srijeda, 04.01.2006.
zivot
Eto me, rekli bi neki napokon, samo me grde ovih dana, da me se nigdje ne moze vidjet, da ne pisem, a ja samo sljezem ramenima, nemam vremena, nista ne stignem, ono najbitnije nemam, a to je vrijeme za sebe, rastrkala sam se svuda,uf. Stoga eto i sa postovima strajkam, jer ne stignem sjest i napisati nesto, ne stignem osjecaje izbacivati na ovakav nacin. Hvala svima koji me citaju, i koji ostvljaju svoj trag na mom blogu, citam vas sve i predivni ste. Pusa!
...tog jutra probudila se sa sjetom u dusi, suza izdaica joj je niz lice klizila, snage za nista imala nije, samo je htjela malo mira, mira za sebe, da sve pazle na mjesto stavi. Vrijeme ju je gazilo, sibalo sa svih strana, a ona tako nemocna da se bori sa svim tim burama straha. Nije vise gospodarila vremenom vec je ono gospodarilo njom, bacalo ju tamo di je ono htjelo a ne tamo gdje je ona htjela. Sve vise i vise ju je udaljavalo od puta kojim je krenula, taj put je sve manji i manji bio, u daljini slabi obrisi svjetla koje pokazuje kuda, tama se nadvila nad nju, sve je postalo tako zastrasujuce i mracno. Ko preplaseno djete hodala je stazama nepoznatim, strasnim, nimalo ugodnim, ali hodala je nije zeljela posustati, isla je naprjed uzdignute glave, boljelo ju je ali nije posustajala, krv se sljevala niz njeno tjelo od granja koje ju je sibalo, ozljedjivalo u toj tami, ali nije se dala, trcala je naprjed iako nije znala kuda trci, sve je izgledalo jednako, kuda god da je posla imala je osjecaj da je tuda vec prosla, strah ju je tjerao dalje i brze, nije vise ni osjecala udarce granja o koje je zapinjala dok je prolazila, htjela je samo da sto pirje prodje tuda da sto prije nadje cistinu gdje ce odmoriti, ali nije je nasla, nigdje cistine, nigdje mjesta gdje bi odmorila gdje bi bar malo svjetla bilo. Strah je obuzeo cjelo njeno tjelo, strah koji je gospodario njenim osjecajima,strah koji joj nije dao da stane, da odmori, da pogleda staze i puteve koji su se nizali, samo ju je tjerao dalje i dalje. Nije vise mogla, iscrpljena i izranjavana pala je na tlo i zaspala. Kad je otvorila oci nije znala koliko je spavala, nije znala di je i sta se dogadja, ali opet se budio strah u njoj koji ju je tjerao dalje, koji je pobjedjivao bol i podizao adrenalin, da ide dalje, da tumara, da trci putevima koji su tako crni i pusti,nije joj dao ni minutu odmora ni minutu vremena da sagleda da pogleda da nadje ljepotu u onome sto ju okruzuje, samo ju je tjerao dalje. Gusio ju je, izludjivao, gubila je sebe, prepustala se strahu, zivot joj je izmicao kroz prste, strah je vladao, obuzimao ju cjelu. I tako je trcala i trcala bez svjesti ne okrecuci se samo ju je strah gonio. Suze su se sljevale niz njeno lice jecai orili sumom divljom, a ona je trcala i trcala. Tad je pala na tlo jedva disuci sklopila oci, 
slusajuci svoje srce kako iz grudi iskocit zeli, nije vise mogla trcati, nije vise mogla bjezati, nije vise mogla tako zivjeti, strah je htjeo dalje ali ona nije zeljela, ona je zeljela mir, zeljela je odmor, zeljela je sebe. Borila se sa strahom i tamom koja ju je okruzivala, ali nije vise mogla trcati, tjelo ju nije slusalo, koliko god ju je strah tjerao nije se mogla ni pomaknuti, otvorila je polako svoje oci i pogledala oko sebe, gusta suma i tama oko nje, tisina koja tako godi a opet plasi, opet ono u njoj : treba trcati dalje, treba dalje, idemo, ali ona nije zeljela ostala je lezati, slusala je kako joj srce u grudima ritam udara i tako se smirivala, trazila je nesto ljepo u tome svemu, trazila je tracak svejtla, ljubav da makne strah. Osluskivala je oko sebe, cula je samo tisinu, tisinu koja je pocela da godi, nije vise ni tako tamno bilo, suma je bila pitoma i tako ljepa, zivotinjice su se igrale u njoj, bila je dom mnogim bicima, koja nemaju kuda nego tu moraju biti i to je njihov svijet. Sjela je i gledala, upijala, uzivala u toj ljepoti koju je tek tada primjetila, kao da je prvi puta zaista gledal, strahu vise nije bilo mjesta, nestao je, njegovo mjesto zauzela je ljubav i mir, unutar nje neki novi osjecaji, neka nova snaga, ustala je i polako pocela da koraca kroz sumu, dodirivala stabla slusala suskanje zivotinjica koje se skrivaju, koje se tuda krecu. Osmjeh na licu izbrisao je tugu i bol, zeljela je zagrliti cijeli svijet, osjecala se tako zivo i tako predivno, nasla je svoj unutarnji mir, nasla je divljinu u sebi a ujedno i pitomost, jednom rijecju nasla je sebe i to joj je tako godilo, rasirila je ruke i vrtila se oko sebe pogledom prema nebu, osjecala je zivot u sebi, nastavila se vrtiti i uzivala u tome, odjednom nestalo je tame, ni sume vise nije bilo, samo cistina i pokoje drvce, potok koji zubori, zvijezde koje svjetlucaju i polako nestaju pred budjenjem dana, u daljini budio se jos jedan dan, tamu je zamjenilo svjetlo, ljepota i zivot, a ona je polako krenula svojim putem, na kojem vise nema straha, na kojem je ljepota zivota...
Ne dozvolite tami da vas obuzme, ne dozvolite strahu da gospodari, jer propustit cete ono najljepse u zivotu, i nikad necete zivjeti potpuno.
Voli vas En-sof
