en-sof

ponedjeljak, 19.12.2005.

ljubav

....te noci uz rijeku je setala, zamisljena i nesretna, bol joj je parala dusu, bol jer je povrijedila osobu koja ju je vratila u zivot, koja joj je pokazala da ljubav postoi, da je ljubav i na njena vrata vracena, a ona ju je odbila i zabila noz u to maleno nevino srce, koje ju je samo zeljelo voljeti, bez pitanja i prohtjeva, voljela ju je jednostavno i cisto a ona,ona je.....rijeka ispred nje je divljala, nosila i razarala sve sto je ispred sebe nasla, na povrsini njenoj igrao je poznat film, film njenog zivota koji joj je pred ocima titrao, suze su joj krenule niz lice, suze koje oslobadjaju ono godinama zatvoreno. Na platnu zivota bez cenzure prikazano je sve, onaj dan kada ju je zena njenog zivota, barem je ona tako mislila, ostavila i istisnula zivot iz nje, od tada je ko sjena krocila kroz zivot, zatvorila je sva vrata i prozore kuda je mogla ljubav i ljepota uci, zavila se u tamu i tako krocila kroz zivot. Samo joj je posao bio bitan, sve sto je pozeljela je imala, samo ono jedno imala nije, ono sto cini covjeka potpunim. Zene su joj postale samo broj, od svake je uzela ono sto je nudila a davala nije nista, crtice su se nizale iznad kreveta, a u njoj tama bivaala sve veca i dublja, ponori nepregledni i nepristupacni. Jednog dana u njen zivot je usetala Ona, nevino predivno bice, sa plavim okama koje obaraju, koje nude spas, pruzaju ruku, u grudima joj nesto zatitra plamicak nade se vrati. Zeljela ju je surovo i strasno, zeljela je njeno tijelo, bez duse i icega, samo tjelo. Odlucila ju je upoznati i svoj plan provesti, ali sto ju je vise upoznavala to se vise topila, i plan koji je zeljela provesti je propadao sve dublje i dublje u zaborav. Druzile su se danima, tjednima, mjesecima jedna drugu sve vise zeljele kraj sebe, zivot jedna drugoj dat, ali ona tama je jos uvjek tu, zene su proklete ne znaju voljeti, ne zavrjedjuju nista, zasto bi onda ona bila iznimka, zbog plavih ociju, zbog duse, zasto? Strah je napravio svoje, zatvorio njene neobuzdanosti u tamne okove i vratio ju u neko proslo vriijeme kada ju je jedna zena za vjekove oznacila, na srcu joj nebrisani trag ostavila. Strah, bol, aaaaaaaaaa samo je htjela pobjeci i da se ona makne od nje, te noci je sa drugom u zagrljaju otisla, iz ociju je nestalo i ono malo sjaja sto je vraceno, tama je vladala. Plavooko djevojece je ostalo stajati nepomicno sa suzama u ocima i nevjericom, da gubi zenu, zenu koju je tako voljela, da ju gubi da ne moze doprijeti do nje, samo ju je zeljela zagrliti i reci da ce sve biti u redu da ce to zajedno prozivjeti, da ce zajedo svjetlo vratiti, ali ona je odlazila ni okrenula se nije. Znala je da ako se okrene da ne ce moci otici i da ce nju povrijediti, nije bila spremna bol nanjeti jednom nevinom bicu zbog svojih strahova, nije bila svjesna da joj je bol vec nanjela da ju je ranila, mislila je da ju stiti od sebe, odlucila je za obje bez da ju je pitala i otisla u tamu, jedino poznato i sigurno mjesto za nju. Nakon nekoliko metara odgurnula je zenu s kojom je otisla i pobjegla prema rijeci, suze su tekle u potocima, shvatila je sta je napravila, povrijedila bice koje voli, koje zeli kraj sebe s kojjim zivot graditi zeli. Odlucila je za obje nije joj dopustila da joj pomogne, da zajedno odluce, strah ju je preuzeo. Tad je odlucila napisati pismo i poslat joj ga « ljubavi moja, ovaj strah koji osjecam u crno nas je zavio, povrijedila sam jedino bice koje volim i koje me voli bez pitanja i zahtjeva,htjela sam te postedjeti boli a bas bol sam ti donjela, htjela sam ti ljubav dati, a patnju poklonila. Kad ces ovo citati mene vise ovdje biti ne ce, bolje je tako, mozda sam sebicna jer opet ja odlucujem bez pitanja tebe bez pitanja ikoga,ali to je moj zivot i moja odluka, sta ce ti ovakva osoba u zibotu. Oprosti mi i znaj da te volim, a isto tako znam da sam te izgubila zbog svoje gluposti, za sta da zivim kad sam tebe odgurnula i ljubav unistila. odlazim» rijeka ju je u zagrljaj divlji prigrlila, a ona joj se prepustila da radi sto zeli sa njom. Tijelo ju je boljelo, nije joj nista bilo jasno, polako je otvarala oci ali bol ju je parala, dosta joj je trebalo da se privikne na tu svijetlos, kad je napokon otvorila oci ugledla je najtoplija dva oka kako ju gledju i kako suze kvase lice, zagrlila ju je i na uho sapnula. «Da ti vise nije palo napamet da me pokusas ostaviti na ovakav nacin, moja ljubav prema tebi je nesto najljepse sto mi se desilo, i zelim te kraj sebe, zelim te voljeti, zelim sa tobom sve proci, zelis li ti samnom sve to,» nije mogla vjerovat da joj se ovo dogadja, da ju to bice i dalje voli nakon svega sto joj je napravila, samo su joj suze umjesto odgovora potekle. Od tada su nerazdvojne, svaku prepreku zajedno savladavaju, djele sve pa tako i zivot, jednostavno i bez zahtjeva se vole.

Vjerujte u ljubav, jer ona je uvjek uz nas i ond kada mislimo da je nema da ne postoi, da mi nismo rodjeni za nju, ona je tu, samo joj moramo otvoriti vrata da slobodno ude i uljepsa nam ovaj zivot. Voli va En-sof