ponedjeljak, 09.01.2006.
ona druga strana "ljubavi" o kojoj se suti
...tamna strana ljubavi...
Mnogo je definicija sto je to ljubav, svatko drugacije dozivljava ljubav, svatko ima svoje misljenje i svoju viziju ljubavi. Svatko zna sto zeli a sto ne zeli od ljubavi. Kad nekoga pitas volis li, on ce reci da i dat svoj pogled na to «da volim». Svi smo mi razliciti i svi mi razlicito dozivljavamo iste stvari, to i je ljepota zivota, sto dvije osobe ne ce dozivjet istu stvar na isti nacin. svi mi znamo sto je to dobro a sto je zlo, i tako kroz zivot idemo, a sta kad se ti pojmovi pomjesaju, kako netko moze reci volim te, a maltretira te i tuce, kako mozes reci osobi ti si moj zivot moja ljubav za tebe je bezgranicna, a cim nesto krivo kaze dobije svoje. Gdje je tu ljuba? Dal je to ljubav? Mjerili se ljubav po broju masnica na kozi? Hm! Pitala sam zenu koja je lezala u bolnici sva u masnicama i ozljedama, dal cete se vratiti svom muzu, njen odgovor je bio: da vratit cu se. Al on vas je ozljedio, nanio vam bol. Njen odgovor je: al on mene voli i treba me. Zar ne mislite da ce to ponoviti; ne ce, rekao je da nije htjeo i da me voli. Sto se dogodi u glavama tih osoba kad zamjene ono dobro i lose, kad su spremne primati udarce sto fizicke sto psihicke. Di nastane taj krivi spoj? Dal ih strah tjera natrag, ili vole da ih se maltretira? Nikad mi nije bilo jasno zasto zene to trpe, zasto dozvoljavaju takvo nesto, ali one uvjek imaju opravdanje za takve postupke.uvjek sebe krive, smatraju da to zasluzuju,nemaju dobro misljenj o sebi manjak samopouzdanja,pretvaraju se da se nista ne dogadja, kao da je sve u najboljem redu,monoge od njih se i srame toga, strah je jedan od vecih problema, djeca su tu pa zbog njih pretrpe sve.... monogo je razloga, tj. izgovora za taj cin. A zašto to tajiti i skrivati? Zataškavanjem ga nikad nećemo riješiti niti otkloniti. Naprotiv, treba ga javno iznijeti, priznati njegovo postojanje i otvoreno progovoriti o pojavama svih oblika zlostavljanja. Majke pretezno na djecu prenesu istu matricu, jer ih od malena nauce da skrivaju da ne govore o tome, nauce ih da je to nesto normalno. E pa nije normalno
Nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.” (Opća deklaracija o ljudskim pravima).
Od rođenja do smrti, u vrijeme mira kao i rata, žene se suočavaju s diskriminacijom i nasiljem od strane države, zajednice i obitelji. Najmanje svaka treća žena na svijetu, tijekom svoga će života biti žrtva nasilja. Nasilje nad ženama prisutno je u svakom društvu, bez obzira na politički i ekonomski sustav, bogatstvo, rasu ili kulturu.
Glavni uzrok nasilja nad ženama leži u diskriminaciji koja priječi jednakost žena s muškarcima u svim područjima života. Nasilje nad ženama nije “prirodno” ili “neizbježno”. Ono je grubo kršenje ljudskih prava
U svim državama svijeta, žene su izložene nasilju svojih partnera i rođaka. Iz straha i srama ne usuđuju se obratiti vlastima, a vrlo često njihove se prijave ne uzimaju ozbiljno. Zakoni i međunarodni sporazumi koji bi trebali spriječiti nasilje nad ženama ne primjenjuju se, a u nekim područjima paralelni sustavi vlasti, kao što su vjerski vođe, dopuštaju i opravdavaju nasilje. Tu je jedan od vecih problema, zene i kad zatraze pomoc najcesce naidju pred zatvorena vrata, vrate ih doma u “narucje” zlostavljacu, pa drugi puta ako prezive mozda im i povjeruju.
Danas sam malo zbrkana i ne mogu reci ono sto je u meni i ono sto bi mozda bilo dobro da izbacim iz sebe, ali previse boli i previse bi mi stete napravilo da odjednom izbacim, ovaj puta cu se drzati one polako ali sigurno. Kazu da treba pricati i javno priznati zlostavljanje, eto i mene je u subotu docekao divan prizor, isla sam po mamu u bolnici moj otac joj je pokazao svoju ljubav sakama, vrlo ljep prikaz ljubavi, a nije me bilo samo par sati doma i nisam joj mogla pomoci, a najgori dio u svemu tome oni su rastavljeni, bolesno. Trenutno bacam rijeci na “papir” bez reda i broja, pisem onako kako mi dolazi, stoga se ispricavam vama koji ce ovo citati jer nabacano je, drugacije sada ne mogu. Otupila sam na sva maltretiranja, ojacala sam i rijeci me vise ne pogadjaju, ona se oslobodila njega i nadjacala ga mentalno zato je i dobila batina, jer vise nije znao kako drugacije da joj nametne sebe, svoju moc kako da joj pokaze, pa je to na jedinstven nacin docarao, docarao je svoju moc i prevlast. Kazu treba prijavit, parodija, nasa policija je parodija, ali nema veze i to ce se valjda sa godinama promjenit, kad postotak smrtnih slucajeva poraste mozda n esto i poduzmu, mozda povjeruju zenama, nije ni cudo da se zene boje prijaviti zlostavljanje, kad ih oni jednostavno posalju doma i kazu da ako se ponov, da nazovu i da ce ga onda prives, nitko ih ne pita dal ce prezivjet drugi puta, druga je mogucnost privatna tuzba, eto bacimo ulje na vatru prijavimo ga i cekajmo dok nasa tuzba dodje na red, bas me zanima kolike ga docekaju a kolike odustanu, hm, ufffffffffffffffffffff. Totalni mi je kaos u glavi, ni sama ne znam di sam, a zivot ide dalje, treba naci svjetlu tockicu i ici naprijed. Ne znam sto vise reci iako imam potrebu puno toga reci ali trenutno ne mogu ne izlazi van.
Voli vas en-sof
srijeda, 04.01.2006.
zivot
Eto me, rekli bi neki napokon, samo me grde ovih dana, da me se nigdje ne moze vidjet, da ne pisem, a ja samo sljezem ramenima, nemam vremena, nista ne stignem, ono najbitnije nemam, a to je vrijeme za sebe, rastrkala sam se svuda,uf. Stoga eto i sa postovima strajkam, jer ne stignem sjest i napisati nesto, ne stignem osjecaje izbacivati na ovakav nacin. Hvala svima koji me citaju, i koji ostvljaju svoj trag na mom blogu, citam vas sve i predivni ste. Pusa!
...tog jutra probudila se sa sjetom u dusi, suza izdaica joj je niz lice klizila, snage za nista imala nije, samo je htjela malo mira, mira za sebe, da sve pazle na mjesto stavi. Vrijeme ju je gazilo, sibalo sa svih strana, a ona tako nemocna da se bori sa svim tim burama straha. Nije vise gospodarila vremenom vec je ono gospodarilo njom, bacalo ju tamo di je ono htjelo a ne tamo gdje je ona htjela. Sve vise i vise ju je udaljavalo od puta kojim je krenula, taj put je sve manji i manji bio, u daljini slabi obrisi svjetla koje pokazuje kuda, tama se nadvila nad nju, sve je postalo tako zastrasujuce i mracno. Ko preplaseno djete hodala je stazama nepoznatim, strasnim, nimalo ugodnim, ali hodala je nije zeljela posustati, isla je naprjed uzdignute glave, boljelo ju je ali nije posustajala, krv se sljevala niz njeno tjelo od granja koje ju je sibalo, ozljedjivalo u toj tami, ali nije se dala, trcala je naprjed iako nije znala kuda trci, sve je izgledalo jednako, kuda god da je posla imala je osjecaj da je tuda vec prosla, strah ju je tjerao dalje i brze, nije vise ni osjecala udarce granja o koje je zapinjala dok je prolazila, htjela je samo da sto pirje prodje tuda da sto prije nadje cistinu gdje ce odmoriti, ali nije je nasla, nigdje cistine, nigdje mjesta gdje bi odmorila gdje bi bar malo svjetla bilo. Strah je obuzeo cjelo njeno tjelo, strah koji je gospodario njenim osjecajima,strah koji joj nije dao da stane, da odmori, da pogleda staze i puteve koji su se nizali, samo ju je tjerao dalje i dalje. Nije vise mogla, iscrpljena i izranjavana pala je na tlo i zaspala. Kad je otvorila oci nije znala koliko je spavala, nije znala di je i sta se dogadja, ali opet se budio strah u njoj koji ju je tjerao dalje, koji je pobjedjivao bol i podizao adrenalin, da ide dalje, da tumara, da trci putevima koji su tako crni i pusti,nije joj dao ni minutu odmora ni minutu vremena da sagleda da pogleda da nadje ljepotu u onome sto ju okruzuje, samo ju je tjerao dalje. Gusio ju je, izludjivao, gubila je sebe, prepustala se strahu, zivot joj je izmicao kroz prste, strah je vladao, obuzimao ju cjelu. I tako je trcala i trcala bez svjesti ne okrecuci se samo ju je strah gonio. Suze su se sljevale niz njeno lice jecai orili sumom divljom, a ona je trcala i trcala. Tad je pala na tlo jedva disuci sklopila oci, 
slusajuci svoje srce kako iz grudi iskocit zeli, nije vise mogla trcati, nije vise mogla bjezati, nije vise mogla tako zivjeti, strah je htjeo dalje ali ona nije zeljela, ona je zeljela mir, zeljela je odmor, zeljela je sebe. Borila se sa strahom i tamom koja ju je okruzivala, ali nije vise mogla trcati, tjelo ju nije slusalo, koliko god ju je strah tjerao nije se mogla ni pomaknuti, otvorila je polako svoje oci i pogledala oko sebe, gusta suma i tama oko nje, tisina koja tako godi a opet plasi, opet ono u njoj : treba trcati dalje, treba dalje, idemo, ali ona nije zeljela ostala je lezati, slusala je kako joj srce u grudima ritam udara i tako se smirivala, trazila je nesto ljepo u tome svemu, trazila je tracak svejtla, ljubav da makne strah. Osluskivala je oko sebe, cula je samo tisinu, tisinu koja je pocela da godi, nije vise ni tako tamno bilo, suma je bila pitoma i tako ljepa, zivotinjice su se igrale u njoj, bila je dom mnogim bicima, koja nemaju kuda nego tu moraju biti i to je njihov svijet. Sjela je i gledala, upijala, uzivala u toj ljepoti koju je tek tada primjetila, kao da je prvi puta zaista gledal, strahu vise nije bilo mjesta, nestao je, njegovo mjesto zauzela je ljubav i mir, unutar nje neki novi osjecaji, neka nova snaga, ustala je i polako pocela da koraca kroz sumu, dodirivala stabla slusala suskanje zivotinjica koje se skrivaju, koje se tuda krecu. Osmjeh na licu izbrisao je tugu i bol, zeljela je zagrliti cijeli svijet, osjecala se tako zivo i tako predivno, nasla je svoj unutarnji mir, nasla je divljinu u sebi a ujedno i pitomost, jednom rijecju nasla je sebe i to joj je tako godilo, rasirila je ruke i vrtila se oko sebe pogledom prema nebu, osjecala je zivot u sebi, nastavila se vrtiti i uzivala u tome, odjednom nestalo je tame, ni sume vise nije bilo, samo cistina i pokoje drvce, potok koji zubori, zvijezde koje svjetlucaju i polako nestaju pred budjenjem dana, u daljini budio se jos jedan dan, tamu je zamjenilo svjetlo, ljepota i zivot, a ona je polako krenula svojim putem, na kojem vise nema straha, na kojem je ljepota zivota...
Ne dozvolite tami da vas obuzme, ne dozvolite strahu da gospodari, jer propustit cete ono najljepse u zivotu, i nikad necete zivjeti potpuno.
Voli vas En-sof
