...sjedila je kraj mora,gledajuci u daljinu, ceznuci za zagrljajem, toplinom, poljeupcem i voljenom osobom koju jos nije znala. Znala je da tamo negdje postoi osoba koja ce doprjeti do nje, koja ce vratit onu vjeru u ljubav, sjaj u oke, toplinu oko srca, toplina koja ce otopiti ledene okove i pustit ju u zivot. Pred njom igra valova, ribice koje prolaze, traze hranu, igaju se, svi su bili u paru, samo je ona sjedila tu sama i ceznula za svojim drugim krugom, koji ce ju nadopunjavati, koji ce biti tu uz nju i ona uz njega. Niz lice joj je klizila suzica koja se stopila sa morem i postala cjelina sa necim tako mocinim i predivnim, i njena suzica je nasla par, a ona je i dalje sjedila tu na stjeni i gledla u daljinu, kao da vidi da tamo nesto postoi, a pucina se protezala u daljini, no ona je znala da na drugom kraju postoi netko tko je stvoren bas za nju, i to ju je nosilo. Sa tom mislju polako je tonula u san, valovi su bili njena najljepsa uspavanka, tako njezna i tako opijajuca. Ujutro ju je njezni dodir sunca budio, milovao je njeno lice igrao se po njoj. Opet je pogledala u daljinu i uputila zeljicu.....znala je da ce doci taj dan, kad ce i ona se topit u necijem zagrljaju, puna nade nasmjesila se i otisla... Osmjeh sa svog lica ne skida, nada je ta koja ju grije i ne napusta, svaki osmjeh je kao zeljica, kroz zivot joj dolaze i prolaze ljudi, a ona uziva u tome, svaka nova osoba je njeno novo iskustvo, nova nada, novo budjenje, nova lekcija. Neki i ostaju i traju tu kraj nje sa njom, oko nekih se vrjedi trudit, a neke valja samo propustit, ali sve je to skola, sve su to dogadjaji koji ju uce necemu, a ona to prihvaca sa osmjehom na licu, onim istim koji je stavila onog jutra kraj mora kad ju je jutarnje sunce pomilovalo, osmjehom punim ljubavi i nade kroz zivot ide.
Ne zaboravite da osmjeh otvara sva vrata, ne postoje vrata na koja osmjeh zakuca a da se ona ne otvore. Od svake tuge, boli onog ruznog osmjeh je jaci. Poklonite osmjeh svima jer osmjeh rusi sve zidove i prepreke. Danas su ljudi tmurni, turobni i tako ozbiljni. Poklonite im osmjeh, poklonite im ono sto taj osmjeh nosi, toplinu, njeznos, sve ono sto dnas tako rijetko vidimo, nitko nije imun na osmjeh. A zivot ce vam bit pun topline i onog posebnog i preljepog sto moze samo jedan mali osmjeh donjeti. Nemojte to propustati jer su drugi tako rekli, jer drugi ne nose osmjeh na licu, oni su nebitni, vi budite ti koji nose taj osmjeh koji zive sa osmjehom i takvi ljudi ce biti i oko vas. Uzivajte u onom najljepsem a to je osmjeh sa vaseg lica. Uzivajte u sebi. Zelim vam svima SRETNU NOVU 2006. g. I nek vam je cjelu godinu osmjeh na licu i toplina u dusi. VOLI VAS
EN-SOF ;)
uzivajte u blagdanima i svemu sto vam oni donose
voli vas en-sof
....te noci uz rijeku je setala, zamisljena i nesretna, bol joj je parala dusu, bol jer je povrijedila osobu koja ju je vratila u zivot, koja joj je pokazala da ljubav postoi, da je ljubav i na njena vrata vracena, a ona ju je odbila i zabila noz u to maleno nevino srce, koje ju je samo zeljelo voljeti, bez pitanja i prohtjeva, voljela ju je jednostavno i cisto a ona,ona je.....rijeka ispred nje je divljala, nosila i razarala sve sto je ispred sebe nasla, na povrsini njenoj igrao je poznat film, film njenog zivota koji joj je pred ocima titrao, suze su joj krenule niz lice, suze koje oslobadjaju ono godinama zatvoreno. Na platnu zivota bez cenzure prikazano je sve, onaj dan kada ju je zena njenog zivota, barem je ona tako mislila, ostavila i istisnula zivot iz nje, od tada je ko sjena krocila kroz zivot, zatvorila je sva vrata i prozore kuda je mogla ljubav i ljepota uci, zavila se u tamu i tako krocila kroz zivot. Samo joj je posao bio bitan, sve sto je pozeljela je imala, samo ono jedno imala nije, ono sto cini covjeka potpunim. Zene su joj postale samo broj, od svake je uzela ono sto je nudila a davala nije nista, crtice su se nizale iznad kreveta, a u njoj tama bivaala sve veca i dublja, ponori nepregledni i nepristupacni. Jednog dana u njen zivot je usetala Ona, nevino predivno bice, sa plavim okama koje obaraju, koje nude spas, pruzaju ruku, u grudima joj nesto zatitra plamicak nade se vrati. Zeljela ju je surovo i strasno, zeljela je njeno tijelo, bez duse i icega, samo tjelo. Odlucila ju je upoznati i svoj plan provesti, ali sto ju je vise upoznavala to se vise topila, i plan koji je zeljela provesti je propadao sve dublje i dublje u zaborav. Druzile su se danima, tjednima, mjesecima jedna drugu sve vise zeljele kraj sebe, zivot jedna drugoj dat, ali ona tama je jos uvjek tu, zene su proklete ne znaju voljeti, ne zavrjedjuju nista, zasto bi onda ona bila iznimka, zbog plavih ociju, zbog duse, zasto? Strah je napravio svoje, zatvorio njene neobuzdanosti u tamne okove i vratio ju u neko proslo vriijeme kada ju je jedna zena za vjekove oznacila, na srcu joj nebrisani trag ostavila. Strah, bol, aaaaaaaaaa samo je htjela pobjeci i da se ona makne od nje, te noci je sa drugom u zagrljaju otisla, iz ociju je nestalo i ono malo sjaja sto je vraceno, tama je vladala. Plavooko djevojece je ostalo stajati nepomicno sa suzama u ocima i nevjericom, da gubi zenu, zenu koju je tako voljela, da ju gubi da ne moze doprijeti do nje, samo ju je zeljela zagrliti i reci da ce sve biti u redu da ce to zajedno prozivjeti, da ce zajedo svjetlo vratiti, ali ona je odlazila ni okrenula se nije. Znala je da ako se okrene da ne ce moci otici i da ce nju povrijediti, nije bila spremna bol nanjeti jednom nevinom bicu zbog svojih strahova, nije bila svjesna da joj je bol vec nanjela da ju je ranila, mislila je da ju stiti od sebe, odlucila je za obje bez da ju je pitala i otisla u tamu, jedino poznato i sigurno mjesto za nju. Nakon nekoliko metara odgurnula je zenu s kojom je otisla i pobjegla prema rijeci, suze su tekle u potocima, shvatila je sta je napravila, povrijedila bice koje voli, koje zeli kraj sebe s kojjim zivot graditi zeli. Odlucila je za obje nije joj dopustila da joj pomogne, da zajedno odluce, strah ju je preuzeo. Tad je odlucila napisati pismo i poslat joj ga « ljubavi moja, ovaj strah koji osjecam u crno nas je zavio, povrijedila sam jedino bice koje volim i koje me voli bez pitanja i zahtjeva,htjela sam te postedjeti boli a bas bol sam ti donjela, htjela sam ti ljubav dati, a patnju poklonila. Kad ces ovo citati mene vise ovdje biti ne ce, bolje je tako, mozda sam sebicna jer opet ja odlucujem bez pitanja tebe bez pitanja ikoga,ali to je moj zivot i moja odluka, sta ce ti ovakva osoba u zibotu. Oprosti mi i znaj da te volim, a isto tako znam da sam te izgubila zbog svoje gluposti, za sta da zivim kad sam tebe odgurnula i ljubav unistila. odlazim» rijeka ju je u zagrljaj divlji prigrlila, a ona joj se prepustila da radi sto zeli sa njom. Tijelo ju je boljelo, nije joj nista bilo jasno, polako je otvarala oci ali bol ju je parala, dosta joj je trebalo da se privikne na tu svijetlos, kad je napokon otvorila oci ugledla je najtoplija dva oka kako ju gledju i kako suze kvase lice, zagrlila ju je i na uho sapnula. «Da ti vise nije palo napamet da me pokusas ostaviti na ovakav nacin, moja ljubav prema tebi je nesto najljepse sto mi se desilo, i zelim te kraj sebe, zelim te voljeti, zelim sa tobom sve proci, zelis li ti samnom sve to,» nije mogla vjerovat da joj se ovo dogadja, da ju to bice i dalje voli nakon svega sto joj je napravila, samo su joj suze umjesto odgovora potekle. Od tada su nerazdvojne, svaku prepreku zajedno savladavaju, djele sve pa tako i zivot, jednostavno i bez zahtjeva se vole.
Vjerujte u ljubav, jer ona je uvjek uz nas i ond kada mislimo da je nema da ne postoi, da mi nismo rodjeni za nju, ona je tu, samo joj moramo otvoriti vrata da slobodno ude i uljepsa nam ovaj zivot. Voli va En-sof
setajuci uz more, gledajuci igru valova i sjena
koje su na mjesecini iz sekunde u sekundu stvarale nove oblike
ocarana tom igrom ugledala sam tebe
sjedila si na stjeni bezbrizno,
uzivajuci u dodirima mora i mjeseca na svojoj kozi
opijena tom ljepotom i zeljom koja se u meni radja
ostala sam ukipljena i opcinjeno te gledala
svaki tvoj pokret u meni novu vatru je stvarao
svaki novi val nadu budio
disat sam prestala da tu ljepotu narusila ne bi
ali more je drugacije htjelo
podigla si glavu i pogledala ravno u mene
u tvoje oci kao da se ocean pretocio i najsjajniju zvijezdu spustio
opijena tim prizorom kao hiptnotizirana krenula sam k tebi
rijeci su bile suvisne
tisina je govorila sve
pogledi su pricali
duse odgovarale
nasa spojena tijela smiraj trazila
svako gasenje vatre u nama
budilo je novu zelju, novu strast
svaki djelic tijela okupan je bio
dodirima, poljupcima strascu koja nas je nosila u nova budjenja
a mijesec se njezno smjeskao
more nas je kupalo
prolazili su tako sati u tom vrtlogu strasti
tamo negdje pred zoru zaspala sam u tvom narucju
sa najljepsim osmjehom na licu
u tim trenucima bile smo najsretnija bica na planetu
uzivala si u tom prizoru
u onome sta cutis u sebi
milovanje sunca me probudilo
i tebe mi odnjelo
vise te nikad vidjela nisam
al stao je trag tvoj
i danas kad ugledam stjene i more
na licu mi osmjeh zatitra
vratim se u neke prosle dane do tebe i mene
okupane mjesecinom i morem u vrtlogu strasti
kada su rijeci bile suvisen
a mi smo sve znale
jedna drugoj se predale
onako cisto i bez spona.....
u ljubav vjeru vratile
ti si leptir koji leti
koji nocu tiho sanja
ti si sve sto ja nisam
kada prekrije nas tama
ti si ljetni povjetarac
koji njezno mrsi kosu
ti si onaj isti nemir koji dolazi mi nocu
i kad okrenem se opet
tu je ona ista slutnja
da u tudjem narucju
sanjas ono sto smo nekad skupa
kad pozelim te vidjet
samo nebo ja pogledam
ono sjaji tvojim sjajem
koji tako meni treba
u tom zacaranom krugu
iluzije i snova
gubim razum snagu trebam
za novo budjenje dana
u kojem tebe nema
i kad okrenem se opet
tu je ona ista slutnja
da u tudjem narucju
sanjas ono sto smo nekad skupa
Progutala me tama,
opet sam sama
pred svijetom ovim,
što mi duša para,
bićem oluje "miluje" mi tjelo
satkano od bezbroj kristala,
koji se rasipaju poput pjeska
što protiće kroz ruke
i nemilosrdno izmiče,
nestaje u zagrljaju vjetra........
ovaj puta nesto malo drugaciji post
rijeci, rijeci i samo rijeci
nista su ako dokazima potkrjepljene nisu
one su poput jutarnje rose
trenutne i tako lijepe
a sa prvim zrakama sunca nestanu
znaju boljeti znaju goditi
znaju biti tako primamljive
a u stvari su privid
koji mi stvaramo
djete vas ne razumije ako mu pricate
ali ako mu pokazete to sto pricate
i docarate osjecajima
potkrijepite dokazima
ono vas razumije i upija
djete ne moze zivjeti bez ljubavi
a ljubav nisu rijeci
ljubav su osjecaji
dali mi mozemo zivjeti bez ljubavi
samo od rijeci?
i mi smo djeca u dusi
barem bi to trebali ostati
kroz cijeli zivot
jer onaj tko izgubi dijete u sebi
izgubio je i sebe
izgubio je moc ljubavi
jer samo djeca znaju voljeti
cisto i jednostavno, ona ne
upotrebljavaju rijeci
ona jednostavno vole.
rijeci su poput pjeska
puhne vjetar i nestanu
dijela su ta koja pisu
najdivnije stihove
urezujuci ih u srce
gdje zauvjek trag ostane
jednom kad tugu probas
kao da si u pustinju usao
sve tako suho i neplodno
na tom tlu nista
ne raste
samo zega i susa tu vladaju
kao najbolji prijatelji cruju
sve sto dotaknu u pijesak pretvaraju
ali ipak malu nadu pruzaju
jer i usred najvecih pustinja ljubav sipaju
kroz oazu vjeru vracaju
tugu tako pobjedjuju