledah u Splitu. Kako je zaista bila dobra, to je meni i mojim drugarima dalo krila i još veću uvjerenost da pametno i kvalitetno provodimo ljeto. Iste večeri ispred crkve sv. Vlaha sreli smo Idejnog Začetnika Festivala i sa njim učeno debatirali o svom viđenju predstave i svijetu i umjetnosti uopće. To nam je dalo vjetar u leđa te smo odmah sutradan otišli po karte za slijedeću predstavu, u izvoženju Fractal Falus Teatra iz Splita. Malo nam je bilo čudno što se teta koja prodaje karte J-u otvoreno smijala pri kupovini istih, rekla bih čak da mu se rugala u facu.
J: 'Dajte nam četiri karte za predstavu Olovni vojnici' .
T: ' Hehehehe evo izvolite.'
J: 'A recite, smiješna je predstava?'
T: 'Hehehe, pa ne baš. Recimo da glumci malo OBRAĐUJU publiku.'
J: 'Kako mislite obrađuju?'
T: 'Hehehehe vidit ćete'.Bili smo malo napeti, ali avanturizam je urban pa smo hrabro otišli na predstavu.

Ono što je uslijedilo je samo za nijansu bolje od silovanja, i to čisto zato što nama niti jedan tjelesni otvor nije oskvrnjen, što se ne bi moglo reći za naše umove i psihu kao takvu. Ukratko, marširali smo, nosili pancirke i rance i čizme i kacige, sramotili se po Stradunu, radili sklekove, derali se 'JA VOLIM SVOJU BOL!' kada je to od nas zatraženo, ostali smo bez osobnih karti (jer to u urbanom svijetu dočarava oduzimanje identiteta), derali su se na nas, stavljali nas u kaveze, udarali po tim istim kavezima, gledali neku predstavu koja izgleda kao susret dva autistična luđaka, dok se iznad naših glava vrtila video projekcija ljudskih lubanja.

Prizor par trenutaka nakon što su nam vratili osobne karte i skinuli sa nas vojnu opremu: J, I, J-ov prijatelj i ja sjedimo ispred Sv. Vlaha. Svatko gleda u svom smjeru. Ne govorimo. Mladost oko nas priča, smiju se, vesele, pozivaju jedni druge na plažu, koncert ili tulum – mi sjedimo i šutimo. U jednom času J-ov prijatelj pokušava prekinuti mučnu šutnju i objašnjava nam kako je čak i Senna M bolji od ovoga što smo vidjeli, ali nitko ga ne sluša. Konačno netko predlaže odlazak na čašu stocka ili rakije. Krećemo.
Tu večer naša tužna lica privukla su nekoliko dobrih duša koji su nas tješili kako smo još dobro i prošli, jer Fractal Falusovci su navodno u Zadru bili puno brutalniji. Kao da će mi biti lakše zbog toga. Uzeli smo bocu stocka i otišli na noćno kupanje. Od toga nam je bilo bolje.

Slijedećih dana kulturi smo pristupali sa oprezom, posjetili smo tek pokoju izložbicu i o njima se ponovo upuštali u učene razgovore sa Idejnim Začetnikom, na onim istim skalama kao i par večeri prije. Tada je došao poziv za jedan performans na Lokrumu, od onih tješitelja iz dva prethodnog odlomka. Stigosmo na otočić, do vrha su nas vodili ti isti tješitelji, ovog puta jako našminkani i omotani u neke halje. Urbani kakvi jesmo, tolerantno smo zaključili da je to samo dio performansa i da ne izgledaju kao prosječno ubijeni europski đankiji u indijskoj pokrajini Goa. Performans je uskoro počeo. Glumačka družina (veze nemam kako su se zvali) je odlučila dočarati život prvobitnih zajednica, plus droga, šminka i dreadlocksi. Urlali su, tukli se po glavama, dirali se, pili vodu iz plavog plastičnog lavora, a za kraj nam je jedna od junakinja pružila up close and personal pogled u njeno neobrijano, i poprilično prljavo, međunožje. Ne moram ni reći zšto je prizor puno više pogodio dvojicu mojih krvnih srodnika nego mene. Kao i par večeri prije, uzeli smo bocu stocka i pravac plaža. Do ranih jutarnjih sati.

J. i I. su počeli posustajati. Urbanost im više nije bila tako primamljiva, mogu oni biti i selje, rekoše mi. Nisam to dozvolila. 'Kada smo već u tome, idemo do kraja, Ovo ljeto ćemo se predati konceptualnoj umjetnosti, i ako shvatimo da nas ne gusta, ostatak života ćemo provesti pljujući je i vrijeđajući – ali imat ćemo argumente za to, kontate li?''Treba li ti veći argument od onog debakla u vojničkoj opremi' – reče moj brat mudro, ali pravila sam se da ga ne čujem.

Insomma, tog ljeta vidjeli smo i klanje janjca i izjedanje njegovih iznutrica, čitanje nekih pisama iz 2.svj.rata, Vlastu Delimar smo falabogu izbjegli, nekoliko koncerata, gledali smo nekakve cipele po Stradunu i svašta još nešto.
Svake dvije godine (otprilike) J.i ja se osokolimo i odlučimo dati konceptualnoj umjetnosti još jednu šansu, pa smo tako u tom drugom valu gledali spaljivanje knjige o Splitu stare stotinjak godina, sprejanje iste zlatnim sprejem, klijanje krumpira u nekoj staklenoj posudi, te Začetnika Festivala ko od majke rođenog, omotanog žaruljicama za bor. Ponekad nas sve to baš jako naživcira, ali tada u pomoć uskače knjiga dojmova na kojoj se onda redovito iživljavamo.

Ja sam u međuvremenu odustala, osudivši sebe na vječnu seljačiju.
J. još tu i tamo popusti, ali ja to tumačim njegovim urođenim mazohizmom.
I. još od onog ljeta ne pohodi dotične evente. Da oni ne bi došli k njemu, odselio je od mene.
J-ov prijatelj se posvetio sportu i o nemilim događajima ljeta '99. nikada ne razgovara.

Pozdrav od nekoć urbane

Espadrile

P.S. Komentari na prethodni post su predobri. Jedino što mi udarnički ritam ne dozvoljava da na njih sada odgovorim.Hvala.