Pysyanekhy – 'Oni koji su ubili mir'
Onda pak, jedne svijetle i plave Noći, Noći kakva se nad Zemljom nije rodila već tisuću dugih godina. Noćno je Nebo ispunio Mjesečev veliki srp, a u daljini su se, osvijetljeni mjesečevim luxom, vidjeli nazubljeni vrhovi planine nad kojom stanu plamtjeti svijetlosti lunarne zore. Ispod planine prostirale su se snijegom prekrivene ravnice u kojem su rasle mračne šume srebrenog bora. Ispred tih šuma, tu i tamo razbacane, gorjele su slabašne vatre koje su jasno govorile da su to prve stalne naseobine ljudi. Izgleda da je ljudska vrsta još jednom imala mnogo, mnogo sreće. Gol do pojasa, snažnog mladalačkog tijela, s neobičnim i velikim mačem vježbao je golobradi mladić. Njegovi pokreti strašno su podsjećali na Nekoga, a zvuk, koji je proizvodio mač parajući jutarnji hladan zrak, kao da je već jednom davno prije odzvanjao ovim ravnicama i ovim šumama … a onda pak zapuše topli vjetrić, vjetrić neobičan za to podneblje i to doba dana. Vjetrić kao da je nešto probudio u šumi srebrenog bora koja je kao začarana spavala tisuću godina. Bilo je to nešto vrlo tajnovito i vrlo opasno, jer najprije se čuo tihi zvuk, potom tihi šumovi koji prerastu u zaglušujući topot. Onda pak se na rubu šume pojavi njih trideset, svi mladi i još uvijek golobradi, ali snažno oklopljeni i naoružani, odjeveni u bijele krznene tunike koje su nježno bile prošarane borovim iglicama srebrenog bora. Tako odjeveni potpuno su se stapali s okolinom i kao da su iz nje i iznjedrili … Na obronku jedne druge, ne tako daleke planine, još je netko promatrao proljeće koje se budilo. Na veliko čudo i tu se radilo o trideset njih, no, ovi su bili puno stariji i ozbiljniji i bilo je jasno da uživaju u ovom Svijetu, ovim lutanjima pod Zvijezdama i svojim neobičnim i nerazumljivim pjesmama koje su uvijek pjevali u trenutku kada bi tražili odmor od lova na jelene i veprove što obitavali su u ovim mračnim šumama srebrenog bora. Najstariji među njima priđe jednom od njih i tiho, ali dovoljno glasno prozbori: 'Hladne vatre opet jašu dolinom Mandraghonha! Paska je otkrio njihovu kolonu.' 'Hvala ti Panxa Hastatuse, sada već polako sumnjam da u ovom 'Strašnom Vremenu' uopće postoji neka svrha i univerzalna istina. Ljudi su opet zaboravili i opet im je svrha ambicija i žudnja za materijalnom dobiti koja će doći s višim položajem. Ljudi opet slijede svoje sebične principe koji ih opet vode u kaos i propast, a kad se kaos i propast opet udruže mora uslijediti beskonačan gubitak za sve Okolne i Hrabre narode.' 'Zar Te opet muči kako definirati Dobro i Zlo Andraghonhe Alanđanine? Zar si zaboravio što sam ti pričao kada si bio još dječak? U ovom 'Strašnom Vremenu' doista postoji sklad koji se ogleda u pjesmi koju pjevaju Tvoji Vitezovi vjetra. Poslušaj ih, pronađi svoj unutarnji sklad u tim riječima i tonovima što toliko te hvale i slave. Sve njihove hvale Tebe i Tvojih postupaka zapravo odzvanjaju istinom. Još ću Ti nešto kazati za istinu, Andraghonhe: Zlo i Zla stvorenja ne znaju pjevati! Usprkos svemu, pa i ovom Tvom nezadovoljstvu, ovo 'Strašno i Nezamislivo Vrijeme' i dalje je opasno mjesto u kojem Ti moraš ostati vjeran svom principu, a mi odani Tebi i svom oružju. Izgleda da naša priča još uvijek nije ispričana, pa ako Hladne vatre opet jašu dolinom Mandraghonha, onda nas tamo moraš opet odvesti, jer tko će bolje od Tebe prepoznati ograničenja Zla i njegovu samouništavajuću prirodu?! Ja koji sam poživio vrlo dugo, vjerujem da će Hrabri narodi napokon sazrijeti u Dobru, a Zlo će kad-tad uništiti sebe samo, no, to se sigurno neće dogoditi ako Ti ne budeš tamo …'
Post je objavljen 06.04.2008. u 15:33 sati.