Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

nedjelja, 06.04.2008.

Legenda o Alandiji i Priče o Balanmunghu

Pysyanekhy – 'Oni koji su ubili mir'

Onda pak, jedne svijetle i plave Noći, Noći kakva se nad Zemljom nije rodila već tisuću dugih godina. Noćno je Nebo ispunio Mjesečev veliki srp, a u daljini su se, osvijetljeni mjesečevim luxom, vidjeli nazubljeni vrhovi planine nad kojom stanu plamtjeti svijetlosti lunarne zore. Ispod planine prostirale su se snijegom prekrivene ravnice u kojem su rasle mračne šume srebrenog bora. Ispred tih šuma, tu i tamo razbacane, gorjele su slabašne vatre koje su jasno govorile da su to prve stalne naseobine ljudi. Izgleda da je ljudska vrsta još jednom imala mnogo, mnogo sreće. Gol do pojasa, snažnog mladalačkog tijela, s neobičnim i velikim mačem vježbao je golobradi mladić. Njegovi pokreti strašno su podsjećali na Nekoga, a zvuk, koji je proizvodio mač parajući jutarnji hladan zrak, kao da je već jednom davno prije odzvanjao ovim ravnicama i ovim šumama … a onda pak zapuše topli vjetrić, vjetrić neobičan za to podneblje i to doba dana. Vjetrić kao da je nešto probudio u šumi srebrenog bora koja je kao začarana spavala tisuću godina. Bilo je to nešto vrlo tajnovito i vrlo opasno, jer najprije se čuo tihi zvuk, potom tihi šumovi koji prerastu u zaglušujući topot. Onda pak se na rubu šume pojavi njih trideset, svi mladi i još uvijek golobradi, ali snažno oklopljeni i naoružani, odjeveni u bijele krznene tunike koje su nježno bile prošarane borovim iglicama srebrenog bora. Tako odjeveni potpuno su se stapali s okolinom i kao da su iz nje i iznjedrili … Na obronku jedne druge, ne tako daleke planine, još je netko promatrao proljeće koje se budilo. Na veliko čudo i tu se radilo o trideset njih, no, ovi su bili puno stariji i ozbiljniji i bilo je jasno da uživaju u ovom Svijetu, ovim lutanjima pod Zvijezdama i svojim neobičnim i nerazumljivim pjesmama koje su uvijek pjevali u trenutku kada bi tražili odmor od lova na jelene i veprove što obitavali su u ovim mračnim šumama srebrenog bora. Najstariji među njima priđe jednom od njih i tiho, ali dovoljno glasno prozbori: 'Hladne vatre opet jašu dolinom Mandraghonha! Paska je otkrio njihovu kolonu.' 'Hvala ti Panxa Hastatuse, sada već polako sumnjam da u ovom 'Strašnom Vremenu' uopće postoji neka svrha i univerzalna istina. Ljudi su opet zaboravili i opet im je svrha ambicija i žudnja za materijalnom dobiti koja će doći s višim položajem. Ljudi opet slijede svoje sebične principe koji ih opet vode u kaos i propast, a kad se kaos i propast opet udruže mora uslijediti beskonačan gubitak za sve Okolne i Hrabre narode.' 'Zar Te opet muči kako definirati Dobro i Zlo Andraghonhe Alanđanine? Zar si zaboravio što sam ti pričao kada si bio još dječak? U ovom 'Strašnom Vremenu' doista postoji sklad koji se ogleda u pjesmi koju pjevaju Tvoji Vitezovi vjetra. Poslušaj ih, pronađi svoj unutarnji sklad u tim riječima i tonovima što toliko te hvale i slave. Sve njihove hvale Tebe i Tvojih postupaka zapravo odzvanjaju istinom. Još ću Ti nešto kazati za istinu, Andraghonhe: Zlo i Zla stvorenja ne znaju pjevati! Usprkos svemu, pa i ovom Tvom nezadovoljstvu, ovo 'Strašno i Nezamislivo Vrijeme' i dalje je opasno mjesto u kojem Ti moraš ostati vjeran svom principu, a mi odani Tebi i svom oružju. Izgleda da naša priča još uvijek nije ispričana, pa ako Hladne vatre opet jašu dolinom Mandraghonha, onda nas tamo moraš opet odvesti, jer tko će bolje od Tebe prepoznati ograničenja Zla i njegovu samouništavajuću prirodu?! Ja koji sam poživio vrlo dugo, vjerujem da će Hrabri narodi napokon sazrijeti u Dobru, a Zlo će kad-tad uništiti sebe samo, no, to se sigurno neće dogoditi ako Ti ne budeš tamo …'

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...