Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
subota, 31.10.2009.
Athumanunhova koračanja
Athumanunh izgubljen u moru pijeska
U predivno jutro kada se Sunce stalo uzdizati povrh suhoga i neplodnoga kamenjara na istočnoj obali velike životodavne rijeke Nil, Athumanunh se budi iz plavetnog sna koji je usnuo nakon koračanja kroz mitologiju i priče što davno su već prije zaboravljene. Vidi Athumanunh gdje svećenici (uab) pripremaju se za slavlje u kojem
će slaviti pobjedu svijetla nad mrakom, moć života nad smrću, silu žitnoga sjemenja nad zemljom …
Bijaše to san koji je sanjao jedan sedammiljunski narod koji se tada još nije nazivao Egipćanima, drevni narod koji svoju zemlju tada još nije nazivao Egiptom, podanici koji svoje kraljeve tada još nisu nazivali faraonima, a dinastije se još uvijek nisu spominjale.
Bilo je to u sam osvit ljudske uljudbe, gotovo tri tisuće godina prije nego smo mi počeli računati svoje Vrijeme.
Veliki svećenik (ur mau) rukom pozva Athumanunha i stane mu pričati još jednu misterioznu priču: 'Doći će doba kada će u zemlji Kemet ljudi prestati štovati i služiti bogove svoje, a sva njihova religiozna dijela bit će prezrena. Svi će bogovi tada zauvijek napustiti Kemet (Egipat) i uzletjet će na Nebo. Bit će Kemet napušten i ostavit će ga bogovi, a stranci će doći i njime će upravljati … i postat će Kemet pustinja koju su zauvijek napustili bogovi i ljudi. Nitko više neće gledati u Nebo. Ljudima će biti draža tama od svijetla, smrt od života, a ljudi će biti ugroženi u duši svojoj. Uspostavit će se novi zakoni i bit će dobro, ali zli ahaui (biće slično anđelu) ostat će među ljudima i bit će s njima i vodit će ih u bezboštvo, ratove i pljačku učeći ih stvari koje se protive bogovima i prirodi. Doći će vrijeme kaosa i nepoštovanja plemenite riječi, a kada se te stvari dogode, o Athumanunh, tada će bog gospodar i prvobitni stvoritelj opetovano djelovati protiv kaosa. Djelovat će potopom, katkad vatrom koja prži, a katkad ratovima i bolestima sve dok se ponovno ne rodi Svijet. Priroda boga je volja, a božanska volja je dobro …'
Athumanunh se brzo prisjeti da je u drevnom Egiptu bilo 'Vrijeme bogova i vrijeme ljudi', da je u Ra vladao Nebom i Zemljom koje je stvorio, a bogovi i ljudi živjeli su zajedno. Ra je bio mlad i snažan, te je vladao čvrsto i pouzdano, prema pravilima božanskog poretka. No, Ra je stario, sve više se pretvarao u nemoćnog starca, pa su pojedini bogovi to željeli iskoristiti za svoje osobne ciljeve.
Prisjeća se Athumanunh da je u mitološkoj prići drevnih Egipćana pročitao da su Raove slabosti uz ostale bogove postali svjesni i sami ljudi, te da su i oni počeli kovati zavjere protiv njega. Kad je Ra saznao za ovo, on saziva savjet bogova i odlučuje da čovječanstvo treba kazniti. U početku Ra strašno kažnjava ljude i odlučuje da uvede red u ono što je sam stvorio.
No, kada su se Oziris pravedni i Izida veličanstvena pobunili i stali na stranu ljudi Ra uviđa da je pretjerao, te odlučuje da se povlači sa Zemlje i odlazi na Nebo. Na Nebo ga je odnijela božica Nut, božica Neba, a ostali bogovi priljubljeni uz njezin trbuh postanu sjajne Zvijezde. Na ovaj način Nebo i Zemlja, bogovi i ljudi, zauvijek su razdvojeni. Ra abdicira i svu vlast na Zemlji predaje bogu Tothu, bogu mudrosti i Mjeseca.
Ovo simbolizira zalazak Sunca i izlazak Mjeseca koji osvjetljava dvanaest noćnih sati. Na ovaj način Ra je ljude zaštitio od noćne tmine. Povlačenjem Raa i bogova na Nebo u egipatskoj mitologiji završava doba bogova i počinje predivno doba, doba ljudi (faraona).
Tako dok opet Athumanunh sluša priče mudrih drevnih egipatskih svećenika ni ne primjećuje da se polako spustila noć, pa Veliki svećenik (ur mau) pokaže Zvjezdano nebo: 'Gledaj i zapamti Athumanunh, Egipat je slika Neba!'
Zvijezda Sopdet i zviježđe Sah u hijeroglifskim prikazima
U početku Athumanunh je bio zbunjen i nije baš dobro razumio što mu je to želio pokazati na Nebu Veliki svećenik (ur mau), ali potom mu slika postane sve zornija i razumljivija. Veliki svećenik pokazao je Athumanunhu nakupinu Zvijezda što drevni Egipćani nazivahu je Sah.
Zvijezde skupine Sah obitavalište su Ozirisa pravednog, a kad Athumanunh ugleda Mliječnu stazu i raspozna tri Zvijezde poredane jedna za drugom sve mu postade kristalno jasno. Plato Gize savršeno odgovara toj slici na Zvjezdanom Nebu drevnih Egipćana. Tri velike piramide (Khufu, Khafre i Menkaur) u blizini velike rijeke što savršeno poklapa se s Mliječnom stazom doista čine presliku Neba na Zemlju.
nedjelja, 25.10.2009.
Athumanunhova koračanja
Plavetna Zvijezda božica – Jutarnja Zvijezda Zornjača
Dok Athumanunh i dalje korača kroz mitologije u to blago Jutro i dok Athumanunh odmara se od bitke u klancima Aruna Wadi 'Ara, gdje ovjenča se slavom veličanstvene bitke i dok sjene palmi s teškim plodovima datulja čine mu to blago jutro još blažim, mitska Enhu ptica glasa i javlja se sve glasnije. 'Keee – ar! Keee – ar!' klikću ptice na plavetnom nebeskom svodu iznad krošnji palmi u zelenim dolinama Nila, a onda moćan i puno prodorniji krik mitske Enhu ptice: 'Kee – aa – rrmm! Athumanunh se pridiže iz ležaljke i vidi da je u društvu simpatičnog 'sesh per ankh' (pisar kuće života, a Athumanunh će vam to prevesti kao drevni astronom drevnog Egipta).
Simpatični starčić uz smiješak se nakloni i obrati se Athumanunhu: 'Heri heb, unnefer hetep! Ako budeš pozoran ispričat ću ti jednu priču o 'imau Spd Nefertari'. Dakako, Athumanunh razumije o čemu mu želi pričati simpatičan starčić 'sesh per ankh', pa će i vama to prevesti – radi se o 'onoj koja ne zna za nestanak', odnosno, o 'onoj za koju Sunce sja, odnosno, o plavetnoj božici Sopdet ili Jutarnjoj Zvijezdi, a koja se kod nas naziva Sirijus i obitavalište je veličanstvene i bajne Izide.
'Plavetna, lijepa i sjajna, divna i bajna, onakva kakva može biti samo božica …' započne svoju priču drevni egipatski pisar – astronom, te nastavi '… najčarobnija i najblistavija kraljica na noćnom Nebu koje je Vrijeme ikada zapamtilo!'
plavetna božica Sopdet
Dugo je Sopdet imala glavni položaj na Nebu i tada su joj se svi divili poradi njezine neizmjerne ljepote. No, onda stigne doba kada se ona nije osjećala dobro i činilo se da joj se život polako gasi. Iz noći u noć padala je sve niže i dalje od svog visokog i gordog mjesta na Nebu, padala je sve bliže obzoru, a to je pak sigurno navještavalo njezinu skoru smrt. Malaksala Sopdet pitala je nekada davno sve Zvijezde na Nebu i otkrila da se to svim Zvijezdama dešava. To je pogubna slabost koja vodi u potonuće slatkog Sna.
Tako je Sopdet osjećala da joj snaga kopni svake noći sve više, pa na kraju nije više mogla sjati onako kako bi sama željela. Nekoć je bila najčarobnija, najblistavija kraljica na noćnom Nebu koje je Vrijeme ikada zapamtilo, a sada se osjećala poput onemoćale starice. Polako, ali sigurno gubila je svoj položaj u središtu Svijeta, a ljepota joj je sve više bljedila. Napokon joj se približio kraj i Sopdet je gorko zaplakala, a oči su joj postale crvene od stida zbog nadolazeće pomrčine. Postala je jako bolesna, obuzela ju je jaka i mučna tjeskoba, dok je čekala svoj konačan kraj, svoju nesretnu kob.
Napokon ju je tamna crta zemlje i brjegova, koje se oduvijek plašila, potpuno zaklonila i progutala njezin sjaj. Stigla je Noć i Sopdet više nije sjala na noćnom Nebu. Počivala je ona pod tamnom crtom zemlje i brjegova u ledenom balzamu smrti. Međutim, Sopdet je bila nebeska kraljica koja je bila dobra i tijekom svoje vladavine nikada nije bila ohola niti je bila previše zahtjevna, pa su sada ljudi oplakivali njezinu smrt.
Dolje, na priprostoj Zemlji, živjela su smrtna bića (ljudi) koja nisu ni približno bili tako blistavi, a svake noći oni su sa strahopoštovanjem gledali i divili se Sopdet dok je bila u naponu snage. Neki od tih smrtnika čak su i vidjeli njezino rođenje na Nebu kad je ona bila crvena kao djetešce koje se rodi iz majčine utrobe ili kao što je moćno Sunce svakog jutra na izlasku. Tako je ta sjajna i lijepa besmrtnica (barem se tako ljudima doimala), neusporediva izgleda, prvi puta bacila svoje izvanredno prodorne i blještave zrake koso na Zemlju. Izgledalo je da će svojom plamenom ljepotom spržiti tlo. Njezina prva pojava bila je kratka, jer se odmah iza nje pokazalo moćno i veliko Sunce sa svojom neodoljivom pojavom – poput velikog i divljeg mladog bika koji riče i vlada Nebom i Zemljom. Ipak, Sunce se svake noći povlačilo u svoje počivalište, a plamena i nježna kraljica noćnog Neba, plavetna Sopdet, oduševljavala je i očaravala iz noći u noć smrtnike i sve se više penjući postajala sve savršenija.
Svake noći izlazila bi Sopdet sve više i više ispred Sunca … a kako je sada, kad je više nema, noćno Nebo pusto i sumorno! Nestanak te slavne ljepotice s Nebeskog svoda ljudima je pričinio nepodnošljiv gubitak. O, kako im je samo nedostajala ta bajna božica! Mnogi su i dalje lili i ronili gorke suze i grcali u plaču jer više nisu vidjeli ljepoticu koja ih je očarala i zanijela svojom božanskom ljepotom, svojim svjetlucavim očima, dražesnim smiješkom, tananim strukom i nježnim nožicama. O Sudbino prokleta, pa zar više nikada neće vidjeti njezin korak lak u nebeskim plesovima milijuna Zvijezda?!
Shrvani bolom i gubitkom plavetne božice sjedili su smrtnici bezvoljno danima i noćima, a ljekovita krila Vremena, koja se polako sklapaju oko patnika u nevidljivim slojevima Sna, zaboravljivosti i novih zanimanja koja donosi Život, polako i sigurno su im počela ublažavati bol. Tako je Sopdet oplakana, ali nikada zaboravljena, jer smrtnicima je samo nestala s vidika, ali nije zaboravljena. Njezina ljepota usjekla im se duboko u pamćenje i gotovo im nije trebalo zahtijevati od šarolike i prevrtljive Sudbine tražiti njezin povratak. Onda je prošlo sedamdeset dana i sve nade su nestale, tuga je postala tupa, a činjenice i stanje konačno su prihvaćene.
Slušajući priču Athumanunh nije ni zamijetio da je Noć počela bivati sve svjetlija obasjana prvim svijetlima praskozorja, Sunce tek što nije izašlo, nezaustavljivo se približavala Zora. Athumanunh je pogledao na Nebo i vidio da je crta obzora crvena od vatre, Nebo je gorjelo sjajnom vatrom, a onda u toj svjetlucavoj vatri ugledao je nešto što ga prvo skameni, a onda silno razveseli.
To je bila Ona, morala je biti Ona i mogla je biti samo Ona! Ni jedna druga Zvijezda nije imala takovu auru, takvu prodornu svijetlost. Athumanunh je stajao ukočen, a oči mu je pržila svježa Zvijezda, mokra od životne vode istodobno u vatrenom uskrsnuću. Onda je izašlo moćno Sunce i stalo se penjati iza Sopdet polako brišući njezinu svjetlost.
No, Athumanunh je već trčao po 'Ankh taui' (drevna gradska četvrt drevnog Mennefer – Memfis) i vikao iz sveg glasa: 'Probudila se! Ona se probudila! Vratila se! Božica nam se vratila! Besmrtna je, rodila se i vratila iz zagrljaja Smrti!' Svi su čuli Athumanunha i nisu mogli vjerovati, a ni dočekati zalazak Sunca kako bi se uvjerili vlastitim očima.
Bio je to mjesec srpanj, točnije 19. srpanj te davno prije zaboravljene godine, ali od tada pa svake godine smrtnici slave povratak Sopdet koja im je donosila toliko željne i očekivane plodonosne poplavne vode Nila. Drevnim je Egipćanima tada počela Nova godina.
božica Sopdet u svoj svojoj ljepoti pojavljuje se malo prije moćnog Sunca
nedjelja, 18.10.2009.
Athumanunhova koračanja
Devet gospodara Noći koji čuvaju (skrivaju) Ona sa suknjom od žada
Gleda Athumanunh tako i opet se divi i čudi tim veličanstvenim ruševinama palača, hramova i piramida. Gleda Athumanunh natpise hijeroglifa koji prekrivaju zidove tih zagonetnih palača, hramova i piramida. Hoda Athumanunh tako tim razvalinama i ruševinama nezamislive i do sada neutvrđene starosti iznad kojih se polako na jutarnjem suncu uzdižu magle ljudske prošlosti, neznanja i zagonetki.
Ako ste pomislili da je Athumanunh u drevnom Egiptu, prevarili ste se. Athumanunh je opet zalutao u džungli, no, ovaj puta ne u džungli Amazone, nego malo sjevernije u džunglama Yukatana, dakle u drevnom gradu tajnovitih drevnih Maya što ga oni svojim imenom nazvaše Palenque.
tajna drevnih Maya
Zna Athumanunh da su Maye narod koji se znatno razlikuje od svih drevnih naroda. Maye posjeduju samo najnužnije stvari za život, ne poznaju i ne mare za stvari osobnog vlasništva, obrađuju zemlju vrlo primitivnim oruđima, a uzgajaju samo kukuruz i jedu samo temeljnu hranu. No, vladari i svećenici Maya bogato i raskošno su odjeveni i izvode neobične rituale, računaju astronomskim brojkama i prate nebeska tijela izuzetno i nezamislivo precizno bez ikakvih pomagala.
Svaki pripadnik naroda Maya zna gdje mu je mjesto u strogo podijeljenom hijerarhijskom društvu, a boje se samo kataklizme. Strašno su zabrinuti i preplašeni zbog moguće propasti i kataklizme (koja se možda već jednom davno prije dogodila i moćnoj Atlantidi, (Athumanunh ništa ne tvrdi, samo razmišlja), Maye stanu razvijati matematičko i astronomsko mjerenje svojeg vremena ne bi li predvidjeli i tako preduhitrili svoju propast i kataklizmu.
No, lutajući tako misterioznim ruševinama drevnog i tajnovitog grada Palenque, odjednom Athumanunh ne može vjerovati vlastitim očima! Athumanunh je na jednom kamenu pročitao nadnevak koji je za drevne Maye trebao biti u dalekoj budućnosti, a nadnevak odgovara našem računanju vremena i pada na 22. prosinca 2012. godine.
Athumanunh zna da je to nadnevak kada drevnim Mayama prestaje 'Peto doba Sunca' i da se tada treba dogoditi nešto strašno u vidu kataklizme. Prema Mayama strašna kataklizma trebala bi se dogoditi dakle 22. prosinca 2012. godine u vidu strašnih potresa.
Athumanunh brzo uzima svoju bilježnicu iz džepa i stane računati onako kako su računali drevni Maye, ali baš u trenutku kada je Athumanunh pomislio da je shvatio brojanje i računanje drevnih Maya, te nakon bezbrojnih ispisanih papira cijeli sustav računanja Athumanunhu se odjedanput raspao.
Baš tako, doslovno mu se sve raspalo i više mu ništa nije niti 'štimalo' niti mu se podudaralo. Kao da su se drevni Maye opet poigrali s Athumanunhom, baš na isti, ili možda slični način kako su to znali učiniti i drevni Egipćani.
Još jednom Athumanunh je shvatio i spoznao da uopće ne razumije Maye, a ovi su se toliko slatko nasmijali i napokon mu otkrili gdje to stalno čini previde i gdje to griješi. Naime, Athumanunh je smetnuo s uma i potpuno zaboravio da je prema mitologiji drevnih Maya 'devet gospodara Noći' koji čuvaju 'Onu sa suknjom od žada'. Još jednom Athumanunh je zanemario nešto što je toliko puta pročitao u predivnim drevnim mitološkim pričama, u tim pričama gdje su 'mitovi doista poput snova - u isti mah su posve neobični, ali i opsesivno svakidašnji!
zašto su se drevni Maye toliko bojali i grozničavo računali ciklus 'One sa suknjom od žada'
No, dobro idemo onda redom. Baktun, Katun, Tun, Uinal, Kin, na prvi pogled sve je u najboljem redu i ništa nije neobično, jer tim redom Maye računaju cikluse Vremena. Idemo onda ispočetka, ali obrnutim redom: 1, 20, 360, 7200 i 144 000 dana. Dakle, 1 x 20 = 20 x 20 = 400 x 20 = 8000 x 20 = 160 000. Idemo sada na ovaj način: 1 dan, a takvih je 13, 13 x 20 = 260, onda 18 x 20 = 360, pa 360 x 20 = 7200 i na kraju 7200 x 20 = 144 000. Na trenutak Athumanunhov sustav je dobar, ali u nizu nedostaje 260 (Tonalamatl) i godina Haab nema 360 dana, nego 365.
No, niti godina od 360 + 5 nesretnih dana Athumanunhu ne idu u prilog, jer ta Sunčeva godina ne traje 365, nego 365,25 dana. Dakle, Kalendarski krug Maya ne 'zapliće' se svakih 52 godine, nego svakih 52 umanjeno za (52 x 0,25 = 13 dana). E, onda pak to nikako nije 18 980 već 18 993 dana. Eto ti ga sada Athumanunh sve si zapetljao.
To je zato što je Athumanunh zaboravio na 'Onu sa suknjom od žada' (Venera – po Athumanunhu). Dakle, ako su drevni Maye 117 puta vidjeli 'Onu sa suknjom od žada' kojoj je potrebito 584 dana da se jednom okrene u gracioznom okretu oko sebe onda Athumanunh mora računati ovako 117 x 584 = 68 328, no, to pak sada ne odgovara Sunčevom ciklusu od 68 302 dana. Athumanunh će ipak računati 68 328 x 20 = 1 366 560, jer taj 'super broj' Maye su i zapisale na svojim hramovima i lako je uočljiv na svim zidovima.
Nadalje, ako sada Athumanunh ima 26 dana previše u odnosu na Sunce, pa ako 'super broj' drevnih Maya usporedi sa Suncem i njegovim 'uništenjem' ima onda Athumanunh i 520 dana previše. E, sada pak Athumanunhu ne preostaje ništa drugo nego da 'Onu sa suknjom od žada' uskladi sa Tzolkinom drevnih Maya, ili da dobije najvažniji ciklus od 260 dana.
Dakle, 260 : 117 = 2, 22222. No, ali zašto su drevni Maye Athumanunhu u mitološkoj priči napisali da je 'devet gospodara Noći'? Zašto je Athumanunh pronašao i prepoznao po devet kodova drevnih Maya na svakoj strani poklopca sarkofaga iz Palenque? Ako Athumanunh podijeli ovako 20 : 2, 22222 = 9. Evo ga, evo tih 'devet gospodara Noći' koji čuvaju 'Onu sa suknjom od žada'. Sada pak Athumanunhu preostaje samo onih 68 328 dana podijeliti sa 360 (toliko je stupnjeva u krugu, a to su znali i drevni Maye), dakle 68 328 : 360 = 189,8, pa onda tih 189,8 x 2, 22222 = 421,77.
Nakon toga Athumanunh proba taj broj rastaviti na stotice, desetice, jedinice što bi izgledalo ovako: 400 stotica, 20 desetica, 1 jedinica i ostatak od 0,77, pa ako se to onda pomnoži s 360 onda je to 400 x 360 = 144 000 (baktun), 20 x 360 = 7200 (katun), 1 x 360 = 360 (tun). Uf, dobro je, bilo bi dosta za sada. Da vas Athumanunh ne zbuni baš previše ovim brojkama drugi put objasnit će dalje kako bi na kraju otkrili tu tajnu drevnih Maya kojoj smo sve bliže.
Athumanunhovo zamišljanje 'One sa suknjom od žada'
subota, 17.10.2009.
Athumanunhova koračanja
Legenda o Alandiji
Ona Svijetlog oka, Ona daha svježeg jutarnjeg u Vrištećoj tišini Sylenca
Poput iznenadnog i neočekivanog praska, razlila se jutarnja svjetlost nad proplankom šume Mynechyz, proplankom koji su Alanđani nazivali Wolsha. Sonsyreyi koja je, nakon hodanja tijekom cijele noći, sada bila potpuno promrzla, Wolsha je morala doista izgledati kao mjesto gdje je Vrijeme uhvaćeno i stoji. Jutro se budilo izuzetno brzo uz posljednje sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples.
Kawamadhe – vrata Vjetra (dolina Sylenca)
Sonsyrey nije mogla odrediti da li je dan tek započeo, ili se već ponovno spušta noć, jer Wolsha je bilo upravo to tajnovito i misteriozno mjesto, mjesto o kojem su kazivali i stalno ponavljali u legendama o Dječaku i Vjetru simpatični i mudri starci Sychythe. Bilo je to mitsko i tajnovito mjesto, mjesto gdje se gasio dan i mjesto gdje su vjetrovi plamtjeli i stenjali svu noć.
Sonsyrey je sada znala i bila je sasvim sigurna da je samo na korak od mjesta koje su Alanđani nazvali Kawamadhe, a Kawamadhe su bila vrata Vjetra, vrata koja pak su se nalazila na mjestu gdje se Alanđanin igrao s opasnim ledenim polarnim vjetrom Actyalanom, vjetrom koji Ga je oduvijek ljubomorno čuvao.
Udisala je tako Sonsyreya jutarnje mirise Sylenca, mirise koji su odisali svježinom srebrenog alandskog bora. Doista, sada je Sonsyreya napokon vjerovala i razumjela Panđine riječi koje je on znao toliko puta, kroz oblak dima iz njegove lule, hvaliti i veličati: …'nigdje ne rastu i ne mirišu ljepše i tajnovitije šume srebrenog bora kao u dolinama Sylenca.'
mistična svijetlost iznad šume srebrenog bora koju su vidjeli Sychythe
Sonsyreyine umorne i snene plave oči sada su poprimile svu ljepotu. Suze iz njezinih očiju izgledale su kao biseri, a srce joj stane jače udarati. Usred tog nepreglednog carstva koje su krasili mistični krajobrazi Zaboravljenog i Izgubljenog svijeta, na samim Vratima vjetra, vjetra strašnog i olujnog, mjestu gdje je taj strašni vjetar postizao nevjerojatnu brzinu, stajala je najljepša Palmina leptirica.
Slomljena i krhka, djevojka najljepših nebesko plavih, sada uplakanih očiju, djevojka najgušće i najduže crne kose koje je ikada vidjelo i zapamtilo to Strašno i Tajnovito Vrijeme, Vrijeme Tajni Najtajnijih, a sve okolo Nje bila je Vrišteća tišina i misteriozna Svijetlost. Ona je osjećala da je snaga izdaje i napušta, pa skupi svoje posljednje snage i tiho, a u Vrištećoj tišini to je izgledalo kao prekrasan šum valova Toplih mora Južnih, prošapuće:
mističnu svijetlost Sylenca vidjela je i mitska Enhu ptica u zoru Hawalandha
'Uzaludno me pokušavaš uvjeriti Alanđanine da je naša ljubav nestala s prvim jutarnjim svijetlima Sylenca. Sva ova tišina koja me okružuje i pokušava me uplašiti, zapravo je siguran znak da si i Ti tu negdje. Tvoji srebreni borovi više Te ne skrivaju od mojih pogleda i ja Te napokon prepoznajem i vidim Te u njihovim krošnjama. Sada sam napokon sigurna da je Tvoj pogled rasipao ovu tamu Noći i pretvorio je u prekrasan Dan, a čula sam i Tvoje korake od kojih mi je srce stalo jače udarati …'
Dakle, opet vam Athumanunh piše o 'Legendi o Alandiji', o toj zagonetnoj i misterioznoj zemlji što prostire se na samom rubu Svijeta poznatoga tamo negdje, negdje daleko na Sjeveru, negdje iza zastora noći, negdje pod svijetlom milijuna Zvijezda, Zvijezda koje su opetovano okitile plave plašteve noći, noći pod čijim okriljem su mirno spavali, sada opet uzdignuti i ponosni nekada moćni i Slavni gradovi.
mističnu svijetlost Sylenca vidjeli su i Vitezovi vjetra čekajući zvijezdu Hawalandha zapalivši svoje vatre u krug
Mirno je spavao i Asgrad, a gusta tama prekrila je njegove kule i bedeme tajnovitog Zimskog bedema. Dok je sa ove strane poznatog Svijeta gorjelo stotinu taborskih vatri, na drugoj strani tog istog Svijeta prostirao se, u tim nevjerojatnim, nezamislivim i nepreglednim prostranstvima, tajnovit i opasan Izgubljeni svijet Sylenca, Svijet je to u kojem su putove jedino Alanđani mogli pronaći i slijediti ih.
U toploj dvorani velike utvrđene alandske palače grada Asgrada, palače koju Alanđani imenom svojim nazvaše Mynetonka, u pratnji svojih najodanijih kneginja, okružena Njegovim najodanijim Vitezovima vjetra, sjedila je u velikoj alandskoj stolici na uzvišenom postolju Ona.
mističnu svijetlost Sylenca vidjeli su i strašni alandski polarni vukovi Wyghenha
Ona, djevojka ugodna oku, djevojka guste crne kose pozorno i dugo češljane koja joj je slobodno padala preko bijelih ramena, djevojka kose crne kao tmina noći, kose sada vezane trakom na čelu. Njezine bijele i besprijekorno nježne ruke koje je povremeno lomila odavale su blagu nervozu. Svijetla put lica i nebesko plave oči koje su sjajile svjetlošću milijuna Zvijezdi, sada su bile zamućene suzama.
Doista, djevojka je zasigurno tim strašnim i nepredvidivim ratnicima napadačima, najboljim i najstrašnijim ratnicima, koje je to čudnovato i nezamislivo Vrijeme ikada zapamtilo, morala izgledati, a zapravo i izgledala je baš poput prave kraljice, u toj mekanoj baršunastoj haljini koju je opasao pojas istkan od srebrenih niti.
Takvu ljupkost živoga bića Vitezovi vjetra još nikada nisu sreli u svojim dugim i strašnim lutanjima tog Strašnoga i Nezamislivoga Vremena, kroz taj misteriozni i zagonetni Izgubljeni Svijet u prostranstvima Sjevera, u dolinama Sylenca …
svi koji su vidjeli mističnu svijetlost Sylenca bili su uvjereni da je mistična svijetlost u zoru Hawaladha bila Palmina leptirica, princeza Toplih mora Južnih, Sonsyreya
petak, 16.10.2009.
Athumanunhova koračanja
Sanjao Athumanunh da je Dvadeset tisuća milja ispod mora
U ovim sve hladnijim danima mjeseca što ga Athumanunh nazva 'Vjetrovnik', ogrnut svojim toplim ogrtačem, uz topli kamin u kojem se igraju neumorni plameni jezici, Athumanunh opet ima vremena za svoje stare prašnjave knjige, ali 'Svijetle Noći' dolaze sve brže i ostaju sve duže, pa Athumanunh umoran brzo zaspi i nošen krilima Nikte zaplovi u more svojih snova.
da li je Athumanunh siguran da to baš plivaju ribe
Sanjao jednom tako Athumanunh, da ondje, gdje su nekoć ljudi živjeli u prijateljstvu i slozi, ondje gdje su nekoć dragocjeni predmeti bili cijenjeni jedino zbog svoje ljepote, sada šutke plivaju ribe … No, je li baš Athumanunh siguran da to plivaju ribe? Ne kroče li to, jednom zbog častoljublja i poroka kažnjena, djeca Posjedona i dalje ulicama potonulih gradova negdje duboko pod morem, ali sada razborito i miroljubivo …
Athumanunh je zalutao na svojim koračanjima u daleku prošlost, davno prije jedanaest tisuća godina, u samo središte uvijek nemirnog Atlantika, te se našao na čudnom, ali predivnom otoku koji se zeleni i miriše opojnim mirisima.
Athumanunh sanja zeleni otok u čijem krilu spava grad moćnih vladara ponosnog naroda
Taj zeleni otok domovina je plemenite i moćne rase koja je nekada davno prije Zemljom koračala. Narod tog otoka posjeduje veliko bogatstvo zahvaljujući prirodnim resursima svoje zemlje, a u sredini, u samom središtu otoka, spava grad.
Grad je središte bogate trgovine i velikog prometa, ali i prijestolnica moćnih vladara tog otoka koji čvrsto i pravedno vladaju nad ljudima i zemljom na otoku, ali i duboko u Europi, Africi i Aztlantiji (Amerika po Athumanunhu). Grad i cijeli zeleni otok čuva moćna i na sve spremna vojska …
grad pod morem u kojem korača Athumanunh kroz mitologiju
No, tako je bilo nekada davno prije, a sada ispred Athumanunha leže neke pitoreskne ruševine … Posvuda su razbacane velike hrpe kamenja, između kojih se jasno mogu opaziti tragovi i sjene velebnih hramova i palača … preko tih ruševina nadvio se, umjesto bršljana, debeli sloj podmorskog biljnog života.
Koji je ovo dio našeg globusa u koji zaluta na svojim koračanjima kroz mitologiju Athumanunh i tko je složio sve ovo ogromno kamenje iz prastarih vremena?
Ispred mojih očiju je, nekada davno prije, razoren, uništen, ležao isti onaj grad što nekada spavao je spokojnim snom pravednika, a sada njegovi krovovi otvoreni zjape prema nebu, njegovi hramovi su urušeni, njegovi lukovi porušeni, njegovi stupovi razbacani … Još dalje, tek ostaci kiklopskih akvedukata, ovdje visoki stilobat akropole s plutajućim obrisima Partenona, ondje tragovi lučkih dokova … još dalje, duge crte potopljenih zidova i širokih praznih ulica koje ne vode sada nikamo – zar su to Pompeji pod vodom?
Athumanunh se prisjeća što pročitao je u knjigama svojim starim i prašnjavim: 'Drevni Egipćani klanjali su se božanstvu Sunca kada bi ono zalazilo i tada bi oni gledali na zapad, a dalje na zapadu postojao je još jedan mističan narod – drevni Inke. Inke pak su se također klanjaju božanstvu Sunca, ali u trenutku kada bi ono izlazilo i tada bi oni gledali na istok. I jedni i drugi govorili su i kazivali o postojanju nečega u morima Atlantika.'
da li je Athumanunh umjesto morskih nimfi (nerejide) pomislio da je pronašao mitske žene ratnice
Gdje sam li ja to zapravo bio? Zar stvarno ne znate? Čitao sam knjigu, Dvadeset tisuća milja ispod mora (Jules Verne), na našem lijepom, toplom i plavom moru, tijekom zasluženog odmora, u sjeni visokih borova, a onda mi je šum valova u blago ljetno predvečerje stao šaptati kroz krošnje tih borova. Isprva tiho, pa najtiše, a zatim sve glasnije: Atlantisss, Atlantisss … Pridignem se s ležaljke, odložim knjigu i zagledam se u valove dodirujući ih rukama, pa odjednom osjetih da koračam poput Pierra Arronaxa, planinama tog davno prije izgubljenog kontinenta, dodirujem tisućama godina stare ruševine nekada moćne i suvremene, hodam tamo gdje su nekada hodali prvi ljudi …
… ili se to opet Athumanunhu opet sve priviđa i ipak se to samo igraju ribe usred morem isplakanih kostiju legendarne Atlantide …
nedjelja, 11.10.2009.
Athumanunhova koračanja
Athumanunhovo tajnovito doba Noći – vrijeme kada se Božanstva vole
Nebrojano puta Athumanunh na svojim koračanjima spomene 'tajnovito doba Noći', ili 'mir spokojnog Jutra', ili pak vama zaželi 'miran San' sa željom da vam 'Zvijezde poklone Dan'.
Athumanunh, taj stari heroj bez imena, zna i legendu Anakhtha koja se zbila u noći kada su padale hladne kiše Shakazeye i predivnoj princezi Toplih mora Južnih sakrile put do grada prozirnih zidova i visokih zimskih bedema u kojem se odmara Andraghonh okružen i ljubomorno čuvan tisućama najboljih ratnika što ikada prije zapamtilo ih je Vrijeme …
O legendi Anakhtha, neki drugi put, a sada Athumanunhova priča o tajnovitom dobu Noći.
Aurora i Selena u Athumaunhovom snu
Lagano, polako i nečujno Nebom vuku kola crni snažni konji. To Božica Noći putuje Nebom u svojim kočijama, a njezin tamni ogrtač natkriva čitavu Zemlju. Tama polako obavija sve unaokolo, sva živa bića, ljudi i bogovi, polako tonu u blaženi San.
Oko nečujne kočije Božice Noći tiskaju se mnogobrojne Zvijezde i Zvjezdice i na zaspalu Zemlju prosipaju svoju lažnu svijetlost. Noć je napokon zamijenila Dan.
Pored kočije Božice Noći mirno jašu i čuvaju je snažni i mladi sinovi Božice Zore, dva mlada ratnika, očevi Vjetrova mitskih i strašnih, osmero braće Anemoi. Onda pak se iz smjera Istoka na Nebo stane penjati još jedna božica, Božica Mjesec, u kočiji koju vuku tvrdorogi snažni bikovi.
Nikta tiha božica Noći
Bijela, gotovo prozirna haljina i njezin bijeli veo u obliku polumjeseca obasjavaju zaspalu Zemlju i kao da je zalijevaju svojim srebrenim zrakama. Na kraju svog puta Božica Mjesec se spušta u duboku pećinu planine Latme u tajnovitoj zemlji Kariji, jer tamo spava utonuo u vječni San prekrasni Bog Sna, vječiti mitski mladić.
Neizmjerno ljubi i voli Božica Mjeseca Boga Sna i svake se noći Božica Mjeseca naginje nad Boga Sna, miluje ga i šapuće mu najslađe i najnježnije ljubavne riječi.
No, usnuli Bog Sna ne čuje ljubavni šapat Božice Mjeseca, pa je poradi toga i svijetlost Božice Mjeseca, (mjesečeva svijetlost), svijetlost koju ona nesebično prosipa po zaspaloj Zemlji vrlo tužna.
Jutro je sve bliže i bliže, pa se Božice Mjeseca mora žurno udaljiti prema horizontu, a na dalekom Istoku već se pojavljuje rumena vjesnica Božice Zore, plavetna Božica Jutarnja Zvijezda.
ružičasta Aurora
Iza plavetne Božice Jutarne Zvijezde odmah se pojavljuje i ružičastoprsta Božica Zore koja otvara vrata iza kojih će se uskoro pojaviti svijetli Bog Sunca.
Obučena u svjetložutu haljinu uzlijeće Božica Zore svojim ružičastim krilima na osvijetljeno Nebo koje je obojano ružičastim svijetlom. Iz svog zlatnog ćupa sipa Božica Zore na još uvijek zaspalu Zemlju prve kapljice rose. Kapljice u tišini padaju na travu i cvijeće koje se stane presijavati u dijamantnim bojama.
Tog trenutka Zemlja počinje mirisati kao mlada djevojka i probuđena iz slatkog sna Zemlja pozdravlja Boga Sunca koji izranja na obzoru Istoka. Svijetli Bog Sunca izlazi iz dubina Oceana i penje se na Nebo u svojim kolima koja vuku četiri snažna konja čijim žilama teče živa vatra.
Kada ugledaju blistavog Boga Sunca Zvijezde i Zvjezdice stidljivo se sklanjaju i bježe u njedra tamne majke Božice Noći. Bog Sunca svijetli sve snažnije i sve je više na Nebu s kojeg nesebično prosipa svoje životodavne zrake na Zemlju na kojoj se sve budi i raste zadovoljno toplinom i životom.
Onda pak, kada napokon završi svoj dnevni put Bog Sunca se na Zapadu spušta u svijetle vode svoga oca Boga Oceana gdje ga čeka njegov zlatni čamac koji će ga odnijeti natrag na Istok u njegov čudnovati dvorac. U tom tajnovitom dvoru Bog Sunca će se odmoriti tijekom vladavine Božice Noći kako bi slijedećeg dana izašao u zlatnom bljesku.
Dakle, ova priča koju napisa vam Athumanunh, priča je o vremenu kada božica Selena ljubi boga Endimiona, a ostala božanstva što spominje ih priča Athumanunhova su: Nikta, Aurora, Eol, Astrej, Eolfors, Helios i božanska braća Anemoi što mitska imena nose Borej, Not, Eur, Zefir, Kaik, Apeliot, Lib i Skirion.
Probajte ih smjestiti u priču na mjesta u kojima ih Athumanunh spominje njihovim dužnostima, a ako ne bude išlo imate Athumanunha koji će vam napisati novu priču što bit će nježnije od leptira, a uzbudljivija od oluje.
petak, 09.10.2009.
Athumanunhova koračanja
Athumanunh u tajnovitom gradu umirućeg Mjeseca
U potrazi za tragovima prvih pismena ljudskoga roda Athumanunh iznenada naleti na jedan grad, ma zamislite samo, na nadmorskoj visini od četiri tisuća metara. Njegovo ime na drevnom jeziku, davno prije nestalog drevnog naroda, označava grad umirućeg Mjeseca.
grad umirućeg Mjeseca
Gleda Athumanunh tako i opet se divi i čudi tim veličanstvenim ruševinama. Hoda on tako tim razvalinama i ruševinama nezamislive i do sada neutvrđene starosti iznad kojih se polako na jutarnjem suncu uzdižu magle prošlosti, neznanja i zagonetki.
Odjednom vidi on ostatke nečega što ga podsjeti na luku, u kamenu urezani crteži rakova i raznih riba … Zna Athumanunh dobro da su se Andi iz mora izdigli tamo davno u tercijeru, ali u to doba na Zemlji nema čovjeka!
Malo dalje pronašao je Athumanunh nekakav smotuljak papirusa, a kako on čita sve poznate i nepoznate hijeroglife baš se razveseli, ali … Što je sada ovo? To nisu hijeroglifi, nisu to ni prastara pisma slikovnog karaktera, a nisu ni poznata mu klinasta pisma… pa ovo je sitno pisan tekst i sva slova (znakovi) zapravo odgovaraju jednom govornom glasu, izgleda kao moderna fonetska abeceda.
Potraži Athumanunh svog starog prijatelja iz najljepšeg doba, pa ga zamoli da mu pomogne da ga zajedno pročitaju. Stane tako Athumanunhov prijatelj čitati: 'Žena imena Orjana došla je da ispuni nalog bogova da postane pramajka Zemlje. Orjana ima četiri prsta koja su spojena opnom, a rodila je 70 – ero djece i potom otišla natrag među bogove.'
Athumanunh se opet sjeća da je vidio niz kamenih glava koje su ga nijemo, ali pozorno promatrale u 'gradu umirućeg Mjeseca' i dobro se sjeća njihovih lica koja su različita. Tanke i debele usnice, dugi ili kukasti nosovi, sitne ili glomazne uši, meke ili tvrde crte lica, a neki su gologlavi, dok pak drugi imaju na glavi nešto što podsjeća na kacigu, a svi oni imaju po četiri prsta, ali nisu im spojeni opnama.
Uf, a onda mu se učini da je nešto pročitao kao – Mu…- malo je oštećeno, pa se ne vidi dobro. No, Athumanunhu padne napamet – Muror – tajnovito nestala civilizacija naroda koji su nekada živjeli po otocima Tihog oceana.
No, Muror civilizacija je cvjetala prije 23 000 godina, znači prije Atlantide, ali prije 23 000 godina na Zemlji je kameno doba, pola Europe i današnjeg američkog kontinenta je pod debelim naslagama leda, a u pećinama Francuske i Španjolske smrzavaju se prvi ljudi koje Athumanunh poznaje kao Kromanjonce.
Odjednom poput jata crnih ptica zlosutnica navru Athumanunhu misli kako je jedna ponosna civilizacija mogla pasti tako u zaborav, tako jednostavno nestati … Nestati zauvijek u vatrenim stihijama i nezacijeljenim ranama što ih čovjek zada vlastitoj povijesti.
Kakve li se sve misli nametnu čovjeku kada korača po pepelu jednom velikog i ponosnog naroda, naroda koji je podigao ove gorostasne građevine, sebi na spomen.
Ali tko bijahu ti graditelji? Jesu li to tajanstveni Olmeci čija se povijest poput Titana gubi u maglama legendi i bajki, ili su to možda Tolteci, marljivi i miroljubivi koje zapamti jedino usmeno predaja? Što bijaše s tim tajanstvenim civilizacijama tih jedinstvenih graditelja? Što bijaše, gdje nestadoše …
Hajde ti Athumanunh lijepo spavati i prestani lutati po tim svojim starim i prašnjavim knjigama …
četvrtak, 08.10.2009.
Athumanunhova koračanja
Mjesto gdje se svijetlost duginih boja trga poput svile
Mala skupina vojnika u tamnim, mutnim i prljavim oklopima sjedi pored vatre i osluškuje šumove džungle iz koje je dopirala pjesma brbljavih papiga s kojom se miješalo neko čudno prigušeno štektanje, pucketanje grančica, tiho mumlanje, otegnuto urlikanje, dosadno i jednolično zujanje prašumskih insekata.
Athumanunh zarastao u bradu u društvu je tih davno prije zaboravljenih vojnika, zapravo, ti ga vojnici izuzetno cijene i poštuju otkada ih je prije samo nekoliko dana spasio od nasrtaja jednog divljeg prašumskog plemena.
Vojnici se pomalo boje, a boji se i sam Athumanunh ovih čudnih zvukova plave i izuzetno tople prašumske noći. Athumanunh pokušava analizirati u svojim mislima čega se zapravo boji i što mu to čini toliko neugode. Možda pritajene zvijeri koja se sprema da mu zarije svoje oštre kandže u vratne žile, ili ogromnih šarenih zmija što lome rebra, ćudljivih i divljih plemena što svoje žrtve vežu za noge i ostavljaju obješene na granama visokih stabala, ili neobičnih priča što kruže ovim mjestom.
Sparina je zagušljiva od vlage i truleži koja isparava s drveća, a zrak je zasićen mirisom smola i peludi što nadražuje grlo i živcira. Vojnici su umorni, umoran je i Athumanunh s njima, ali oprezni su, a oprezan je i Athumanunh.
Nakon trideset dana u džungli Athumanunhu se instinkt za opasnost istančao i pretvorio u osjetljivu tananu žicu koja reagira čak i na blago strujanje povjetarca, a poradi toga san mu rijetko sklapa očne kapke, pa zahvaljujući tome Athumanunh i je toliko izmoren.
Vojnici su razdražljivi i svadljivi, gotovo da su suludi, ali su još uvijek živi. Da živi nakon trideset dana u džungli Amazone…
…'Je li to jezero duboko?' – upita Athumanunh. 'Još nismo ispitali njegovu dubinu. No, sasvim sam siguran da je bistro poput suze i da u njemu žive najukusnije ribe na svijetu. Ovdje je predivno, prekrasno … nije mi uopće jasno odakle onakve strašne priče domorodaca o ovom jezeru i zašto mu uopće nadjenuše ime Vražje jezero?' – objasni vojnik u oklopu.
Athumanunh zamijeti da je vojnik mlad i neiskusan, pa si dopusti slobodu da ga upozori: 'Ne razmišljaj o tomu vojniče. Odmaraj se, ali budi oprezan i pozorno motri sve dok ti ne stigne smjena.' Mladi vojnik sada se glasno nasmije: 'Uopće ne znam zašto stražarimo, pa ovdje nema ni zvijeri, ni insekata, ni zmija, ni divljih plemena, nema nikoga osim nas. Ovdje su samo stijene, jezero i mi!'
Athumanunh se uputi prema svom konačištu, ali još jednom upozori mladog vojnika: Laku noć, samo nemoj zaspati! Zapamti, sutra ćemo biti najbogatiji ljudi na svijetu!' Athumanunh je polako utonuo u san, a onda negdje oko ponoći probudi ga glasan povik stražara: 'Iz jezera, izlaze iz jezera! Hej, pa to nije moguće, nemoguće! Idu, iduu na nas! Budite seee, gotovi smo! … Athumanunh skoči na noge i grozničavo stane tražiti mač kojeg nikako da napipa, a onda shvati da se nalazi u sigurnosti svoje sobe na 'mjestu gdje plaču ptice'.
Računalo baca slabo svijetlo, a debela i pomalo istrošena knjiga koju je Athumanunh čitao, sada ga je dobrano nažuljala, jer je zaspao na trosjedu s njom. Ovo što probudi Athumanunha u gluho doba Noći bio je samo još jedan od njegovih snova na njegovim dugim lutanjima kroz legende što su već davno prije zaboravljene.
Jeste li možda pogodili gdje je to Athumanuh zalutao i s kim je to on bio negdje u dubini opasne i neukrotive prašume Amazone, te što je to on s njima tražio tako daleko na misterioznim obalama Vražjeg jezera?
Nije li to Athumanunh napokon susreo Amazonke mitske žene ratnice? ... ili
... je opet Noć, koja zna imati čarobnu Moć, Athumanunhu pomiješala legende i mitove te zavela ih u Tajne što tako dobro su skrivene? ... no, ne brinite
... 'In k'aba' Athumanunh, ki'ol k'in, Mukul sas Ek'! Uts ak'ab sen kii Wenel!'
nedjelja, 04.10.2009.
Athumanunhova koračanja
Ratnička božanstva – odvažna i hrabra mitološka bića što diče se hrabrošću
Athumanunh je malo zbunjen, zar su njegova koračanja kroz mitologiju preteška, ili Athumanunh opet kazuje premalo i govori nejasno? No, nema veze Athumanunh nastavlja koračati kroz mitologije i legende što davno prije već su zaboravljene i samo na sebi svojstven način divi se on tim tajnama što tako dobro su skrivene.
Počelo je doba koje Athumanunh naziva 'Dozrijevanje' i mjesec 'Maglodan' već je najavio Hladne kiše Shakazeye, a sada mjesec 'Vjetrovnik' polako, ali sigurno najavljuje Bijele snjegove Sylenca koji će pasti s prvim danima mjeseca 'Snježnika' i opet pomiješati legende starih i drevnih naroda koje Athumanunh naziva Hrabri narodi, a početkom mjeseca 'Zvjezdoroda' započet će tada i doba 'Slabljenja' i opet će Athumanunhu nedostajati onih famoznih pet dana: Alantanunh, Nyghtanunh, Tangatanunh, Stargatanunh i napokon Hawalandh …
No, dobro, a sada nešto o tim ponosnim, hrabrim odvažnim i nevjerojatnim ratničkim božanstvima drevnih Egipćana, pa evo ih redom: Horus, Anhur, Sopdu i Montu.
Horus – krilati bog rata
Ovog ponosnog boga i veličanstvenog ratnika drevni su Egipćani prikazivali u antropozoomorfnom obličju kao čovjeka sa sokolovom glavom na kojoj se nalazila dvostruka kruna (Peshent) Gornjeg i Donjeg Egipta. Horus (Behdeti) je mlad i moćan ratnik, sin Raov, koji je uzeo obličje krilatog sunčanog diska, te se svom silinom spustio na protivnike Raove. Raovi protivnici u strahu su pobjegli pretvorivši se u nilske konje i krokodile, te podmuklo čekali na dnu Nila, ali krilati Horus ih pronalazi i gađa ih harpunima. Nakon pobjede nad neprijateljima Raovim (Senek an mu), Ra je zapovjedio da se u čast krilatog Horusa na sve ulaze u hramove, svih božanstava, mora smjestiti krilati sunčev kolut koji ih je štitio od svih neprijatelja. Na prikazima drevnih Egipćana ponekad iznad faraona Horus lebdi u obličju sokola, te u kandžama drži mlatilo, kao simbol kraljevskog dostojanstva u jednoj, te prsten vječnosti (shenu) u drugoj, pa je to prikaz Horusa Behdetskog iz grada Behdeti (Edfu) i ne bi ga trebalo miješati s Horusom sinom Izide i Ozirisa
Anhur – nebeski potporanj
Dičio se hrabrošću, odvažnošću i velikom fizičkom snagom. Bio je ratničko božanstvo, ali i zaštitnik lova i vojnika. Često je predstavljan i kao pokrovitelj i zaštitnik ljudi, kao branitelj cijelog Egipta kojeg štiti ne samo od neprijatelja već i od zlih duhova te opasnih životinja. Štovao se u Gornjem Egiptu u gradovima Teni (Tinis) i Djebnetjeret (Sebenitu). U ratu je uvijek išao ispred, odnosno na čelu vojske. Borio se sa svima koji su bili na protivničkoj strani, ma tko oni bili, a nije ni prezao od borbe s ostalim božanstvima. Neuspjeh, odnosno poraz, teško je podnosio i nije bilo nikakve isprike za njega, a bila je i prava rijetkost kad je gubio bitke. Kasnije ga drevni Egipćani poistovjećuju s bogom Šu, pošto je iz Nubijske pustinje oslobodio i natrag doveo božicu Tefnut. Ponekad se među hijeroglifima prepozna i natpis Anhur – Šu, 'onaj koji je natrag doveo daleku' ili 'nebeski potporanj'. Na glavi nosi četiri velika ptičja pera i prikazivan je u antropomorfnom obličju. Ponekad ga je teško ne poistovjetiti s Horusom krilatim ratnikom, ali i ostalim ratnim božanstvima. Na povratku iz pustinje oženio se boginjom Mehit. Iako ga je krasila hrabrost i mudrost vođenja rata bio je i zaštitnik svih smrtnika braneći ih od svih vrsti opasnosti.
Sopdu – branitelj istočnih granica
Ovo ratničko božanstvo drevni Egipćani prikazivali su u antropomorfnom obličju kao snažnog mladog muškarca koji na glavi ima dva pera, pojas 'shemset' a u rukama ratničku sjekiru i ankh, ponekad i regaliju štap (skiptar uas). Neumorno i hrabro branio je istočne granice drevnog Egipta, odnosno, hrabro je odbijao napade iz istočnih pustinja. Božanska družica mu je predivna plavetna božica Sopdet. Ponekad ga drevni Egipćani poistovjećuju s bogom Sah (Orion), a tada sa Sopdet (Sirius) ima sina Soped odnosno 'Horusa spd', a tu je opet jasan naum drevnih Egipćana da se ovaj božanski par (trijada) poistovjeti s Osirisom i Izidom, te njihovim sinom Horusom.
Montu – živa duša Raova
Ovo ratničko božanstvo drevni Egipćani prikazivali su u antropomorfnom, ali i u antropozoomorfnom obličju, a povezivan je direktno s bogom Ra, odnosno kao njegovo ratničko obličje. Njegova sveta životinja bio je bik, pa su ga tako ponekad znali nazvati i 'Bik planina Sunčeva izlaska i zalaska'. Tako bog Montu personificira razornu silu sunca, te ga ponekad opet u drevnim zapisima nazivaju i kao 'Bik moćne ruke'. Montu je i faraonov ratnički bog, pa ga često na prikazima vidimo kako pred faraona dovodi poražene protivnike, ili kako faraonu uručuje ratnički srpoliki mač 'khepeš'. U antropomorfnom obličju prikazivan je kao snažan mladi muškarac koji je naoružan (koplje, toljaga, nož, srpoliki mač, luk i strijele …), a na glavi ima tri duga pera. U antropozoomorfnom obličju (obličje solarnog božanstva) prikazan je s tijelom muškarca i glavom sokola na kojoj su tri pera između kojih je sunčani disk oko kojeg se zaštitnički omotala zmija (ureus).
krilati Horus ratničko božanstvo (ovo nije Horus sin Izide, a o toj razlici drugi put)
Uapuat (Ofios) 'onaj koji vojsci otvara put' (ovo nije Anpu /Anubis/, a o toj razlici drugi put)
subota, 03.10.2009.
Athumanunhova koračanja
Predivno pustinjsko praskozorje
Mogla je to biti negdje Dvadeset i treća godina, Prvi mjesec treće sezone, dan šesnaesti po drevnom egipatskom kalendaru što već prije jednom objasni ga Athumanunh. (po našem brojanju Vremena pak bi to sezalo u 1478. godinu pr. K.)
Athumanunh opet korača drevnom mitologijom u potrazi za tim nevjerojatnim mitskim bićima i opet će na samo sebi svojstven način nešto i vama napisati. Dakle, snažna vojska drevnog Egipta ustremila se na drevni grad Megido, a bila je to vojska egipatskog faraona Tutmozisa III.
Ah da, Athumanunh je u toj vojsci drevnih Egipćana i vodi opasne ratnike Medjau (to je drevno izgubljeno libijsko pleme iz koje su se novačili osobni stražari drevnih egipatskih faraona). U to predivno pustinjsko praskozorje konji su tiho njištali i toptali nervozno osjećajući skori početak bitke. Zrak je u to pustinjsko jutro bio hladan, a pred egipatskim ratnicima bila je zapovijed njihova faraona: 'Zauzmite Megido čvrsto, čvrsto!'
No, Athumanunh, taj stari lukavac, veteran tisuću bitaka divnih i veličanstvenih, zna da je to vrlo opasan i rizičan pohod uz Wadi 'Aru i kroz uski klanac Musmus, a nakon toga čeka ih žestoki karijer preko Jizreelske doline i teška bitka s protivnikom koji nadzire drevni grad Megido, grad koji se smjestio visoko na brijegu iznad ceste koja vodi od drevnog Egipta prema drevnom Eufratu.
Još prije nego su krenuli iz drevne utvrde Silea, u istočnoj delti Nila, Athumanunh je iznio faraonu tri inačice: 1) krenuti krivudavim sjevernim putom koji se gubio u ravnici pokraj današnjeg Mishmar Haemeka; 2) krenuti krivudavim južnim putom kroz Dothansku dolinu koji se gubio u ravnici pokraj grada Tanaka; ili 3) krenuti ravno kroz klanac 'Aruna (Wadi 'Ara danas Nahal Iron, a nekada poznatiji pod imenom Musmus) koji izbija pred sami grad Megido.
Tutmozisovi vojni savjetnici predlagali su inačice 1 i 2, jer inačica 3, središnji direktan smjer prema drevnom Megidu, bio je itekako pogodan za zasjede koje su mogli postaviti Kanaanci. Athumanunh pak je faraonu predlagao baš tu najopasniju inačicu 3. Faraon Tutmozis III. na zaprepaštenje svojih savjetnika i zapovjednika izabrao je Athumanunhovu inačicu, ali je Athumanunhu zapovjedio da on osobno vodi napad kroz klanac.
Kao što je Athumanunh i očekivao, tako je i bilo. Pobunjenička kanaanska vojska nije očekivala prolaz egipatske vojske kroz klanac, pa se razvila za borbu na sjeveru i jugu od grada Megida. Athumanunh je zapovjedio odmor vojsci nakon što je prešao potok Qinu, a nakon odmora zapovjedio je bojni složaj za juriš na Megido.
Lijevim krilom štitio se sa sjevera, a desnim krilom s juga, samo središte koje je jurišalo na Megido predvodio je osobno Athumanunh. Branitelji Megida uspjeli su nakon kraće i žestoke bitke ipak pobjeći, jer je egipatsko lijevo i desno krilo pljačkalo kanaanske tabore i tako zakasnilo u presudnu bitku pod zidine grada.
No, nikada to Athumanunh ne bi uspio i možda nikada ne bi izabrao ovako rizičan smjer da mu prije bitke, te predivne plave pustinjske noći , nisu pomogli, savjetovali ga i kasnije se borili zajedno s njim oni koji bi: 'U ratu uvijek išli ispred, odnosno, na čelu vojske. Borili bi se sa svima koji su bili na protivničkoj strani, ma tko oni bili, a nisu ni prezali od borbe s ostalim božanstvima. Neuspjeh, odnosno poraz, teško su podnosili i nije bilo nikakve isprike za njega, a bila je i prava rijetkost kad bi gubili bitke.'
Tko je to pomogao Athumanunhu u rizičnom i opasnom pohodu kroz klanac Aruna probajte pogoditi, a ako ne ide ne brinite, jer već drugi put vam ih Athumanunh nabroji i nešto o njima napiše.
tko je to pomogao Athumanunhu prolaz kroz opasan klanac Aruna Wadi 'Ara
petak, 02.10.2009.
Athumanunhova koračanja
Dakle, Athumanunh je na trenutak poput velikog 'ur mauua' prošao kroz 're stauu' tajnovitog mjesta u dvorani 'sed', te poput bića 'ahu', poput 'semaa ur' uzeo obličje 'akh' kako bi na trenutak mogao opetovano vidjeti davno prije izgubljene prijatelje što počivaju poput 'onih manje revnih i vjernih', ali i 'onih čije je srce bilo ma'at' na 'poljima nade i obećanja'.
No, neumoljivi Nehebkau, taj revni i uvijek budan stražar, opasnog izgleda jednostavno se postavio ispred Athumanunha te ga zaustavio: 'Vrati se natrag Athumanunh, jer tvoje je kraljevstvo Jabti i još uvijek nisi pozvan u kraljevstvo Amenti.
Ako još uvijek ne razumijete, sada ću vam malo pomoći: Athumanunh je pokušao proniknuti gdje to obitavaju bića Unnefer, ili 'oni koji ne znaju za nestanak', ili 'oni koji ne znaju za umor', ali zaustavili su ga revni 'čuvari polja nade i obećanja' na njegovom koračanju kroz drevnu egipatsku mitologiju gdje je susreo neka mitološka bića i božanstva iz mitološkog svijeta drevnih Egipćana. Evo kratkog opisa tih mitoloških bića tajnovitog Duata i misterioznog Amenteta drevnih Egipćana.
Aken i Kherti – splavar Amenteta i bog mrtvih
Drevni Egipćani splavara koji je prevozio pokojnike do Duata (počivalište manje revnih i vjernih), ili polja Aaru (počivalište onih čije je srce bilo ma'at) nazivali su Aken. Akena su na svojim prikazima prikazivali u antropozoomorfnom obličju tijela čovjeka i glava ovna, a u istom takvom obličju ponekad bi prikazali i boga mrtvih kojeg su nazivali i Kherti. Dakle, kada se na prikazima vidi čovjek s glavom ovna, a isti se nalazi na kormilu broda onda je to Aken, splavar Amenteta. Ako pak je to čovjek s glavom ovna i ne nalazi se na brodu onda bi to trebao biti Kherti, zaštitnik mrtvih i čuvar faraonovog groba. Kherti je jedno od obličja Ozirisa.
Nemti i Mahaf – božanski kormilar Raove 'barke od milijun godina'
Nemti (skitnica, putnik ili onaj koji putuje) božanski je kormilar i drugo obličje (božansko) mitskog bića Akena, a prikazivan je u atropozoomorfnom obličju tijela čovjeka i glave sokola, pa se ponekad može zamijeniti s Horusom. No, treba obratiti pozornost, jer ako se takvo božanstvo nalazi na brodu (splavi) onda se sigurno radi o obličju Nemti. U tom obličju Nemti (Aken) se oglušio na zapovijed Raa da ni u kojem slučaju i ni pod kojim uvjetom ne prevozi božicu Izidu do središnjeg otoka u Podzemnom svijetu tijekom vijećanja bogova u sporu Horusa i Seta. No, kako je Nemti uzeo zlatan prsten od Izide i ipak je prevezao na otok, on je kažnjen od Raa tako što su mu svi prsti smanjeni, pa mu nikada više niti jedan nakit nije mogao krasiti iste. Mahaf pak je prikazivan u antropomorfnom obličju i nalazi se u sastavu posade Raove 'barke od milijun godina' kojom vješto upravlja u opasnim noćnim satima.
Khentiamenti – nadzornik grobova
Khentiamenti čuvar i zaštitnik groblja i grobnica drevnih Egipćana vrlo lako se pomiješa sa svojim božanskim rođacima Anpu (Anubis) i Uapuat (Ofios). No, razlika je i više nego očita, jer Khentiamenti uvijek je prikazivan u zoomorfnom obličju šakala koji leži na sarkofagu.
| < | listopad, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...