Marketing
Athumanunhova koračanja
Mjesto gdje se svijetlost duginih boja trga poput svile
Mala skupina vojnika u tamnim, mutnim i prljavim oklopima sjedi pored vatre i osluškuje šumove džungle iz koje je dopirala pjesma brbljavih papiga s kojom se miješalo neko čudno prigušeno štektanje, pucketanje grančica, tiho mumlanje, otegnuto urlikanje, dosadno i jednolično zujanje prašumskih insekata.
Athumanunh zarastao u bradu u društvu je tih davno prije zaboravljenih vojnika, zapravo, ti ga vojnici izuzetno cijene i poštuju otkada ih je prije samo nekoliko dana spasio od nasrtaja jednog divljeg prašumskog plemena.
Vojnici se pomalo boje, a boji se i sam Athumanunh ovih čudnih zvukova plave i izuzetno tople prašumske noći. Athumanunh pokušava analizirati u svojim mislima čega se zapravo boji i što mu to čini toliko neugode. Možda pritajene zvijeri koja se sprema da mu zarije svoje oštre kandže u vratne žile, ili ogromnih šarenih zmija što lome rebra, ćudljivih i divljih plemena što svoje žrtve vežu za noge i ostavljaju obješene na granama visokih stabala, ili neobičnih priča što kruže ovim mjestom.
Sparina je zagušljiva od vlage i truleži koja isparava s drveća, a zrak je zasićen mirisom smola i peludi što nadražuje grlo i živcira. Vojnici su umorni, umoran je i Athumanunh s njima, ali oprezni su, a oprezan je i Athumanunh.
Nakon trideset dana u džungli Athumanunhu se instinkt za opasnost istančao i pretvorio u osjetljivu tananu žicu koja reagira čak i na blago strujanje povjetarca, a poradi toga san mu rijetko sklapa očne kapke, pa zahvaljujući tome Athumanunh i je toliko izmoren.
Vojnici su razdražljivi i svadljivi, gotovo da su suludi, ali su još uvijek živi. Da živi nakon trideset dana u džungli Amazone…
…'Je li to jezero duboko?' – upita Athumanunh. 'Još nismo ispitali njegovu dubinu. No, sasvim sam siguran da je bistro poput suze i da u njemu žive najukusnije ribe na svijetu. Ovdje je predivno, prekrasno … nije mi uopće jasno odakle onakve strašne priče domorodaca o ovom jezeru i zašto mu uopće nadjenuše ime Vražje jezero?' – objasni vojnik u oklopu.
Athumanunh zamijeti da je vojnik mlad i neiskusan, pa si dopusti slobodu da ga upozori: 'Ne razmišljaj o tomu vojniče. Odmaraj se, ali budi oprezan i pozorno motri sve dok ti ne stigne smjena.' Mladi vojnik sada se glasno nasmije: 'Uopće ne znam zašto stražarimo, pa ovdje nema ni zvijeri, ni insekata, ni zmija, ni divljih plemena, nema nikoga osim nas. Ovdje su samo stijene, jezero i mi!'
Athumanunh se uputi prema svom konačištu, ali još jednom upozori mladog vojnika: Laku noć, samo nemoj zaspati! Zapamti, sutra ćemo biti najbogatiji ljudi na svijetu!' Athumanunh je polako utonuo u san, a onda negdje oko ponoći probudi ga glasan povik stražara: 'Iz jezera, izlaze iz jezera! Hej, pa to nije moguće, nemoguće! Idu, iduu na nas! Budite seee, gotovi smo! … Athumanunh skoči na noge i grozničavo stane tražiti mač kojeg nikako da napipa, a onda shvati da se nalazi u sigurnosti svoje sobe na 'mjestu gdje plaču ptice'.
Računalo baca slabo svijetlo, a debela i pomalo istrošena knjiga koju je Athumanunh čitao, sada ga je dobrano nažuljala, jer je zaspao na trosjedu s njom. Ovo što probudi Athumanunha u gluho doba Noći bio je samo još jedan od njegovih snova na njegovim dugim lutanjima kroz legende što su već davno prije zaboravljene.
Jeste li možda pogodili gdje je to Athumanuh zalutao i s kim je to on bio negdje u dubini opasne i neukrotive prašume Amazone, te što je to on s njima tražio tako daleko na misterioznim obalama Vražjeg jezera?
Nije li to Athumanunh napokon susreo Amazonke mitske žene ratnice? ... ili
... je opet Noć, koja zna imati čarobnu Moć, Athumanunhu pomiješala legende i mitove te zavela ih u Tajne što tako dobro su skrivene? ... no, ne brinite
... 'In k'aba' Athumanunh, ki'ol k'in, Mukul sas Ek'! Uts ak'ab sen kii Wenel!'
Post je objavljen 08.10.2009. u 14:16 sati.