Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

nedjelja, 27.04.2008.

Legenda o Alandiji i Priče o Balanmunghu

… Dok je tako Tahunah mudro zborio i podučavao nasljednika svoga, nešto mlađeg, ali već dovoljno mudrog Nahenufha, na južnim obroncima visoke Wyghenh planine, stazom koju je utro netko nekoć jako davno i kojom od sada njom kroče Njih Dva, Oni napokon stignu do tajnovite pećine koja je čuvala strašnu i veliku tajnu do koje je do tada odlazio samo Jedan, a sada će Dva. Na ulazu u pećinu Andraghonh stane i okrene svoga mladoga sina Akhadeyha te mu rukom pokaže na krajobraz koji je poput praska puknuo ispred Njih. Bila su to nepregledne doline obrasle šumama srebrenog bora čije je krošnje pritisnuo snijeg, bilo je to mjesto s kojeg je pucao jedinstven i neponovljivi pogled na tajnoviti grad Asgrad, a kako se već pomalo danilo u svijetlosti koja je rađala sada neko novo svitanje, neku novu zoru koja je rođena iznad šuma srebrenog bora, lijepo su se mogle vidjeti tajnovite visoke kule Asgrada, a predivna dolina Mynechyzha već se kupala u svijetlu Sunca. Jedino su još visoki vrhovi misteriozne Wyghen planine i dalje bili obavijeni onom tajnovitom srebrenom izmaglicom. U daljini su poput nekakvih mitskih treperavih Zvijezdi sjajila mnogobrojna svijetla Alanda, a još dalje u daljini poput vrpce pružala se divlja rijeka Hespreraskha što jednom davno pregaziše je Vitezovi vjetra. Na Istoku i Zapadu na njihovim rubovima, na samim obzorima lijepo i jasno se vidjelo svijetlo Snježnog i Ledenog oceana. Andraghon tada prozbori: 'Sine moj! Sve dokle ti pogled seže prostire se tvoje kraljevstvo što ja ga jednom davno prije stvorih za tebe i sestru tvoju. Tu nema Zla i nema Nepravde, tu žive mnogobrojni ponosni i hrabri Narodi što jednom već su preduboko kopali i otkrili Zlo Hladnih vatri u ponorima u koje ih već jednom prije baciše moćni Bogovi sa Zvijezda. Mnogo sam toga ja spasio i uredio, ali mnogo će toga ostati za tebe što ćeš ti morati očuvati. Dobro zapamti, Zlo nikada ne spava i teško ga je otkriti sve dok se ne pojavi snažno i moćno. Ipak, vremenom ja sam shvatio da je Zlo ranjivo i lako ga je pobijediti ako hodaš uspravno. Kako sam ja naslijedio teško ljudsko breme naših predaka vrijeme je da ga i ti naslijediš od mene. Bit će ti teško proniknuti u sve tajne, jer tajne su uvijek dobro skrivene … 'Zašto uopće odlaziš sada kada svi Okolni narodi pričaju o tvojim pothvatima? Želio je znati mladi Akhadey i to je napokon upitao Andraghonha. 'Sine moj, ovo je sada tvoje kraljevstvo, a moje Doba je ovdje završilo. Počelo je neko novo Doba, tvoje Doba. Ja odlazim još dalje od prostranstava Sylenca i vodim tvoju majku kako bi joj se napokon odužio za sve što sam joj ovdje propustio dati, a vjeruj mi da je zapravo ona i zaslužna za sve te moje pothvate o kojima sada ti slušaš. Da nije bilo nje i njezine dobrote odavno bih ja već krenuo u te zemlje Sjeverne koje su me oduvijek i privlačile svojim tajnama i misterijima. No, dobro, u ovoj pećini sve je ono što ti treba, a ja ću samo uzeti par svojih starih i prašnjavih knjiga koje ću ponijeti kako bi ih napokon mogao i na miru pročitati pokaraj tople vatre uz mirise toploga čaja kojeg tako dobro spravlja tvoja majka. Vrijeme je još uvijek lijepo i mirno i meni i mojim Alanđanima valja krenuti ako želimo proći kroz Kawamadhe prije nego stignu hladne kiše Shakazeye.' 'Dobro, ako moraš, moraš, ali znaj da će ti vrata Asgrada uvijek biti otvorena i volio bih da dolaziš svake godine na velike Amazonske igre kada se opet budu okupljali svi Okolni narodi koje ti nazivaš Hrabrim. Hoćeš li doći i kako ću ja znati da ćeš se sigurno pojaviti?' Opet je mladi Akhadey uputio ocu novo pitanje koje ga je mučilo baš poput onog prethodnog. Opet je Andraghonh smirio sina svojega i mirno mu rekao:'Naravno da ćemo je i majka dolaziti, a dolazit ćemo uvijek kada se borovi srebrom posrebre i ostat ćemo tih pet dana kako bi zajedno gledali rođenje zvijezde Hawalandha.' …}{ …

subota, 19.04.2008.

Legenda o Alandiji i Priče o Balanmunghu

Vrijeme Balanmungha – vrijeme 'Onih koji idu uspravno'

… 'Ne! Nikamo ti nećeš poći dječače! Akhadeyu, sine Andraghonov, sve sam već ovo jednom proživljavala s tvojim ocem i zato će sada napokon biti po mom! Jesam li bila dovoljno jasna mladiću!?' Ozbiljna, uspravna, lijepa kao nikada prije, glasno i jasno prekorila je mladića Gospodarica Toplih mora Južnih usred grada Asgrada, grada kojeg su sada opasivala dva snažna bedema, jedan stari, ali moćan onaj Zimski bedem i jedan novi tek u narastanju podizan i klesan od bijelog mramora alandskog i koji će uskoro nositi naziv Zydhalan. Mladić priđe alandskoj carici, majci svojoj, posljednjoj kćeri bajnih vila Charyzmha, a tada mu se pogled sretne s djevojčicom koja je već polako postajala djevojka, jer na njoj su se već vidjeli prvi zorni znakovi mlade amazonske djevojke. Bila je to Alanha, Rebhekha - Jutarnja zvijezda Alanđana, kako su je od milja nazivali Alanđani, kćer Sonsyreyna, unuka vila Charyzmha. 'Moje Theodonkhe i ja rado ćemo ti pomoći brate u tvom naumu, ali majka je ovaj put potpuno u pravu i moramo ostati u Asgradu sve dok se naš otac ne vrati s Vitezovima vjetra. Kada se to dogodi ti i tvoji Sinovi Sjevera lako ćete se moći ogledati s Pysyanekhyma u dolini zelenog Mandraghonha.' Djevojka je pokušala uvjeriti brata podržavajući majčinu zabranu. Mladić uzdahne i nemoćno raširi ruke: 'Ne razumijem vas zašto se toliko bojite, pa otac je i ostavio generala Unakasa i njegove Krilate jahače da me prate i čuvaju. Moji Sinovi Sjevera i Krilati jahači garancija su da ja mogu vratiti odrede Pysyanekha natrag preko rijeke Mandraghonha.' Sonsyreya se okrene prema generalu Unakasu i prostrijeli ga pogledom. General Unakas koji do tada nije pokazivao nikakav interes za upliv u prepirku odjednom se podigne iz stolice, položi desnu ruku na rame mladoga Akhadeya i ozbiljno ga savjetuje: 'Prinče moj, Tvoja je hrabrost neupitna, a ja i moji Krilati jahači pratili bi te i na sam rub Svijeta poznatoga, ali Vaša je majka dobro govorila. Ipak će biti bolje da pričekamo Andraghonha, vašega oca, jer s njim jašu najbolji alandski jahači koji …' General Unakas nije stigao završiti rečenicu, jer je u dvornice gotovo upao stražar uzbuđeno izvijestivši Sonsyrey: 'Gospodarice moja, pred vratima Zimskoga bedema pojavili su se Srebreni kopljanici generala Sague, a oni su prethodnica Andraghonovha. General Sagua Ti poručuje da sa Sjevera jašu mnogobrojni Zaboravljeni ratnici i već su nadomak Asgrada. Ima ih na tisuće ogrnutih u plave ogrtače koji im lepršaju na ovom svježem zraku. Na čelu su generali Paska i Amaksos koji je razvio Njegov srebreni stijeg na kojem vijori Njegova zastava, a prate ih mnogobrojni ratnici Šumskih patrola i Protyronovih Noćnih očiju. Iza njih u gustim redovima ponosno jašu Jutarnje ptice generala Wowokhe, a iza njih su u nikada viđenom broju mnogobrojni Snježni odredi generala Isydorha. Lijevo i desno od njih u samo njima razumljivom složaju jašu Crni strijeličari generala Peksa. Na snažnim bijelcima jašu Modri oklopnici generala Kaybaha. Slijede ih dugi i gusti redovi Čuvara Zimskog bedema generala Zumaha, a uz njih su ostali Vitezovi vjetra koji jašu ispred Njega. On je posljednji u toj dugoj koloni i mirno jaše svog zelenka koji kao da je svjestan da na leđima nosi najmoćnijeg među kraljevima Okolnih naroda pod čijim nogama brzo struji vjetar sjeverni, moćan i opasan vjetar koji već dugo nismo vidjeli u krošnjama srebrenih borova.' Sonsyrey uzdahne s olakšanjem i tiho prozbori za sebe: 'O, boginjo Tocy, napokon sam Ga uspjela urazumiti.' Potom Sonsyrey izda zapovjedi svojim dvorjanima i kontesama: 'Neka se cijeli Asgrad spremi za doček!' Nad Asgradom padalo je predvečerje još jedne alandske zimske noći, nebo je bilo plavo, a na Istoku već su se pojavljivale prve zvijezde, dok je na dalekom Zapadu još uvijek bilo svjetlosti Sunca koje je tonulo iza vrhova Wyghen planine. Zrak je bio svjež i odjednom ispunjen mnogim miomirisima koje kao da su odjednom ispustile nepregledne šume srebrenih borova. Niotkud opet pojavi se starac Sychytha kojem je nešto mlađi Sychytha pomagao u hodu. Stari Tahunah zaustavi se odjednom, okrene se nešto mlađem: 'Vidiš Nehenufh, o ovom sam ti danu pričao. Ovaj će Dan sada svima postati drag, a ova Noć bit će lijepa i blažena, a Jutro spokojno i više neće biti straha, jer Legenda je ispunjena i priča o Alandiji napokon je ispričana. Moje je doba završilo i počinje Novo doba koje pripada tebi. Mnogo toga je ispunjeno, ali još mnogo toga mora biti da bi napokon moglo nastupiti 'Vrijeme Onih koji idu uspravno' i zato dobro pazi! Tvoja je zadaća da paziš na to nastajanje Novog doba, baš onako kako sam ja čuvao priče Staroga doba. Vrijeme Snova završeno je i započinje Novo vrijeme, Vrijeme Ljudi, a ljudi su još uvijek ranjivi i najčudniji od svih živih stvorova koji su ikada Zemljom koračali. Ljudi su uništili Savez moćnih Slavnih gradova i skrivili potopu legendarne Atlantide, a potom su neki novi ljudi izgradili još moćniji savez Sjevera i Juga kojeg su onda spremno poduprli savezi Istoka i Zapada. Ja sam bio protivnik Hladnim vatrama i obavio sam svoj posao, pa ću uskoro i otići, ali pojavilo se novo breme koje će pritiskati tvoja pleća i zato ti moraš nastaviti tu gdje ću ja stati. Andraghonova loza Armahalanha sada je osnažena čistom lozom Sunatockha i kroz vene mladoga Akhadeyha sada teče krv stare loze koja je starija i od naše…'

nedjelja, 06.04.2008.

Legenda o Alandiji i Priče o Balanmunghu

Pysyanekhy – 'Oni koji su ubili mir'

Onda pak, jedne svijetle i plave Noći, Noći kakva se nad Zemljom nije rodila već tisuću dugih godina. Noćno je Nebo ispunio Mjesečev veliki srp, a u daljini su se, osvijetljeni mjesečevim luxom, vidjeli nazubljeni vrhovi planine nad kojom stanu plamtjeti svijetlosti lunarne zore. Ispod planine prostirale su se snijegom prekrivene ravnice u kojem su rasle mračne šume srebrenog bora. Ispred tih šuma, tu i tamo razbacane, gorjele su slabašne vatre koje su jasno govorile da su to prve stalne naseobine ljudi. Izgleda da je ljudska vrsta još jednom imala mnogo, mnogo sreće. Gol do pojasa, snažnog mladalačkog tijela, s neobičnim i velikim mačem vježbao je golobradi mladić. Njegovi pokreti strašno su podsjećali na Nekoga, a zvuk, koji je proizvodio mač parajući jutarnji hladan zrak, kao da je već jednom davno prije odzvanjao ovim ravnicama i ovim šumama … a onda pak zapuše topli vjetrić, vjetrić neobičan za to podneblje i to doba dana. Vjetrić kao da je nešto probudio u šumi srebrenog bora koja je kao začarana spavala tisuću godina. Bilo je to nešto vrlo tajnovito i vrlo opasno, jer najprije se čuo tihi zvuk, potom tihi šumovi koji prerastu u zaglušujući topot. Onda pak se na rubu šume pojavi njih trideset, svi mladi i još uvijek golobradi, ali snažno oklopljeni i naoružani, odjeveni u bijele krznene tunike koje su nježno bile prošarane borovim iglicama srebrenog bora. Tako odjeveni potpuno su se stapali s okolinom i kao da su iz nje i iznjedrili … Na obronku jedne druge, ne tako daleke planine, još je netko promatrao proljeće koje se budilo. Na veliko čudo i tu se radilo o trideset njih, no, ovi su bili puno stariji i ozbiljniji i bilo je jasno da uživaju u ovom Svijetu, ovim lutanjima pod Zvijezdama i svojim neobičnim i nerazumljivim pjesmama koje su uvijek pjevali u trenutku kada bi tražili odmor od lova na jelene i veprove što obitavali su u ovim mračnim šumama srebrenog bora. Najstariji među njima priđe jednom od njih i tiho, ali dovoljno glasno prozbori: 'Hladne vatre opet jašu dolinom Mandraghonha! Paska je otkrio njihovu kolonu.' 'Hvala ti Panxa Hastatuse, sada već polako sumnjam da u ovom 'Strašnom Vremenu' uopće postoji neka svrha i univerzalna istina. Ljudi su opet zaboravili i opet im je svrha ambicija i žudnja za materijalnom dobiti koja će doći s višim položajem. Ljudi opet slijede svoje sebične principe koji ih opet vode u kaos i propast, a kad se kaos i propast opet udruže mora uslijediti beskonačan gubitak za sve Okolne i Hrabre narode.' 'Zar Te opet muči kako definirati Dobro i Zlo Andraghonhe Alanđanine? Zar si zaboravio što sam ti pričao kada si bio još dječak? U ovom 'Strašnom Vremenu' doista postoji sklad koji se ogleda u pjesmi koju pjevaju Tvoji Vitezovi vjetra. Poslušaj ih, pronađi svoj unutarnji sklad u tim riječima i tonovima što toliko te hvale i slave. Sve njihove hvale Tebe i Tvojih postupaka zapravo odzvanjaju istinom. Još ću Ti nešto kazati za istinu, Andraghonhe: Zlo i Zla stvorenja ne znaju pjevati! Usprkos svemu, pa i ovom Tvom nezadovoljstvu, ovo 'Strašno i Nezamislivo Vrijeme' i dalje je opasno mjesto u kojem Ti moraš ostati vjeran svom principu, a mi odani Tebi i svom oružju. Izgleda da naša priča još uvijek nije ispričana, pa ako Hladne vatre opet jašu dolinom Mandraghonha, onda nas tamo moraš opet odvesti, jer tko će bolje od Tebe prepoznati ograničenja Zla i njegovu samouništavajuću prirodu?! Ja koji sam poživio vrlo dugo, vjerujem da će Hrabri narodi napokon sazrijeti u Dobru, a Zlo će kad-tad uništiti sebe samo, no, to se sigurno neće dogoditi ako Ti ne budeš tamo …'

<	travanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...